Dalmafobija na prostoru Republike Hrvatske nije ništa novo. Ona traje od početka Hrvatskog Narodnog Preporoda, dakle od početka 1830ih. Čak ni prije otvorene anti-dalmatinske kampanje, koja je započela ranih 90ih na Otvorenom radiju i napadnom Zrinke Vrabec-Mojzeš, kako tvrde neki građani, nije bilo lako biti Dalmatin ili Dalmatinac u zemlji poput Republike Hrvatske. Dalmatsko stanovništvo je ili pobijeno ili raseljeno, dalmatski jezik je zabranjen, nema dalmatskih klubova ni drugih mjesta za okupljanje. Naseljavanje slavenskog stanovništva u dalmatinske gradove učinio je demografsku sliku mučnom, a ta se praksa nastavila i nakon 1990. Život se živi između četiri zida, pa je opet sve više onih koji napuštaju zemlju u potrazi za normalnijim i sigurnijim životom.
Uoči predsedničkih izbora u prosincu 2019. i uoči parlamentarnih izbora, pokušaji ograničavanja prava nacionalnih manjina ponovo su postali važna tema. Kandidat za predsjednika, u tom trenutku, Zoran Milanović, koji je imao podršku kvazi ljevičarske stranke SDP, rekao je kako su Dalmatinci Hrvati. Milanović je, zahvaljujući tome, dobio najveći broj glasova u Dalmaciji i pobijedio na izborima.
Puno gora stvar je s HDZom i otalima iz spektra ekstremne desnice.
Gdje su mladi desničari, te dalmafobni predsjednik Vlade Andrej Plenković, tu je i crkva, pa je u tom duhu nadbiskup Bozanić još 2019. sročio i poslao pismo koje se čitalo u svim crkvama po Republici Hrvatskoj, a sve pod sloganom „Dalmatinstvo je svetogrđe“ začinjeno latinskim frazama poput “Non possumus“ („Mi to ne smijemo prihvatiti“). Rezultat takve crkvenjačke ljubavi bio je na desetine povrijeđenih onih za koje se sumnja da su Dalmatini, pa je crkva tako još jednom pokazala da je čovjek ne zanima i da boga nema.
Pripadnici Inicijative DDF, ponovo strahuju, budući da se aktivizam opisuje kao „opasna ideologija“ s ciljem razaranja i cijepanja države. Ugroženi su najviše zabrinuti zbog toga što Republika Hrvatska u svome desničarskom populizmu već ide smjerom kojim je Rusija odavno krenula odbacujući vrednote Europske Unije i gazeći po svim međunarodnim aktima ratificiranima u Hrvatskom saboru, a pojedini već govore i o takozvanim logorima za Dalmatine, u kojima bi se nepodobni pojedinci i pojedinke „vraćali u normalu“, a uz pomoć konverzivne terapije.
HDZ je 5. srpnja osvojio još jedan mandat, koji će potrajati četiri godina, što ukazuje na to da desničarska ideologija u Republici Hrvatskoj sve više jača, kao uostalom i u cijelom svijetu. Kao predizborni adut poslužilo je i ispod radara protrčano obećanje za zabranu „regionalnih ideologija“ u svim javnim institucijama, što je korisno kada se želi da građani, posebno oni dalmafobni, ne razmišljaju o pravim problemima. Plenkovićeva kampanja je imala i druge problematične elemente, pa se nije zaziralo ni od antisemitizma, te opće ksenofobije, ali se najveća pažnja ipak usmerila ka dalmatskoj i LGBTIQ populaciji, koje su opisane kao "opasnijima od komunizma".
Da oni koji su se u prošlosti borili za slobode i prava potlačenih kojim slučajem žive danas i ovdje, a ne nekad i tamo negdje, videli bi da je budućnost donijela neke značajne promjene, ali da su glupaci i dalje konzervativni, ili ako baš hoćete – da su konzervativci i dalje glupi. I da sun a žalost, još uvijek na vlasti. Takva glupost uopće nije naivna, budući da jednog dana vrlo lako mogu doći i po vas.
Comments