piše Goran Marasović
Danas ekstremna desnica dominira Zapadom, pa tako i Dalmacijom kroz tvrdo protivljenje lijevim opcijama aktualnom regresivnom ekonomskom kulturom, dok je ljevica ili preradikalna ili previše sterilna.
Prije nešto više od 20 godina, lijeve snage bile su u punoj snazi i na pozicijama moći diljem zapadnih država. Američki predsjednik Bill Clinton dolazio je iz redova Demokratske stranke, laburisti su imali čvrstu vlast u Ujedinjenom Kraljevstvu, a socijaldemokrati su bili središnja snaga od Njemačke, preko Nizozemske i Austrije, do Danske, Švedske i Italije. Činilo se kako je ljevica konačno pronašla način kako pobijediti ekstremno desne snage, koje su u desetljeće prije bile dominantne.
Malo više od dva desetljeća nakon ovog sretnog i prosperitetnog perioda, situacija na lijevom dijelu političkog spektra nije toliko optimistična. Iako demokrati u Americi imaju vlast, to nije slučaj na europskom kontinentu. U Ujedinjenom Kraljevstvu, laburisti su minorna opozicija već 11 godina i izgubili su čak četiri izborna ciklusa. U Francuskoj, Nizozemskoj i Austriji su opozicija, a u Italiji i Njemačkoj tek junior partneri profašističkoj vlasti sa slabim rejtingom. Uz ovo trenutno stanje manjka formalne političke moći, problem predstavlja i pesimizam da se išta bitno može promijeniti.
Razlozi ovakvog lošeg stanja lijevih opcija brojni su, ali jedan veliki leži u biračkoj bazi. U posljednjih nekoliko desetljeća dogodilo se više situacija koje su promijenile tržište, odnos prema tehnologiji i status zaposlenih u novim privrednim granama. Kako trenutno stvari stoje, ljevica nije uspjela pronaći odgovor na njih i konstantno se nalazi na liniji balansiranja između dva velika dijela njene tradicionalne baze, koje je sve manje.
Velika ekonomska transformacija
Kad je laburist Tony Blair 1997. ušao u Downing street 10, jedan od glavnih fokusa njegovog djelovanja bilo je obrazovanje. U jednom od najčuvenijih obraćanja naciji kao tri prioriteta njegove vlade naveo je „obrazovanje, obrazovanje i obrazovanje“. Postavljeni cilj njegovog kabineta bio je dostići 50% mladih koji imaju visokim obrazovanjem, s ciljem povećanja socijalne mobilnost u novoj, neoliberalnoj, ekonomiji.
Kalkulacija toga vremena bila je će već razvijene ekonomije nastaviti s deindustrijalizacijom u korist ekonomija u razvoju, te će se same transformirati u ekonomije bazirane na uslugama i znanju. Za takvu novu ekonomiju, mahom koncentriranu u velikim gradovima, bili bi potrebni ogromni brojevi visoko obrazovane radne snage. Slične politike slijedile su i druge socijaldemokratske vlade tog vremena, ne bi li se na vrijeme pripremile za nove ekonomske trendove.
Skoro četvrt stoljeća nakon ulaska Blaira u svoj premijerski kabinet, cilj je postignut i preko 50% mladih Britanaca danas pohađa fakultete (čak 57% žena). Oko 4/5 britanskih radnika je zaposleno u sektoru usluga, dok broj zaposlenih u industriji konstantno opada. Sličan trend dogodio se i u drugim zapadnim ekonomijama, gdje su najveću industrijsku bazu zadržale: Francuska, Nizozemska i Njemačka, ali je u njoj zaposleno tek oko 20% radne snage.
Vrijeme je pokazalo kako su socijaldemokratski leaderi tog vremena dobro vidjeli budućnost i u kom smjeru će se kretati neoliberalni ekonomski tijekovi. Međutim, navedene reforme, danas takmičarski teren čine mnogo težim upravo za njih. Ova velika ekonomska transformacija učinila je socijaldemokratsku bazu podijeljenom i po afinitetima različitom, a i samim tim ove je stranke učinilo ranjivim.
Lijeve snage i podijeljena baza
Stranke lijevog centra mahom su imale dva velika dijela svoje biračke baze. Prvi je bila stara radnička klasa iz neke od proizvodnih grana privrede, organizirana u sindikate, iz koje su najčešće lijeve opcije i nastale. Drugi dio baze bila je progresivna i obrazovana srednja klasa iz velikih gradova i njihovih predgrađa. Dok su i jedni i drugi dijelili ekonomsku viziju budućnosti, njihove društvene vrijednosti su bile drugačije.
Radnički dio baze mahom je konzervativniji i ograničeniji, dok je urbani dio baze mahom progresivan i kozmopolitski. Protiv klasičnih konzervativnih i protržišnih protivnika s desnice, ovakve lijeve snage su samouvjereno pobjeđivale 1990-ih i početkom 2000-ih. Međutim, procesi koji se tiču ova dva dijela lijeve baze birača postajali su sve divergentiniji, te su se razlike u njihovim vizijama budućnosti sve više odvajale. Svjetska ekonomska kriza i migrantska kriza su ova pitanja samo ubrzala.
Sa jedne strane, bivši industrijski centri počeli su „hrđati u utakmici“ s jeftinijom konkurencijom iz drugih dijelova svijeta. Tehnološki napredak i automatizacija također su smanjili potrebu za dotadašnjim brojem radnih mjesta u proizvodnji. Uz migraciju obrazovanijih i mlađih iz industrijskih krajeva prema metropolama koje su nudile više prilika, brojne radničke ljevičarske tvrđave doživjele su stagnaciju ili opadanje. To su postali siromašni krajevi, s etnički homogenim stanovništvom, koje postupno stari, vrlo je konzervativno i ne vidi prilike za sebe u budućnosti. Od sigurnih radničkih tvrđava postali su zone protesnih glasova.
Na drugoj strani, nastala je nova radna snaga u velikim gradovima. Ambiciozni i obrazovani mladi radnici usmjerili su se na karijere u rastućem uslužnom sektoru. Ova radna snaga je etnički heterogena, dosta obrazovanija, a tijekom obrazovanja i uz utjecaj popularne kulture, razvila je vrlo progresivne društvene stavove. Ipak, ni ovaj dio radne snage nije zadovoljan svojim trenutnim statusom na tržištu rada. Poslovi koji se nude nisu više toliko stabilni, cijene nekretnina su u usporedbi sa zaradama drastično skočile, a u pojedinim zapadnim državama izlazak iz sustava visokog obrazovanja nosi sa sobom i veliki studentski dug.
Lijeve snage trenutno više ne uspjevaju naći adekvatan balans između ove dvije utjecajne biračke baze koje imaju svoje različite brige.
Stara radnička klasa želi opstanak stare industrije, koja je najčešće prljava, dok novi urbani radnici žele što bržu ekološku transformaciju, bojeći se za stanje okoliša i klimatskih uvjeta. Urbana baza je vrlo progresivna i tvrdi je zastupnik „woke“ kulture, dok je stara radnička klasa konzervativna i gnuša se kulturološki lijeve politike koju smatraju „elitizmom“. Radnici su protivnici brze tehnološke transformacije, urbana biračka baza je odrasla sa modernom tehnologijom. Mladi žele oprost studentskih dugova, dok nisko kvalificirani radnici ne vide razlog da svojim porezom to plaćaju. Stara radnička klasa ima jake patriotske i komunitarne osjećaje, dok su mladi dosta kritičniji prema svojoj kulturi i povijesti. Urbana baza nema problem s imigracijom, dok se stara radnička baza boji i smatra kako migracijski tijekovi mijenjaju zemlju na gore.
„Stara radnička klasa“ je senator Joe Manchin iz rudarske Zapadne Virginije, a „nova radnička klasa“ je kongresmenka Alexandria Ocasio Cortez iz progresivne metropole New York. Njihovo međusobno neslaganje unutar Demokratske stranke, personifikacija je neslaganja različitih dijelova lijeve biračke baze.
Zamka za lijevicu
Lijeve opcije, s izuzetkom SAD-a, ne uspijevaju pronaći dovoljan prostor za sebe kako bi došli na vlast. Različite forme desnice uspijevaju uspešno nametnuti kulturološka i svjetonazorska pitanja kao glavna politička pitanja, jer na ovom terenu uvijek pobjeđuju. Koliko god da su zapadna društva napravila velike progresivne kulturološke iskorake, u odnosu na brojna pitanja i dan danas su dosta konzervativna. Imigracija, trans prava, sigurnosti ili odnos prema svojoj naciji, pitanja su gdje i umjereno lijevi birači znaju povući crvenu liniju tolerancijer.
Desničarske snage to su uspješno koristile za svoje pobjede na biračkim mjestima širom Zapada. Svjetska ekonomska kriza pojačala je ekonomsku nesigurnost glasača, a migrantska kriza onu koja se tiče identiteta i kulture. Napadi populističke desnice na ove nesigurnosti glasača uspješno su pobjeđivale nesređenost lijevih partija, tako što su od njih odvlačile pesimistične stare radničke birače. U tome su im često asistirali radikalno desni politički krugovi sa svojim prijedlozima, koji su bili idealni za diskreditaciju među socijaldemokratskim slojevima. Primjeri su „defund the police“ ili „otvorene granice za imigraciju“.
Zbog ovih razloga, aktualna ljevica nalazi se u svojevrsnoj izbornoj zamci. Tijekom 1990-ih i početkom 2000-ih lijeve opcije su nudile umjerenu, racionalnu i optimističnu viziju budućnosti, dok su njihovi desni protivnici dhelovali kao Reaganovi dinosauri. Danas desnica dominira Zapadom kroz tvrdo protivljenje lijevim opcijama i aktualnoj progresivnoj kulturi, dok je ljevica ili preradikalna ili previše sterilna. Onog momenta kada lijevi leaderi budu bili u stanju formulirati optimističnu i nepolarizirajuću viziju budućnosti za oba dijela svoje baze, tada će ostvariti trijumf.
U ovom momentu to nije slučaj, jer ljevica ne daje adekvatne odgovore na strahove birača u odnosu na globalnu ekonomiju, tehnološku revoluciju i kulturološko-identitetske dileme društva. Hoće li doći do promjene, trebalo bi pratiti tendencije unutar ovih stranaka, ali za sad ne izgleda kako imaju jasne vizije.
Stanje u Dalmaciji
Ljevica u Dalmaciji prati svjetske trendove, pa s toga možemo zaključiti kako se podijelila na desni centar (SDP, Pametno, Nova Ljevica, Centar, Možemo, HSU..., od ranije su tu HNS, Glas, HSLS, IDS, HSS), onu političku opciju koja otvoreno uvažava, podržava i zagovara tekovine neoliberalizma - najozloglašenijeg ekonomsko-socijalnog modela, i ekstremnu ljevicu (Radnička Fronta, SRP...) – u vidu pokušaja nasilnog vraćanja propale politike.
Mediji i sindikati u RH, pa tako i Dalmaciji, podredili su se kapitalu velikih igrača i političkih moćnika što je dovelo srozavanja ideje radničkog pokreta i radničkog zajedništva. Neolibertarijanska agenda gazi sve pred sobom ostavljajući svoje žrtve na ruševinama sjećanjima kvalitetnog života koji je postojao do 1990. Antiradnička agenda, koja uvažava samo krupni kapital i njegove vlasnike, u jeku rata provela je protuzakonitu pljačku društvenih dobara i tako radničku klasu bacila na koljena i gurnuvši je u siromaštvo i deprivaciju iz kojeg nema lakog izlaza.
Stanje je alarmantno, no ima nade. Ukoliko Dalmacija želi izići iz gliba u kojem se trenutno nalazi treba progledati i vidjeti kako rješenja postoje. Ona nisu laka, ne događaju se preko noći. Ono što Dalmacija treba napraviti jest udruživanje u zajedničku borbu za prava radnika i svih njenih građana kao takvih, odbaciti sve moguće ekstremne i desno-centrističke opcije te na ruševinama iz 1990. početi graditi novo bolje i kvalitetnije društvo.
To je dug i težak proces u kojemu treba biti ustrajan i željeti društvo potpuno ravnopravnih građana s pravednom podjelom dobara koji teže prosperitetu ne nazadovanju.
Dalmacija je u razdoblju od 1974. do 1990. postala najbogatija regija na Mediteranu, danas je najsiromašnija regija u Europi. S prosječne radničke plaće od cca 1200 € (1990.), Dalmacija je pala na prosječnu radničku plaću od 450€. Nisu li ovo dovoljni podaci koji bi trebali potaknuti šire građanstvo na udruživanje i zajedničko djelovanje u cilju podizanja plaća i životnog standarda.
Comments