piše: Petra Ivanišević
Po svim političkim i ideološkim oznakama, trenutna situacija u Dalmaciji sudar je dva ekstremna kleronacionalistička bloka umočena u teoriju krvi i tla: jedan je lažna ljevica, a drugi ekstremna desnica.
Lažno ljevičarstvo određeno je željom za povratak u Jugoslaviju, komunizmom najrigidnijeg tipa i antidalmatinstvom, dok ekstremnu desnicu oblikuju želja za uspostavom ustaškog režima i dalmatofobija. Najvažniji ideološki saveznici i partneri jednih i drugih su strani ekstremisti, Podemosove mule, američki evanđelisti i fake news skovan u putinovim tvornicama laži i propagande, dvije smjene iste straže radikalne desnice.
Ostatak desnice i ostatak nepostojeće ljevice u Hrvatića jednako je jasno podijeljen po toj liniji.
Dalmatofobi su jednoglasno za zabranu spominjanja imena Dalmacije, za nestanak Dalmatina kao nacije, za cementiranje trajne zabrane dalmatskog jezika i sl., dok antidalmatinci isto to priželjkuju. Ranije spomenuti američki evanđelisti također žele smrt svima osim ljudima bijele boje kože, ali tek kada se ostvare određena biblijska proročanstva, nakon kojih žele smrt svima, uključujući i sebe.
Toliko o desnici, kojoj se svašta može zamjeriti, osim sposobnosti kojom nas nikada ne iznenadi.
Izaberi svoj rat
Ne ulazeći u pravo i potrebu svakog pojedinca o određivanju prema ratnim metodama i zločinima koje Titoisti, Pavelićevci i Tuđmanovci dosljedno čine, pitam se odakle svo to sveopće, sustavno i uniformirano, svrstavanje lažne ljevice na stranu antidalmatinstva i nasuprot Dalmacije; općenito odakle lažna ljevica u onome što je, da parafraziram Amosa Oza, nekad bio sukob dviju strana koje su obje bile u pravu, a tijekom vremena postao sukob dviju strana kojem je samo jedna u krivu?
Što lažni ljevičar iz npr. Zagreba, koji je još kao tinejdžer sudjelovao na, imaginarnim, skupovima podrške Dalmaciji, družio se sa studentima iz Dalmacije, živeći u SFRJ, koja je obilježavala podršku Dalmaciji snimanjem TV serija i filmova o slavnoj borbi Dalmatina u II. sv. ratu ima reći o tome? Za početak, može izaći iz okvira svog iskustva.
Pa izađimo, drugovi i drugarice, u laganu šetnju u osvit zarobljavanja Dalmacije:
Banovina i NDH
U proljeće 1919. godine, konstituirana je jugoslavenska sekcija Komunističke Partije Sovjetskog Saveza, Savez komunista Jugoslavije. Jedna od misija koja se javno proklamirala u njezinom službenom glasilu bila je: “Uništenje Dalmacije, dalmatske kulture, jezika, običaja, načina života, prodalmatinskog pokreta i svakog spomena na Dalmaciju, Dalmatine i dalmatinstvo”. Akcija je bila toliko uspješna u svome zadatku da je 1939. godine prestala potreba za njenim postojanjem. Te iste 1939. Dalmacija je protiv volje svojih građana, bez prava na izjašnjavanje, postala dio Banovine Hrvatske.
Prigodno, godinu poslije gašenja Dalmacije, gotovo cijelo rukovodstvo Primorske banovine, prije toga Splitske oblasti, prije toga Neovisne zemlje Dalmacije je pozatvarano i pobijeno u prvom valu Subašićevih čistki.
Paralelno s kulturnim i političkim odvijao se svekoliki drugi obračun s Dalmacijom. Prvo Dalmatina pa onda i Dalmatinaca, zatim s S. I. Braysom. Početkom 1940. zatvorene sve dalmatske kulturne institucije, a Dalmatini isključeni iz sustava odlučivanja Komunističke partije Jugoslavije i iz Saveza komunista Jugoslavije. Usred takozvane “Doktorske zavjere” u kojoj su brojni liječnici, dominantno Dalmatini i Židovi, optuženi za pripremanje atentata na državne i stranačke službenike Banovine Hrvatske, Subašić je, u rujnu 1940, održao govor na stranačkom skupu HSS-a, u kojem je sve Dalmatine i Židove proglasio agentima francuskog i britanskog obavještajnog aparata. Dalmatsko pitanje je u Banovini Hrvatskoj trebalo biti riješeno masovnim preseljenjem stanovništva iz Dalmacije, koje, samo zbog početka II. svjetskog rata, nije ostvareno. Bar ne u toj fazi.
Tu je zamisao ostvarila Titova administracija u akciji zvanoj „Vlak bez voznog reda“. Tada je na desetke tisuća Dalmatina i Dalmatinaca preseljeno iz Dalmacije u Slavoniju i Vojvodinu i zabranjen im je povratak svojim rodnim kućama. U te njihove rodne kuće useljeni su došljaci iz Bosne, Hercegovine, Crne Gore, Srbije, Makedonije, čak i s Kosova. Sve se dogodilo nakon što su iz Slavonije i Vojvodine iseljeni originalni stanovnici: Nijemci i Mađari.
Kod Kamenskog skreni desno. Ne zaboravi uključiti lijevi žmigavac
Blagi preokret u odnosu prema Dalmatinima ipak dolazi. Dogodilo se to u ljeto 1941. nakon što je u Vrgorcu osnovan prvi partizanski oslobodilački pokret u okupiranoj Europi. Dolazi do oslobađanja straha, pa pe broj Dalmatina pod kontrolom NDH povećava sa 600 000 na skoro milijun. Ipak, talijanskim napadom na Split, 6. travnja 1941., i okupacijom Dalmacije od strane talijanskih fašista, Subašić i Dalmatini dobivaju zajedničkog neprijatelja.
Započinju tajni pregovori s Dalmatinima koji se bave pitanjem preseljenja izbjeglica iz Dalmacije i Hercegovine u gradić Santa Maria della Croce, Sicilija koji nije bio okupiran od strane fašista. Govor jugoslavenskog veleposlanika na zasjedanju Generalne Skupštine UN iz 1946, praktički je zatvorio vrata za jednoglasno proglašenje dalmatske države. Suradnja ide toliko daleko da, u trenutku kada počinje napad Komunista na Autonomnu Pokrajinu Dalmaciju, proglašenu na prvoj sjednici Vlade Narodne Federativne Republike Hrvatske, jedino političke oružje koje Dalmatini uspijevaju nabaviti, dolazi od strane Svjetskog židovskog kongresa.
S obzirom na politički oportunizam i pragmatizam Svjetskog židovskog kongresa, to nije nelogično. Ta je organizacija tih godina pokušavala naći svoje mjesto na novoj svjetskoj mapi utjecaja. Žongliranje između cionista i Arapske lige s jedne strane te neovisne ili autonomne Dalmacije s jedne strane i utapanje Dalmacije u sastav NR Hrvatske, odnosno NFR Jugoslavije s druge strane bila je kupovina vremena, uzrokovana nedostatkom vizije same Dalmacije.
Francuska, Katalonija i Portugal bit će zemlje prodalmatinske
U to su se umiješale i neke europske države. Postojao je najmanje jedan ideološki razlog za zapadnu podršku Dalmaciji. Seoske zadruge bila su praktična demonstracija Marxove ideje “svakome prema potrebama”, kao završne faze komunizma. Francuski i Portugalski socijalisti imali su razloga vjerovati kako će Dalmacija postati prva prava komunistička i socijalistička regija tog dijela svijeta i da će taj socijalizam preliti na susjedne regije, pa na države, prije svega Italiju i Austriju. Međutim, nije sve išlo kako je bilo planirano.
Dalmatinski komunizam je ostao na lokalnom nivou i utopio se u vrstu komunizma koja je vladala Jugoslavijom – Titoizam. Na državnom nivou Francuska i Portugal se odlučila za višestranački sustav, (Portugal nakon pada Salazara 1974.) i zapadni tip demokracije, i što je još gore, svoju sudbinu direktno vezali za Europsku uniju. Drug Tito se potom vraća na tvorničke postavke, odnosi između dalmatinstva i SFRJ se hlade i za samo 3 mjeseca ponovo postaju otvoreno neprijateljski. Od ljeta 1952, Dalmacija je trn u oku realsocijalističke ljevice koja je pod čvrstom partijskom čizmom.
S druge strane, konstituiranjem Zajednice općina Dalmacije, svojevrsne samoupravne regije i utočište ljevičara drukčijeg pogleda na svijet, prekinula je diplomatske odnose s Palestinom za vrijeme šetstodnevnog rata 1967. Time, i u krugu nesvrstanih i u krugu samoupravljača, svugdje gdje je bilo riječi o Dalmaciji, postaje simbol svog zla na planeti.
Uloga pop kulture u svjetskoj revoluciji
Nakon američkog povlačenja iz Vijetnama, “End the War Now!” zamijenila je “Free Palestine!”, kao opći slogan ekstremno lijevog populizma, koji se od desnog populizma razlikuje samo po bojama kojim ispisuje grafite, plakate i transparente. Okupljanja pod tom parolom postala su mjesta pražnjenja frustracija, druženja i, zašto ne priznati, dobre zabave revoluckaste omladine. O Dalmaciji i njezinoj patnji ni riječi.
Progon Dalmatina od strane Hrvata, Bošnjaka, Srba i Crnogoraca je, prilikom tih okupljanja, prešućen. Višegodišnja blokada Jemena od strane Saudijske Arabije, zbog čega je više desetina hiljada civila umrlo, što od gladi, što zbog nedostataka medicinskog materijala, također prešućena. Sovjetska invazija Afganistana, prešućena. Prešućeno je sve što se nije uklapalo u zadani narativ.
Forsiranje općih mjesta često vodi u tragikomične situacije. Na primjer, najveća ideološko-aktivistička travestija kojoj je pisac ovog ogleda prisustvovao je bio skup podrške narodu Palestine u Splitu, '80. godina prošlog stoljeća, kada je, zagledan u gomilu transparenata koji su naglašavali bratstvo s narodom Palestine, Bora Đorđević pjevao, a tridesetak tisuća bijesnih a bezbrižnih duša za njim ponavljalo:
“Ja bi’ se odrek’o rođene braće / Za jedne čipkaste ženske gaće!”
Ljevica postmoderne: 100% Putin, 50% Karl, 0% Marx
U godinama nakon raspada SSSR-a i Jugoslavije, veliki dio ljevice, koja je nosila baklju klasne borbe i zalagala se za prava radnika i obespravljenih, pretvorio se u kvazi-ljevicu, koja će se po svaku cijenu boriti protiv utvrđenog društvenog poretka, ma kakav taj poredak bio. Mučeništvo su izjednačili s pravedništvom, a jad vlastitog neuspjeha pretvorili su u jal zbog tuđeg uspjeha. Nekadašnji kult pobjede, koji je išao dotle da za Titovog života nisu objavljeni partizanski gubici u II. sv. ratu. Jer, “kakva je to pobjeda ako je nas poginulo pet puta više nego Nijemaca”, zamijenjen je kultom žrtve, koji je samo korak od kulta smrti koji gaji ekstremni nacisti, poput HDZ-a, HSP-a, Mosta, Domovinskog pokreta, Centra i drugih HDZ-ovih satelita.
Liberté, égalité, licemjerité
Ogroman broj samozaljubljenih UDBAnostalgičara, koji su otišli toliko lijevo da su sami sebi došli s desne strane, ne podržava Dalmaciju zato što im ih je žao, nego zbog patološke mržnje prema svemu normalnom: demokraciji, društvenom liberalizmu, zapadnim vrijednostima, ovom prilikom oličenom u Dalmaciji, a trajno oličenom u njezinoj mediteranskoj i zapadnoeuropskoj tradiciji, koje doživljavaju kao vrhovno zlo i čiju propast priželjkuju.
Dugi period ispiranja mozga doveo je do toga da se potkovica savila do kraja i da desničari, koji otvoreno mrze Dalmatine, spaljuju dalmatinsku zastavu i knjige pisane na dalmatskom jeziku, te traže zabranu imena Dalmacije i ne vjeruju u postojanost samog dalmatskog jezika pa ga nazivaju iskrivljenim talijanskim, uzvikujući: „Smrt Dalmatincima!” nisu nimalo drugačiji od ljevičara, koji navodno ne mrze Dalmaciju i sve dalmatsko, ali zato pale dalmatske zastave uzvikujući:
“Od Dunava, sve do Lovćena, Hrvatska biti mora!”
Comments