piše: Livija Marini
Kad pritisak kolonizatora, ideologa i državne represije popusti, ljudi zaborave na ‘patriotsku’ obvezu ljubavi prema Dalmaciji u kojoj se potonja brutalno pljačka i razara, a njihovi građani pod prijetnjama odlaze iz nje.
Višedesetljetnom kolonijalističkom propagandom stvoreno je široko rasprostranjeno uvjerenje kako je povijest odnosa Zagreba prema Dalmaciji sačinjena isključivo od ljubavi glavnog grada prema južnoj regiji. Dominantni narativ o ovom međuetničkom odnosu u svojoj osnovi ima čuvenu sintagmu “stoljetna ljubav” koja je postala neupitni aksiom. U javnosti vlada slika u žanru grupnog portreta na kojoj se vide Zagrebačka lica koja se tope od ljubavi, dok su Dalmatini s rukama na noževima. Da je ta slika realna, danas stanje u Dalmaciji ne bi bilo alarmantno dok se Zagreb bogati na trudu Dalmacije.
Koliko je kolonijalistička i nacionalfašistička reprezentacija prošlosti lažna i jednodimenzionalna pokazuju i udžbenici iz povijesti u osnovnim i srednjim školama u RH. Udžbenici su sačinjeni na osnovi neokolonijalističkih zamisli službenog Zagreba prema Dalmaciji i od struke odavno odbačenih zapisa Grge Novaka koji je opet postao aktualan zahvaljujući Franji Tuđmanu. U vremenu o kojem govorim, Dalmacija je bila dio Mletačke republike s autonomnim gradovima državama koji su imali i svoju valutu – dalmatinska lyra, a Zagreb pod okupacijom Mađarske u nepovoljnom i diskriminiranom položaju, nisu imali ni imovinsku ni pravnu sigurnost, a često su im i životi bivali ugroženi.
Početkom 1800. i slabljenjem moći Mađarske, zagrebački intelektualci, sastavljeni većinom od stranaca koji su živjeli u Zagrebu, uspostavljaju bolesnu ideju stvaraja velike neo Ilirske države koja bi se prostirala na području Dalmacije, BiH, Bačke i Sandžaka sve do dijelova Kosova u kojima postoje katolici.
Destruktivan uticaj nacionalističke države
Dalmatski političar iz Skradina, Simeon Bujas, 1832. ogorčeno i rezignirano piše o tome i upozorava na to što bi se moglo dogoditi: “Oni nas žele okupirati, kao što su to učinili Francuzi, ali ne vojskom, već ideologijom. Žele da postanemo Iliri kako bi lakše mogi doći na našu zemlju i naše otoke, a nas protjerati. To je za njih neodoljiva potreba. Danas oni nose na duši tolike nevine žrtve i danas se s pravom može reći da će oni, ako im dopustimo da dođu na našu dalmatsku zemlju, za nekoliko dana učinili više zla nego Mlečani sa svih 450 godina!” Bujas je ove riječi ponovio 1861. kod konstituiranja Dalmatinskog Sabora u malo izmjenjenoj verziji. Nažalost, bio je u pravu. Naime, sve tekovine običajnog prava i sve lokalne inicijative za normalniji život uništene su zahvaljujući sumanutoj politici narodnjaka nakon njihove „pobjede“ na izborima 1870. jer su dopustili proces kolonizacije i asimilacije.
Umirovljena profesorica povijesti navodi kako se kroz odnos Zagreba prema Dalmaciji od spomenutih događaja pa sve do današnjih dana provlači “jedno te ista konstanta”, a to je “destruktivan uticaj kolonijalističke, etnocentrične i nacionalističke države koji dolazi iz Zagreba“. Ispostavlja se da “upravo državna politika Zagreba smanjuje društveni kapacitet u Dalmaciji”, odnosno: “Pokazalo se kako mali ljudi jedne mikro-sredine u okvirima centraliziranih institucija pate više nego u okviru složenih institucionalnih okvira”.
Borba za prava Dalmacije na svoju autonomiju zlonamjerno se pogrešno tumači kao pokušaj razbijanja države, što je politički nonsense, umjesto da se shvati kao društveni, ekonomski i socijalni razvoj države. To je obrnuta retorika od one koju je Ilirski pokret imao od kraja 1820. do 1860., a glavni joj je cilj jačanje kolonizacije Dalmacije od strane Zagreba. Zagreb je svjestan kako bez Dalmacije gubi dvije, za njega bitne stvari: 1. financijska i druga materijalna sredstva – bitna svakoj kolonijalnoj vlasti; 2. brz i jednostavan pristup BiH odakle se treba ići na pohod prema Sandžaku i Kosovu.
Kad država ljude ostavi na miru
Zapravo, od kolonijalnih/nacionalističkih država se ništa drugo i ne može očekivati, osim da se zahtjev za autonomiju naziva razbijanjem države, jer su one zasnovane na isključivanju drugih, na tlačenju manjina, na pljački bogatstva, pripisivanju tuđega sebi..., a ne na ravnopravnosti svih građana, bez obzira na njihovu nacionalnu, vjersku, jezičnu i inu pripadnost. Jedno od sredstava kojima se upravni i ideološki aparati etnocentričnih država služe u održavanju ovakovg stanja je i forsiranje narativa o “vjekovnoj ljubavi s njihove strane, ali i vjekovnoj mržnji s druge”, ako bi se široj političkoj javnosti dalo do znanja da kolonijalizirana zemlja, u ovom slučaju Dalmacija, nema pravo na sebe i svoje, jer to što je njihovo pripada kolonizatorima. Franjo Tuđane je to radio brzo i efikasno kroz naredbe o ubojstvima i humanom preseljavanju stanovništva, čitaj: istjerivanju Dalmatina/Dalmatinaca s njihovih vjekovnih ognjišta, pa čak i istjerivanju iz države.
Povjesničarka je sasvim dobro ukazala na činjenicu kako netrpeljivost Dalmacije prema Zagrebu nije od jučer, već traje 200 godina, a za nju nisu krivi Dalmatini/Dalmatinci, već isključivo zagrebačka intelektualna elita koja je osmislila i krenula s provođenjem zastrašujućeg masterplana o aneksiji Dalmacije, asimiliranju njenih stanovnika u jedinstveni ilirski korpus i odstranjivanjem onih koji u tom procesu ne žele sudjelovati; povijesti odnosa Zagreba prema Dalmaciji koji nije ispunjen ljubavi sjevera prema jugu, već isključivo mržnjom, nasiljem i otimačinom, gdje, upravo zbog Zagreba, nije bilo primjera zajedništva i normalnog, mirnog suživota, pogotovo na lokalnom nivou. I to ne samo kad je državna politika u pitanju, već i prvestveno među građanima.
Kad pritisak kolonizatora, ideologa i državne represije popusti, ljudi zaborave na ‘patriotsku’ obvezu ljubavi prema Dalmaciji u kojoj se potonja brutalno pljačka i razara, a njihovi građani pod prijetnjama odlaze iz nje, još nađu načina na koji im život učiniti nepodnošljivijim. U tim je nepovoljnim uvjetima po Dalmaciju lokalno stanovništvo samo otkrilo recept za normalniji život. Recept je aktualan i danas i glasi: više autonomije, manje centralizacije.
Comments