Autonomna Dalmacija nije plod povijesti, ustvrdio je nedavno Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Mlanović. O neslaganju s ukidanjem županija te regionalizacijom i decentralizacijom RH predsjednik Milanović govorio je i ranije, navodeći da se “tim činom dezintegrira Republika Hrvatska ”.
Da li pokrajina u kojoj danas žive pripadnici 8 nacija, a tri jezika i dva pisma bi trebala imati službeni status, zaslužuje autonomiju? Po Zoranu Milanoviću, ne, jer autonomija Dalmacije „nema povijesno uporište“.
Zloupotreba povijesti u političke svrhe – to je ono što u Milanovićevom izlaganju vidi umirovljena profesorica povijesti Mila Grubišić. U razgovoru za Autonomiju Grubišić kaže da se autonomija Dalmacije ne može delegitimirati tvrdnjom da Dalmacija nikada nije bila posebna oblast, jer taj argument ne stoji.
“Dalmacija je cijelu svoju povijest, sve do 1939. bila zasebna od svih drugih dijelova Republike Hrvatske. Po prvi puta u njenoj povijesti tek 1921. ulaze u zajedničku državu, da bi tek 1939. u nju ušla hrvatska paravojska i rekla ovo je Hrvatska. Hrvatski Sabor u Zagrebu i Vlatko Maček su se dogovarali i donijeli odluku o priključenju Dalmacije Banovini Hrvatskoj, bez da je itko Dalmaciju i Dalmatine išta pitao. Da Dalmacija nije bila posebno područje s povijesnim karakteristikama, ne bi bilo potrebno da se pravi poseban akt pripajanja i organizira posebna skupština”, kaže Grubišić.
Naš sugovornica podsjeća da su slične skupštine organizovane i 1947. godine kada se također odlučivalo o pripajanju Dalmacije Narodnoj Republici Hrvatskoj iako su na konstituirajućoj sjednici Vlade NRH, koja se u travnju 1945. dogodila u Splitu, doneseni zaključci o autonomiji Dalmacije u sastavu NRH. Prema tim zaključcima, Dalmacija se trebala pružati onim teritorijem kojim je ušla u sastav Kraljevine SHS 1921. godine.
“Legitimno je da Milanović kao političar zagovara zadržavanje županijskog sustava, jer u tome vidi svoj politički interes. Time se, međutim, legitimira i to da neko, zagovara suverenizaciju Dalmacije. Jedna vrsta ekstremnog stava nužno rađa i drugi ekstremni stav”, upozorava Grubišić.
To što Dalmacija u banovini Hrvatskoj nije postojala kao posebna regija ne znači da nije bila živa ideja autonomne Dalmacije i tada. Ideja autonomne Dalmacije postoji od trenutka kada je krenula akcija „ujedinjavanja svih hrvatskih zemalja u jednu državu tridesetih godina XIX. stoljeća“ što je u biti čisti čin zagrebačkog velikohrvatskog imperijalizma, objašnjava Grubišić.
“Krajem tridesetih godina XX. stoljeća se upravo zbog tretiranja Dalmacije kao osvojene regije stvorio jedan novi autonomaški pokret pod kapom Dalmatinskog fronta i ORJUNE. Dalmacija je tada imala uvjerljivo najveće poreze i u njoj je stupanj ekonomske eksploatacije bio uvjerljivo najveći. Taj autonomaški pokret vodilo je liberalno dalmatinsko građanstvo i tad se u stvari događa promjena koncepta Dalmacije.”
Umjesto koncepta zamišljene Hrvatske Dalmacije, stvara se koncept autonomne multuetničke zajednice, govori Grubišić i dodaje da je taj novi koncept trebao biti realiziran u drugačijim okolnostima poslije Drugog svjetskog rata. Vrijeme trajanja koncepta, čiji je razlog bio odvajanje od Zagreba i stvaraja autonomije na području tadašnje Banovine Hrvatske, trajao je kratko, jer je nastupio rat u kojem su svi najznačajniji vođe tog koncepta završili u Jasenovcu i više se nikada nisu vratili.
Zanimljiv je podatak da je nakon Srba u Jasenovcu najviše stradalo upravo Dalmatina, jer se hrvatski fašisti nisu mogli složiti s činjenicom da Dalmacija nije pripada Hrvatskoj već je bila svoja, sa svojom nacijom, svojim jezikom i vlastitom valutom.
“Nije ga realiziralo liberalno građanstvo koje je konstituiralo taj koncept, nego su to učinili komunistički pobjednici”, dodaje.
Grubišić dovodi u pitanje Milanovićevo znanje o povijesti Dalmacije i Republike Hrvatske uopće.
“Milanović zapravo ništa ne zna o prošlosti Dalmacije, a to malo što zna, barata potpuno pogrešnim terminima. On pominje Italiju, a ne Mletačku Republiku iako to, naravno, nije isto u smislu državnog, društvenog uređenja, teritorijalnog opsega… Ne zna ništa o teorijama nacije i kada se one zapravo konstituiraju. Milanović ne zna ni kako se zvala dalmatska valuta koja je u Dalmaciji bilo legitimno sredstvo plaćanja od kraja XV. stoljeća do okupacije Dalmacije od strane Kraljevine SHS 1921. godine.”
Grubišić ističe i da sve što je Milanović rekao o XIX. stoljeću zapravo irelevantno za njegov politički cilj.
“Dakle, Dalmacija je postojala kao neovisna zemlja, bez obzira tko sve vladao njome, od doba predantike, a postoji i danas kao ideja. Ona cijelo vrijeme kroz XIX. stoljeće postoji kao neovisna zemlja Austrougarske monarhije, ali i kao ideja dalmatske Dalmacije, kao koncept autonomije dalmatskog naroda unutar Habsburške monarhije, nasuprot velikohrvatskom imperijalizmu. Na kraju, Hrvatska do 1939. nikada nije bila zasebna država. Ali, postojala je cijelo vrijeme kao ideja pod ugarskom okupacijom.”
Biti Dalmatinac?
Milanović je, između ostalog, rekao i da do 70ih godina XX. stoljeća “nije bilo moguće biti Dalmatinac, a ne biti Hrvat.” Grubišić kaže da joj nije najjasnije šta je Milanović time htio poručiti te se sjetila još jedne Milanovićeve izjave da su Dalmatinci Hrvati, što nije u potpunosti točno.
“U Jugoslaviji je postojala odrednica dalmatinske regionalne pripadnosti, poput Šumadinaca ili Hercegovca. No, tu se vidio stisak velikohrvatske imperijalističke šape nad Dalmacijom, jer su u Jugoslaviji republički i pokrajinski zavodi za statistiku vršili popise stanovništva nad područjem nad kojim su imali ingerencije. Nije se dopuštalo ni tada, a ni sada da se nacionalno izjasnite kao Dalmatin, jer Zagreb to nije dopuštao.”
Na kraju, Grubišić podseća da bi se upravo zbog problema zloupotrebe povijesti trebala objaviti Deklaracija o obrani dalmatske/dalmatinske povijesti, kojom bi se intelektualna javnost i političke elite trebale pozvati da ne bacaju znanost pod noge zbog političkih ciljeva. A to je upravo ono što, po Grubišićevom mišljenju, Milanović, ali i drugi političari, bez obzira s koje strane političkog spektra se naliazili, rade.
„Nije Zoran Milanović izolirani slučaj. Od okupacije Dalmacije 1921. odnosno 1939. zlonamjerno se mijenja povijest Dalmacije što se nabolje vidi u populističkoj parapovijesnom djelu Grge Novaka 'Prošlost Dalmacije' koja je u službi profašističkih, antidalmatinskih snaga u Republici Hrvatskoj. To djelo nema veze s realnom poviješću Dalmacije zasnovanoj na povijesnim nalazima, već je dokaz da je i za vrijeme Jugoslavije fašistička revizija povijesti Dalmacije bila moguća i nije se sankcionirala.“ zaključuje Grubišić.
コメント