Mnogo se uložilo i u prodalmatinski aktivizam, a za dobre aktiviste, sa pravim ciljevima, svako je slovo važno kao prethodno, a svaki Dalmatin/ac – bilo da zna tko je, ili se još uvijek preispituje, bilo da je out ili ne, bogat ili siromašan, došljak ili starosjedioc, gay ili str8, dio je jedne obitelji koja trpi nasilje
Sve je počelo još 2008. godine, kada se među skupinom visoko obrazovanih Dalmatinaca proširila svijest za prodalmatinskim aktivizmom: "Država bi trebala prepoznati probleme Dalmacije i početi ih rješavati na adekvatan način, jer cjelokupna politička praksa predstavlja diskriminaciju Dalmatina/ca time što narušava priznavanje ljudskih prava Dalmacije utemeljenih u raznim Konvencijama, Deklaracijama i Rezolucijama koje je RH ratificirala". Začetnici ovog aktivizma tom su prilikom ustremili na prava Dalmacije na njenu reintegraciju i autonomno postupanje unutar iste, budući da po njima ugrožavaju tri kategorije: pravo na autonomno demokratsko odlučivanje, pravo na upravljanje teritorijem unutar povijesnih granica i pravo na raspolaganjem imovinom i financijama koje se ostvare u okviru jednog područja. Rodila se inicijativa DDF (Dalmatinski Demokratski Forum) kao jedina prodalmatinska opcija od gašenja Dalmatinske Akcije. Odmah u startu, krenuli su žestoki napadi na DDF i članove inicijative.
Napadi na DDF i njegove najistaknutije članove ne prestaju svo ovo vrijeme, a vrhunac se zbio kada je u jesen 2019. napadnut aktivst Vedran Bralić, kojeg su užarenim sajlama tukli po naređenju osobe koja je hinila želju da se priključi DDFu. U centru napada našao se Vedran Bralić samo zato jer je rekao istinu - pivo nije dio dalmatinske tradicije. Nalogodavac ovog brutalnog napada pokušao je opravdati svoju poziciju negiranjem, nazivanjem članove DDFa luđacima koje treba priklati na spavanju da se više nikada ne probude, a ponajviše se ističe rečenica: „autonomija Dalmacije nepovratno bi utjecala na Republiku Hrvatsku“, te ona u kojima kaže kako je čuo da se sve više Dalmatinaca ne žele nikakvu autonomiju. Ovdje je već jasno da nalogodavac napada ne razumije probleme Dalmacije i Dalmatinaca, jer navodi potpuno nerazumne i netočne informacije zbog kojih 56% Dalmatinaca žele autonomiju Dalmacije, a nih nešto manje od 4% i otcjepljenje od Republike Hrvatske.
Napadač na Vedrana Bralića i DDF je i sam sada sudjeluje u još jednoj prodalmatinskoj inicijativi, već u onoj koja zadržava status quo - županizaciju i ekstremnu centralizaciju Republike Hrvatske od koje Dalmacija nema nikakvu korist, pa ne iznenađuje što su Dalmatini/Dalmatinci zbunjeni ovim događanjima. Oni u svom (ne)aganžmanu objašnjavaju da ove inicijative nisu ništa napravile do sada, da sve to skupa traje predugo - već godinama, i pristaju na ovu profašističku i antidalmatinsku retoriku da se tu zapravo radi o razvijanju Republike Hrvatske. Jasno je da je neophodno razmrsiti sukob do kraja, najpre zbog toga što su prodalmatinska i antidalmatinska inicijativa ozbiljne stvari, još više kada je ispoljavaju oni koji utječu na formiranje stavova kako sadašnjih tako i budućih generacija.
„Dalmatinstvo nije samo stavljanje slika dalmatinskih ljepota, dalmatinske spize, dalmatinskih pisama na društvene mreže. Dalmatinstvo traži političku i pravnu kompleksnost. Sve ono što se naziva dalmatinstvom, a Dalmaciju svodi na njeme najniže strasti, ima više sličnosti s HDZom i SDPom nego s dalmatinstvom“, rekla nam je Leonarda Bilišev i u nekoliko riječi dekonstruirala stavove onih koji umjesto da se aktivno zalažu za Dalmaciju, traže razloge kojima bi opravdali vlastitu lijenosti i neaktivnost, a opet pasivnoagresivno ne žele da se u svijesti stanovnika Dalmacije dogodi zaokret, da ljudi u Dalmaciji shvate tsko su i što su nakon što im se 100 godina gazi identitet. Bilišev, vjeruje da su „Dalmatini/Dalmatinci postali svjesni sebe, da su prisvojili želju za biti ravnopravni s ostalim regijama u RH“.
Nijedan napad na DDF ne bi bio potpun bez podrške antidalatinskih političkih organizacija, kojih je u RH 160, pa je tako bilo i ovog puta. Pismo u kojem se podržavaju napadači na DDF potpisalo je nešto pojedinaca, ali i antidalmatinskih organizacija, među kojima su i sve parlamentarne stranke. Očigledno je da su se potpisnici priključili ne iz brige za sudbinu Dalmacije koja već trideset godina vidno propada pod čizmom HDZa, SDPa, Mosta, HNSa, Živog Zida i ostalih izrazito antidalmatinski nastrojenih političkih organizacija, već da bi osnažili i opravdali vlastite antidalmatinske stavove.
*Antidalmatinska aktivistkinja Lea Vrdoljak u svom je videu kojeg je na svom YouTube kanalu objavila pod naslovom „DDF - inicijativa koja širi mržnju“, a kojeg je ubrzo skinula s kanala, objašnjava da u posljednjih dvanaest godina u sve veći broj aktivistkinja i aktivista koristi antihrvatsko i ljevičarsko organiziranje kao platformu za širenje mržnje protiv Republike Hrvatske, te ispoljavaju jasnu želju za otcjepljenjen i priključivanjem Srbiji ili Italiji. Posebno se osvrće na DDF, koji kao inicijativa djeluje od lipnja 2008. godine. Na Facebook stranici i grupi DDFa može se vidjeti da su oni „politička inicijativa koja se bori za regionalizaciju i decentralizaciju RH kako Dalmacija više ne bi bila najsiromašnija regija na Balkanu.“.
Već je po akronimu koji se upotrebljava jasno da ova grupa iz isključuje mogućnost širenja mržnje, već ih zanima demokratski aktivizam i demokratsko odlučivanje “. U tom procesu napada na DDF ne preza se ni od teorija gluposti, obrnute psihologije i zamjene teza. Tako Lea Vrdoljak dalmatinstvo opisuje kao sredstvo za bijeg od hrvatstva, pa osobe koje se deklariraju kao Dalmatini/Dalmatici to čine zbog društva koje im nameće stav da s njima nešto nije u redu, te da Hrvati kao narod ne postoje. Ova teorija opasna je sama po sebi, budući da poriče Dalmaciju, Dalmatine/Dalmatince i dalmatinstvo, što je posebno pogubno za mlade koji se tek upuštaju u prodalmatinski aktivizam, a u okruženju koje je izrazito naprijateljski nastrojeno prema Dalmaciji i dalmatinskom aktivizmu.
DDF, kako podsjeća Leonarda Bilišev, okuplja sve one osobe kojima je Dalmacija u srcu i duši, koji se osjećaju kao Dalmatini/Dalmatinci i koji se žele politički boriti protiv svih onih koji na svaki mogući koji način diskriminiraju Dalmaciju, te je planski i sustavno pljačkaju i osiromašuju. Jasno je da se svako ima pravo organizirati kako hoće i da usput izmišlja nove mreže i skraćenice, ali u ovom je slučaju neophodno preuzeti odgovornost odgovornost za isključivanje onih čija su prava najugroženija.
Leonarda Bilišev podsjeća da Dalmaciji ne prijeti nikakav bauk otcjepljenja i pripajanja bilo kome, već samo i isključivo bauk fašizma. U zamršenim relacijama između antidalmatinskog aktivizma i antidalmatinskih političkih stranaka sve puca od ljubavi među njima koju običan građanin niti razumije, niti ga zanima. Tako dolazimo do zaključka da manifesti, pisma podrške, demantiji i tekstovi antidalmatinskih političkih organizacija prema antidalmatinskim aktivistima ima za cilj dodatno jačanje klerofašizma i neonacizma u Dalmaciji, te da bi se stvorio dojam da se strašno gine u borbi za Dalmaciju. Oštrom oku ipak ne može promaknuti da je istina drugačija, budući da se borba poništava ukoliko neka grupa odluči isključiti iz procesa one koje ne smatra podobnima i lojalnima.
Iako je ona druga inicijativa koja već duže vremena aktivno napada DDF uložila veliki napor "poreći" ono što je u svom videu govorila Lea Vrdoljak, dovoljno je pogledati samo djelić njihovog manifesta, pa da se razumije da je svaki demanti besmislen – „Treba iz školskih udžbenika izbrisati Dalmacija - ona nikada nije postojala, to je oduvijek bila hrvatska zemlja, a nikakva Dalmacija“, pišu ti veliki aktivisti, „Svi oni koji se nazivaju Dalmatincima su osobe sa poremećajima, srećom oni predstavljaju daleko manji segment populacije. Iz naziva županije treba brisati ono 'dalmatinska', jer kao što smo rekli - Dalmacija ne postoji. To je izmišljotina“.
Iako odvojen od cjeline, ovaj dio teksta ipak je dovoljno jasan da se razumije kako se radi o antidalmatinskom, a ne prodalmatinskom aktivizmu. Postavlja se pitanje po kojem načelu su pripadnici te inicijative dodjelili sebi moć da nazive povijesnih toponima, te da određuju tko je podoban, a tko pak ne. Bilišev dobro podsjeća da nasilje nad Dalmatinima i Dalmatincima, te ostalim pripadnicima dalmatinske zajednice nikada nije bilo moguće razdvojiti, budući da se nasilnici ne bave Dalmacijom, već nasiljem nad Dalmatinima/Dalmatincima.
Kako Bilišev kaže, Mnogo se uložilo i u prodalmatinski aktivizam, a za dobre aktiviste, sa pravim ciljevima, svako je slovo važno kao prethodno, a svaki Dalmatin/ac – bilo da zna tko je, ili se još uvijek preispituje, bilo da je out ili ne, bogat ili siromašan, došljak ili starosjedioc, gay ili str8, dio je jedne obitelji koja trpi nasilje.
Pokušaj da se Dalmatini/Dalmatinci, te bilo koje druge osobe koje žive u Dalmaciji definiraju drugačije od onoga kako se same osećaju nije ništa drugo do fašizam, a njihovo brisanje iz udžbenika i naziva toponima slobodno možemo nazvati zločinom iz mržnje. To posebno vrijedi za članove DDFa koje su od samog početka bile u prvim redovima borbe, kojima se ruili profili, premlačivali članovi.
Comments