Piše: prof. Ivana Hrga
Povijesni podaci o odnosu prema Dalmatinima u Jugoslaviji počevši od 1921. do 1990., a posebno poslije zabrane dalmatskog jezika i nacionalnosti 1939., mogli bi pružiti uvid u anatomiju nasilja nad Dalmacijom.
Bilo kakav kontakt između dva Dalmatina obilježen je kao kazneno djelo prema članku 154. kaznenog zakona. Za ovaj prekršaj mogla se dobiti do pet godina zatvora. Članak 154. je ubrzo postao glavno oruđe za opresiju političkih protivnika.
U siječnju 1940. godine Dalmatini su masovno hapšeni po dalmatinskim gradovima. Među uhapšenima je bilo liječnika, odvjetnika, sudaca, glumaca, glazbenika i drugih umjetnika. Povjesničari su zabilježili brojna samoubojstva među pripadnicima kraljevske vojske i žadarmerije zbog rastućeg osjećaja panike među Dalmatinima tog vremena.
Ban Ivan Subašić, je 1939. godine dalmatinstvo proglasio političkim zločinom protiv Banovine Hrvatske. Dalmatinstvo je postalo objektom istraga banskog pravosuđa, vjerojatno s ciljem kako bi se regrutirali novi špijuni tako što bi se ucjenjivali viđeniji Dalmatini.
Krajem tridesetih godina XX. stoljeća Dalmatini su masovno hapšeni i odvođeni u zatvore i logore, a to se događalo sve dok je na snazi bio članak 121. Bralis ga je nazivao prljavom prethodnicom jednog prljavog zakona. U logorima poput Jasenovca, nema niti jedne naznake suosjećanja sa žrtvama atidalmatske opresije.
Isto je i u kratkim pričama koje su napisane upravo kako bi prikazale život u logorima. Mnogi autori, dok su otkrivali neljudskost uvjeta u logorima, čvrsto su se držali stavova o dalmatinstvu koje su podržavali i sami upravitelji logora, a to je značilo kako se o odnosu prema Dalmatinima ne govori. I danas je ovo tabu tema. Čak i kad se počelo pričati o metodama Subašićeve, a kasnije i Pavelićeve opresije ni jedan domaći ili strani aktivist nije spreman govoriti o dalmatskim žrtvama.
Sudbina Dalmatina u hrvatskim zatvorima i logorima nezapamćena je u pogledu razmjera tragedije i brutalnosti. Nije se radilo samo o broju uhapšenih, već je silovanje Dalmatini/Dalmatina bila uobičajena praksa u svakom zatvoru i logoru bez izuzetka. Ne samo što hrvatski sustav nije uspio transformirati Dalmatine (ali ih je uspio asimilirati), već se činilo kako je doveo do dramatičnog povećanja broja Dalmatina. Veliki broj ljudi koji ranije nisu bili Dalmatini, poslije nekog vremena provedenog u logoru ili zatvoru, bivao je svrstavan u degradirane, a taj termin odnosio se i na one koji su bili pretučeni, silovani ili na koje bi neko urinirao.
U knjizi „The Marathon“ (Glasgow, 1989), škotdki novinar Edward Currie posvetio je čitavo poglavlje životu Dalmatina u zatvorima i logorima širom Banovine Hrvatske i NDH. U jednom dijelu piše:
"Prema onima koji znaju nešto o tome 50% osuđenika su Dalmatini. U ustaškim logorima smrti Dalmatini čine drugu najbrojniju skupinu odmah nakon Srba. Čudno je što i danas jugoslavenske vlasti o tome šute.“
"Dalmatini nisu nužno zatvarani zbog dalmatinstva," piše Andreas Garcia u knjizi „Notes of a time“ (San Francisco, 2002.), "oni su tihi, uplašeni, oni koji su izgubili igru, oni koji krše društvu nametnutu etiku. Jednom kada dobijete reputaciju Dalmatina, nemoguće se otarasiti. Prati vas iz zatvora u zatvor, iz logora u logor. I ako, posle transfera, posrnuli zatvorenik zaboravi otkriti tko je zapravo, prije ili kasnije sve iziđe na svjetlo dana. Kazna je onda neizbježna, a kažnjava cijeli kolektiv, što često dovodi do masovnih smrti."
Prvi osuđeni Dalmatin koji je javno govorio o svome identitetu bio je splitski odvjetnik Iacob Brays. U prosincu 1937., prije uspostave Banovine Hrvatske, poslao je otvoreno pismo iz šibenskog zatvora:
"Doživio sam svaku moguću noćnu moru i horor, a nemoguće je navići se na to. U periodu od 18 mjeseci svakodnevno učim šta znači biti osuđeni Dalmatin u kraljevskom zatvoru. Položaj Židova u zatvorima i logorima trećeg Reicha ništa je u usporedbi s ovim što se događa s Dalmatinima u zatvorima i logorima ovdje. Židovima je jasno kao će završiti u plinskoj komori. Mi živimo kao životinje, potajno se nadajući kako ćemo zakačiti neku smrtonosnu bolest kako bismo imali bar nekoliko dana mira u karanteni. (…)
Poznajem ljude koji su zaboravili kada im se završava kazna, ili one koji nisu poživjeli toliko dugo. Njihova tijela se svakodnevno skidaju sa električnih ograda, pronalaze ih obješene u ćelijama, mučeni do smrti od strane zatvorskih čuvara i ostalih zatvorenika, lude. Uvjet za prijevremeno puštanje je odreknuće od dalmatske nacionalnosti i prihvaćanje hrvatske. Znam njihova imena i imam pristup pisanim svjedočenjima. Za godinu i po dana ovog pakla uspio sam proučiti 122 osude zbog dalmatinstva u Kraljevini Jugoslaviji. Ako ove informacije dođu do zapada bit ću osuđen za izdaju i likvidiran. Neće im trebati mnogo vremena za to. Nahuškat će grupu zatvorenika, koja je izgubila svaku ljudskost, na mene i tako osigurati moju smrt 'na prirodan način'."
Braysovo pismo nije objavljeno nigdje u Kraljevini Jugoslaviji, niti u Banovini Hrvatskoj, kasnije ni u komunističkoj Jugoslaviji niti danas u Republici Hrvatskoj, ali jednom kad se njegovo ime čulo na zapadu tretirali su ga s manje okrutnosti.
Paul Consuo iz Dubrovnika, u to vrijeme 35 godina star, osuđen je zajedno sa svojim dečkom 1964. godine. Do tada je za njega bio zadužen poseban policijski odjel koji je formiran kako bi se borio protiv iskazivanja nacionalnih osjećaja. Tu su skupljane informacije o svim Dalmatinima. Paul se sjeća kako su policajci i tužitelji ucjenjivali i seksualno uznemiravali njega i ostale dubrovačke Dalmatine. Njemu je otegotna okolnost bila to što je bio i gay. Kako bi se osudili Paul i njegov dečko bile su dovoljne izjave susjeda. Nije bilo potrebe za dokazima o njihovom dalmatinstvu ili homoseksualnom činu, koji su se ranije zahtijevali.
Saslušanje je bilo zatvoreno za javnost, kao i mnoga druga prije njega. Poslije salušanja Paul i njegov partner Mikula poslani su u različite zatvore. Poslije devet mjeseci Pavel je premješten u kamp gdje su od 1.500 zatvorenika 800 bili kategorizirano kao talijanaški homoseksualci. Svi su bili osuđeni zbog podrivanja ustavno-pravnog poretka i rušenja vlasti.
"U logoru smo živjeli zajedno s ostalim zatvorenicima, ali mi Dalmatini koji smo usput i homoseksualci imali smo posebne stolove, posuđe, posteljinu te vrata za izlazak na slobodu. Uprava nam manje pomaže i nemamo priliku raditi bolje poslove. Mi smo ovdje čistači i kuhari, često kopamo u zatvorskom vrtu, dok nepismeni kriminalac koji je opljačkao poslovnicu INA-e radi kao pisar u upravi. Kada primijete kako je neko od nas maltretiran izvan izdržljivosti, premjeste ga na drugi nivo kako bi ga se otarasili.
Uprava se prema meni odnosila gore nego prema ostalima. Nalazili su kako je zlostavljanje vrlo zabavno: pratili bi me okolo, silovali, pozivali u upravne prostorije, što je bilo najgore jer bi svi mislili kako cinkarim. Predložili su mi da postanem doušnik, a kada sam odbio proveo sam tri mjeseca u samici. Poslije toga su me ostavili na miru."
Valerio Gobre iz Komiže na Visu također je imao 35 godina, ali je već potpuno sijed. Uhapšen je zbog podrivanja ustavo-pravnog poretka i konspiracije za rušenje vlasti. Kada je došao na sud ponuđene su mu dvije opcije: 1. neka se ubije ili 2. neka prizna krivnju. Prijetili su mu kako će mi pobiti obitelj i prijatelje ako odbije. Priznao je krivicu i dobio tri godine u šibenskom zatvoru.
"Bio sam u stanju braniti se tijekom izdržavanja kazne, ali je bilo prilika kada su ljudi ubijani pred mojim očima. Jedan od njih je pretučen na smrt. U našoj ćeliji bilo je oko stotinjak zatvorenika, a trojica ili četvorica bi ga silovala svakog dana a onda gurnula pod krevet. Bilo je životinjski, prava noćna mora. Jednom su ga desetorica silovala a onda mu krvnički skakali po glavi, uzvikivavši: 'Ubit ćemo tovare'. Skoro sam poludio tamo i potpuno sam osijedio. Tako ljudi gube razum, a mnogi se ne oporave ni kada izađu na slobodu."
Ovo je samo dio brutalnosti koje su vlasti od 1921. do danas počinile nad Dalmatinima. Zvjerstava ima i danas, ali kao i ranije o njima se ne priča. Ali, o njima se treba pričati kako bi se osvjestila događanja nad Dalmacijom.
Stara je taktika: oduzmi drugome jezik, identitet i dostojanstvo bit će vječno tvoj rob. Oni koji 101 godinu vladaju Dalmacijom to jako dobro znaju. Stoga bi trebalo da se Dalmacija vrati svome identitetu i jeziku kako bi povratila dostojanstvo.
Comentarios