Piše: Maria Milat
"Mislim kako je jedini način otpora ljudska solidarnost. Treba nekako savladati raspršenost ljudi. Treba graditi žive stanice društva, gdje god je to moguće," rekao je Bralić.
Sloboda je, prema Vedranu Braliću, blago koje se mora stalno braniti, posebno u Dalmaciji, gdje ljudi neprestano dokazuju odbijanje svojeg pravo na nju. Kako se zaštititi od trenutne najezde i je li to uopće moguće? Znaju li stanovnici Dalmacije što je zapravo demokracija i za koga glasati na izborima? Pokušali smo to doznati od jednog od koordinatora inicijative DDF.
- Vedrane, malo šokantno pitanje za početak. Za koga glasati na izborima?
- Jako je važno prilagodba ljudi svjesnom izboru. A kada bi ljudi imali osjećaj kako na izborima biraju svoju sudbinu, svoj način života, svoju budućnost onda bi to u velikoj mjeri blokiralo prolaz većini onih koji jure za svjestnim i zlobnim uništavanjem Dalmacije i njihovih satelita. Još uvijek smo navikli orijentirati se, i općenito – desetljećima – na ono što političar kaže. Ali, dobro znamo kako veliki nitkovi jako dobro govore. Znamo: što je nitkov duže u politici, to je opasniji.
– Oni koji žele u Sabor već izbacuju priče. I ljudi to piju. Mislite li kako se to može zaustaviti?
- Ne trebamo se jako čuditi tome što ljudi piju laži. Dalmaciji ne trebaju priče. Štoviše, ne treba joj baš ništa u tom smislu.
Kad bi ljudi slušali što im DDF već godinama govori već bi shvatili kako su griješili svih ovih godina. Najveć im je greška što su krenuli u masovno iseljavanje iz Dalmacije i shvatili bi kako njihov glas na izborima ima neku težinu. Da su slušali DDF do sada bi već obnovili tradiciju; posjećivali bi svoje susjede i prijatelje, razgovarali bi s njima, objasnili bi im što nije dobro, donijeli bi im nešto – neku pozitivu. Pa bi i ovaj grad i cijela regija počela živjeti bolje.
- Već ste godinama jedan od koordinatora inicijative DDF. Može li ona biti uspješan?
- Iskreno, ne znam rezultat. Kvaka nije u tome što DDF ne radi dobro svoj posao, već stanovnici Dalmacije ne žele čuti za DDF. „Gotovo uvijek inicijativa je sve, a krajnji rezultat ništa,“ kaže dobro poznata politološka izreka. Mislim kako je DDF jako dobra stvar. Inicijative poput ove sz provjerene i daju je rezultate u drugim zemljama. Koja je razlika između Dalmacije i tih zemalja – to je ono što treba proučiti kako bi bilo što više prilagođeno našim okolnostima. Ali, daje rezultate. On pogađa ljudske nade i raspoloženja. Ljudi trebaju nekoga tko bi razgovara s njima, nekoga tko bi im brutalno rekao istinu u lice i nekoga tko bi im objasnio detalje. Kod nas – nitko ne želi slušati što im se govori.
- Mnogi žele ući u Sabor. To su ljudi koji nemaju puno novca za kampanju. Vjerujete li kako oni mogu biti izabrani?
- Čini mi se kako je vrlo velika boljka naše generacije ili ljudi našeg vremena u Dalmaciji očaj. Ima različite oblike. Volio bih kad bi na miting, na primjer, obrane Dalmacije od njenog planskog uništavanja dođu svi oni koji neće pitati "Vjeruješ li u ovo?"! A volio bih vidjeti one face koje crtaju kukaste križeve po Splitu, ali i one koji crtaju crvene zvijezde petokrake. Samo zajedništvo svih stanovnika Dalmacije bez obzira na apsolutno sve vanjska i unutarnja obilježja pojedinca može dignuti Dalmaciju s koljena na koje su je zbacili oni koji rade protiv njenog interesa. Saboru treba više ljudi koji će raditi za Dalmaciju. Jer, ne smijemo se pomiriti s činjenicom kako je naš parlament panurgijsko stado.
- Ako će ih biti, na primjer, samo pet?
- Nije bitna brojka – bitna je kvaliteta. Sjećam se kako je Mira Ljubić-Lorger govorila u Saboru. Bila je novo zanimljivo lice, puna odlučnosti. Kad je nešto branila, ljudi su se okupljali i slušali.
Ona me svojim stavom podsjetila na šezdesete. Ali se nakon nekog vremena to raspoloženje promijenilo. Zato smo sada pognute glave s koferima u rukama. Za ostale sam bio siguran kako su to posebno opasni ljudi koji će sve napraviti nacistima. TO im je bio plan – to su i ostvarili.
- Dalmaciju još nisu zahvatili mnogi prosvjedi. Ljudi su nesretni, ali ne izlaze na ulice kako bi to pokazali. Koji im je kurac?
- Ljudi su nezadovoljni – može se to reći i na drugi način – ljudi se bude, ali još nisu podešeni na određenu komunikaciju, pa ne traže slične ljude. Mislim kako se dio frustracije odrazio na ove prijevremene lokalne izbore u Splitu, ali nije to – to.
Takve pojave pristojnog neizlaska na izbore nemaju nikakav utjecaj na politiku, jer da iziđe samo jedan birač – netko će biti izabran. Ljudi svoje nezadovoljstvo trebaju iskazati mirnim masovnim prosvjedima – ne apstinencijom izbora. Ali, ljudi ne slušaju što im se govori. Imam dojam da ih baš ništa ne zanima. I ni po čemu se ne razlikuju jedan od drugog, osim po razini znanja, iskustva i vještina.
- Gospodine Bralić, mislite li kako Dalmacija ide prema statusu kolonije?
- Rekao bih to ovako: Dalmacija je kolonija od lažiranih izbora za Dalmatinski sabor 1871., a pogotovo od 1921. ali s većim i manjim slobodama za nju i njene građane. Stoga je odgovor kako ne idemo prema statusu kolonije mi jesmo u takvom statusu.
- Što napraviti?
- Mislim da je jedini način otpora ljudska solidarnost. Treba nekako prevladati tu raspršenost ljudi, otuđenost. Treba graditi stanice, žive stanice društva, gdje god je to moguće. I svi bi se trebali učlaniti u DDF, jer je sve ostalo čista prevara.
- Koja je vaša uloga u ovome? Vaš i onih koji su se uključili u inicijativu?
- Znate, moja je sudbina podsjećati ljude na aksiom. Aksiome koje je najteže dokazati su laži koje se prihvaćaju kao istine bez dokaza. Potrebno je dokazati kako financije nije sreća, a nije ni bogatstvo. A to je jako teško reći, jer ljudima su financije potrebne. Neki imaju malo, ali im je stvarno potrebni. Ali ne govorim o onima koji žele zadovolji minimum, govorim o onima koji su ideali za mnoge ljude.
I vraćam ih (ljude) na aksiome, na neke temeljne postavke, na to kako su ljudi sretni kad su dobri i vole se. I podsjećam ih, zapravo, na ono na što se stalno treba podsjećati. Uvijek mi je bilo važno prosvijetliti ljude nekim višim ciljevima, nekom vjerom, probuditi u njima ono što je u njima zaspalo. I moram reći kako ima mnogo takvih ljudi koji su zahvalni. I tada su bili takvi, ali tada je to imalo drugačiji okus: "Otkud oni takvi koji se usude i ne boje se?".
- Zašto Dalmatini/Dalmatinci nemaju te aksiome a priori? Zašto ih treba dokazivati?
- Jako smo neuravnoteženi. U svijetu postoji uspostavljeni, stabilniji poredak. On ljudima olakšava život, iako nas može iznenaditi, ali u Danskoj ne smijete baciti papir na ulicu, jer bi vas mogli kazniti. I to ljudima olakšava život, shvaćaju kako se to ne smije, kako postoje određene zabrane i kako si slobodan samo u koordinatnom sustavu, ali nisi slobodan uopće, kao životinja koju puste iz štale.
- To je demokracija – biti slobodan u određenim granicama?
- Demokratski zakoni pokazuju što se ne smije i kolika je kazna za prekršitelja toga što se ne smije. Stoga mislim kako se istinska demokracija sastoji upravo u razumnom shvaćanju slobode. Osoba je slobodna činiti dobro i davati pozitivne impulse drugoj osobi. Ali nije slobodna učiniti nešto na račun druge osobe za sebe.
- Znači li to kako u Dalmaciji postoji iskrivljeno shvaćanje demokracije?
- Mi ne razumijemo pojam demokracije. Na primjer, za vrijeme Jugoslavije sve tamo do 1963. postojao je koncept "demokratskog centralizma". Ovo je oksimoron. Primjer demokracije je kad svi iziđu na izbore i glasaju za jednog kandidata. Tako je ova riječ iskrivljena od početka.
A tamo gdje su komunisti došli, kao osloboditelji, na tenkovima, bilo u Sloveniji, bilo na Kosovu, svuda su postojali određeni oblici organiziranja – zadruge, grupe protiv duhana, grupe protiv alkohola, grupe za mlade – ljudi su bili spojeni. Našli su svoju nišu i živjeli od nečega, ali nisu pili, nije bilo prihvaćeno. Dakle, ljudi ujedinjeni određenim interesima. Kad se raspala Jugoslavija i Dalmacijom zavladali Hercegovci, prije svega su rastjerali sve javne udruge. I ne samo političke, nego i sportske, bilo koji oblik ljudske komunikacije. A raspršena masa je savitljiv materijal da s njim radite što želite. I neće biti otpora. Mislim da sada treba vratiti sve te udruge.
- Često kažu da imamo vlast kakvu zaslužujemo. Mislite li i vi tako?
- To nije ispravan stav. Ovo je stara izreka i na neki je način točna. Imali smo različite vlasti, imali smo vlast koja nas je strijeljala. Pa ne znam koliko smo mi zaslužili vlast koja je bila pod Hakenkreutzom (njem. – swastika).
Jesmo li zaslužili vlast koja je bila pod srpom i čekićem, a koja se mijenjala po sotonističkim nacrtima Beograda i Zagreba? Nismo je mi birali. Odnosno, u kom smislu smo to zaslužili? Nismo uspjeli obraniti svoju neovisnost 1921. godine. Ali ako ovom slučaju pristupimo ozbiljnije, onda ga ne bismo mogli braniti.
Morali smo ga braniti, ali seljačka masa, naoružana, ne može se suprotstaviti redovnoj uvježbanoj vojsci, koja je marširala iz Zagreba i Beograda s jedne, te iz Rima s druge strane. Stoga je otpor bio i bio je vrlo velik. A i da svi jednoglasno odu, imali smo vrlo male šanse.
Samo u tom smislu je istina kako nismo uspjeli osvojiti. Ali ne slažem se s tvrdnjom, koja se trenutno eksploatira, da svatko ima vlast kakvu zaslužuje. Svatko je donekle prouzročio poraz. Jer, vlast koju sada imamo sramota je prije svega svakoga od nas. Uostalom, predsjednik s kriminalnom prošlošću i kriminalnim krugom je najveća sramota. Ali ne bih rekao da zaslužujemo takvu moć.
- Kako je Dalmacija prouzročila vlastiti poraz?
- Tako što se sprda, a ne udružuje se u DDF kako bi se mogli, opet ponavljam, nenasilnim putem izboriti za svoje interese – na koje prema svim međunarodnim pravima (koji su dio domaćeg zakonodavstva) imamo pravo.
Commentaires