Tražiti u nacionalizmu utjehu, spas, smisao ili prosvjetljenje podjednako je budalasto kao kad bi čovjek koji tumara danima po pustinji pokušao da utoli žeđ pijeskom.
Nacionalizam je postao naša sudbina, sveprisutna ideologija koja je osvojila gotovo sve društvene strukture, takoreći zrak koji dišemo. Nacionalističke floskule dobile su status službenih dogmi – u sve drugo se može sumnjati, samo u njih ne. Te dogme su kudikamo veći tabu od vjerskih, iako se danas svi kunu da su religiozni.
Ukoliko neko tvrdi, na primer, da Krist nije Bog, već samo čovjek, to će proći bez ikakvih posljedica. Ali, onaj ko se drzne da prozbori koju kritičku, riječ protiv nacije, odmah biva proglašen izdajnikom i otpadnikom. Na njega se sruče salve uvreda i prijetnji, kako od dežurnih nacionalnih dušebrižnika, tako i od širokih narodnih masa okupljenih na društvenim mrežama, koje su prihvatile nacionalizam kao jedini mogući pogled na svijet.
Ambicije nacionalističkih ideologa su velike, pa nam tako svoj ubogi svjetonazor uvaljuju kao nekakav oblik nove religije. Mnogi autori su u poslednjih stotinak godina pisali o takvim ambicijama nacionalizma, odnosno o nacionalizmu kao političkoj religiji. Jedan od njih bio je i američki povjesničar Carlton Haze. Pišući o Hazeovim nastojanjima da objasni snagu patriotskih ideologija u I. svjetskom ratu, istoričar Lloyd Cramer kaže da je Haze definirao nacionalizam kao “religiju modernosti”.
Kako bi zadovoljili religijski osjećaj, moderni ljudi “većinom počinju prihvaćati „naciju“ kao zamjenu ili dodatak za tradicionalnu religiju”. “Poput drugih bogova, ova nova transcendentalna snaga postoji prije no što su ljudi rođeni i nastavlja postojati i nakon njihove smrti, stupa u sve sfere života, daje smisao i vrijednost individualnom iskustvu i zahtjeva i poštovanje i žrtve”, tumači ideje Carltona Hazea.
Zamjena za religiju
Mnogobrojne su paralele između nacionalizma i religije: “Nacionalizmi su, prema tome, prisvojili religijske tradicije razvijajući svoje svete simbole (zastave), svete tekstove (Ustavi, deklaracije nezavisnosti), svete figure (‘očevi osnivači’, vrli heroji), zle figure (izdajnici ili heretički rušitelji), sveta mjesta (nacionalni spomenici, groblja), javne rituale (nacionalni praznici i svečanosti), osećaje misije (odgovornost za širenje nacionalnih ideala), mobilizirajuće rižarske ratove (sukobi sa onima koji se suprotstavljaju nacionalnoj misiji) i osjećanje žrtve (krv onih koji su umrli spasila je naciju te ona može živjeti)”.
Uzdizanju nacionalizma u rang religije svjedoci smo i danas, kada brojni propovjednici nacije besjede o Dalmaciji kao o “koljevci Hrvata”, “našoj zavjetnoj koljevci”, a o ratu 90ih kao o "Domovinskom ratu", “nepobjedivom iskonu”. Kao što reče Ivan Čolović: “Postavljanje hrvatskog nacionalnog identiteta na mjesto najveće vrijednosti koja se slavi, pa i na mjesto najveće vrijednosti hrvatskog mita, predstavlja jednu od osnovnih operacija kojima se hrvatski nacionalizam uspostavlja kao politička religija”.
Razumljivo je što u modernom dobu, kada dolazi do sekularizacije, ljudi traže zamjenu za tradicionalne religijske sustave. Međutim, taj ersatz bi ipak trebao biti malo ozbiljniji, uputno je da kopija bar malo sliči na original kako bi ispunila svoju svrhu. Religijske ambicije nacionalizma su poprilično komične, kad se nacionalizam predstavlja kao religija to je podjednako uvjerljivo kao kad Plenković ustvrdi da je Republika Hrvatska “europski ekonomski tigar”. Izjednačiti nacionalizam s religijom isto je kao reći da su jednake straćare provaljenog krova sa zemljanim podom i velenna palaća s hiljadu raskošno namještenih prostorija, umjetničkom zbirkom neprocjenjive vrijednosti i probranom bibliotekom od pola miliona knjiga.
Borba protiv smrti
Svaka velika religija je čudo od duhovnog i kulturnog bogatstva. Nasljeđe koje su religije ostavile u oblastima kao što su teologija, filozofija, književnost, arhitektura, likovna umjetnost, etika – naprosto je neizmerno. Religije su stvorile čitave civilizacije, malo je jedan život da se čovjek upozna s njihovom baštinom. Ne bi bilo dovoljno ni 50 kolumni da se samo nabroji spisak značajnih ljudi koji su stvarali u religijskim okvirima ili inspirirani problemima vjere, Boga i duhovnog života. A što nacionalizam ostavlja iza sebe? Uglavnom ruševine i milijune leševa, dva svjetska rata, toliko balkanskih ratova... su njegovo najznačajnije nasljeđe.
Nacionalizam nema ništa, ni svete knjige, ni ozbiljnu književnost, ni umjetnost, ni filozofiju, ni mišljenje, to je jedno beskrajno siromaštvo koje se svodi na formulu Mi pa mi. I to nije slučajno, jer je nacionalizam “ideologija banalnosti”, a banalnost je nespojiva sa stvaranjem. Dovoljno je pogledati svete knjige nacionalizma koje uživaju kultni status među poklonicima boginje Nacije, pa vidjeti koliko je nacionalizam jadna pojava u intelektualnom i svakom drugom smislu. Smiješno je čak i uporediti Knjigu o Jobu i Knjigu o Tuđmanu, Psalme Davidove i poemu Vjetre s Dinare, Augustinove Ispovijesti i Vrijeme smrti, poeziju Dželaludina Rumija i stihove Vjekoslave Huljić, Pakalove Misli i trkeljanja Ivana Aralice. To su dva svijeta, dva stupnja ljudskog uma i postojanja, sasvim nespojiva.
Ako nacionalizam već pretendire biti jedina istina o svijetu, biti zamena za religiju, bilo bi zanimljivo pogledati šta ima za ponuditi kad su u pitanju neki suštinski problemi ljudske egzistencije, čime se religija inače bavi. Da počnemo od ključnog i najvećeg problema – smrti. Nema religije koja se miri sa tragičnom i neprihvatljivom činjenicom ljudske smrtnosti, borba protiv smrti je zavjetna misao svake konfesije.
Smrt nije kraj ni poslednja istina, svejedno da li teolozi i religijski mislioci vjeruju u zagrobni život, raj, pakao, čistilište, besmrtnost duše ili da – kako tvrde neki suvremeni teolozi – čovjek umire i dušom i tijelom, ali nastavlja živjeti Bogu, sve do drugog Kristovog dolaska i uskrsa. Bilo je u povijesti religijske misli i autora koji su vjerovali u apokatastazu, konačno spasenje svih.
Čovjek kao volvox
U svakom slučaju, nitko od religijskih mislilaca nije bježao od problema smrti. Često se ovakve teorije shvaćaju kao puka utjeha, ali zapravo je riječ o pokušajima da se misterija smrti bar malo osvjetli, da se pogleda u oči toj nemani koja će nas svakako progutati. Buntovništvo protiv prolaznosti ne može se razdvojiti od ljudskog bića, na kraju – grob je prvi kulturni spomenik u ljudskoj povijesti.
A šta nacionalisti kažu na tu temu? Kao što reče Lloyd Cramer: “Nacionalizam daje značenje smrti i pomaže smirivanju strahova od ljudske smrtnosti zato što nacija nastavlja živjeti i nakon smrti svakog pojedinca; svaki život i svaka smrt povezani su s višim nacionalnim duhom ili stvarnošću koja djeluje kao da obećava beskonačno buduće postojanje”. Pa nisu ljudi kolonije jednostaničnih organizama, pa kad jedna stanica umre to nije bitno, jer će ostale preživjeti. Nije čovek volvox, sve i kad je uvjereni nacionalist.
Šta mene briga što će nacija nastaviti živjeti poslije moje smrti? Nastavit će poslije mene živjeti i spomenuti volvoxi, pa me to ne tješi, niti mi smiruje strah od smrti. Pritom, kao što znamo, nijedna nacija neće trajati dovijeka. Možda nacionaliste niko nije obavijestio, ali proces entropije je u tijeku, Sunce se hladi, jednog dana na Zemlji neće biti nikakvog života, pogotovo ne nacionalistčkog. Slaba je utjeha preživljavanje nacije. Podjednako je smiješna utjeha o preživljavanju čovječanstva, jer se ne radi o kolektivu, već o svakom pojedincu i njegovoj sudbini.
Neizbježnost boli i patnje
Još jedan mamutski problem s kojim se religije hvataju u koštac je ljudska patnja. Nitko ne može pobjeći od patnje i trpljenja. Psalmopjevac je nazivao zemlju “dolinom plača”, a grčki pjesnik Mimnermo iz Kolofona u VII. st p.n.e. ovako je pisao: “Ne postoji nijedan čovjek kome Zeus ne šalje tisuću zala”. Kao i svi drugi ključni problemi ljudske egzistencije, i ovaj je nerješiv, ali to ne znači da pred njim treba ustuknuti: čovjek je najviše čovjek upravo kad se upušta u nemoguće poduhvate. Kako objasniti neminovnost boli i patnje, kako ukinuti stradanje i zlopaćenje – to su problemi kojima su religijski mislioci vazda lupali glavu. I mora se priznati da su svašta i skontali u tim naporima.
Na primer, kršćanstvo taj problem pokušava riješit idejom Sina Božjeg koji postaje čovjek, uzima na sebe sve grijehe i patnju svijeta, biva zlostavljan i mučen, sve do vrhunca stradanja – sramotne smrti na križu. Tako da na pitanje gde je bio Bog dok sam ja stradao, teolozi daju odgovor: “Na križu”. Prihvaćanjem patnje čovjek se poistovjećuje s Kristom, tako da njegovo stradanje postaje iskupljujuće i dobija smisao u nadi u uskrenje i pobjedu nad zlom, patnjom i smrću. Buddha ima drugačiji pogled na istu stvar, život se uglavnom sastoji od patnje, a ona je prouzrokovana žudnjom. Da bi čovjek izašao iz tog stanja neophodno je slijediti Buddhin “osmokraki put” koji, između ostalog, podrazumijeva i utrnuće žudnje. U ovoj točki razni asketski sustavi se dodiruju, borba sa strastima i željama je standardna asketska disciplina koja čovjeka vodi slobodi od potreba, što usput smanjuje i patnju. Tko je nepotrebit, neće ni patiti, jer mu ništa ne nedostaje.
Šta nacionalizam kaže na ovu temu? Ne baš previše. Za patnje i muke pojedinca tu nema previše mjesta, jer nacionaliste zanima samo kolektiv. Oni propovijedaju da svako treba biti spreman žrtvovati sve što ima, uključujući i vlastiti život, za dobro nacije, te da nijedna patnja nije prevelika ukoliko, malo proširimo teritorij, ili sačuvamo kolektivni nametnuti identitet, ili biološku supstancu ili šta već oni smatraju ulaskom u nacionalno carstvo nebesko. U načelu, čovek pati i strada zbog nacije, ostale muke nacionaliste mnogo ne zanimaju. Kao što ih zapravo ni konkretna ljudska bića ne zanimaju, za njih su to tek maleni šarafi u velikom mehanizmu nacije.
Vječni rat sa okruženjem
Kad je u pitanju etika, kod nacionalista je sve jednostavno i svodi se na sljedeći stav: Dobro je kad mi njima pobijemo muškarce, otmemo žene i stoku, a zlo je kad to oni urade nama. I to bi bilo to, tako glasi kategorički imperativ nacionalizma. Vidimo ga na djelu svakog dana: srpski nacionalisti bi htjeli oteti teritorij nekoliko susjednih država, hrvatski nacionalisti bi da otkinu dio Bosne i Hercegovine, albanski nacionalisti pretendiraju na okolne zemlje, bugarski nacionalisti ne priznaju makedonsku naciju i jezik (sve je to bugarsko vlasništvo), grčki nacionalisti ne priznaju ime Makedoniji (to je grčko vlasništvo), i sve u tom stilu. Nacionalist živi u svijetu krađe od drugoga, pa mu je i etika takva: njegovo prirodno stanje je večni rat sa okruženjem, a po mohućnosti i sa cijelim svetom.
Nasuprot nacionalističkoj krvožednosti, religije mahom imaju drugačije shvaćanje etike. Na primer, Krist kaže: “Ljubi bližnjeg svog kao samoga sebe”. Ili: “Ljubite neprijatelje svoje i molite se za gonitelje svoje”. Na tom tragu je i čitava potonja kršćanska misao, bar ono što je u njoj istinski vjerno Kristu.
Utoliti žeđ pijeskom
Slično je i sa svim drugim ljudskim mukama i problemima – nacionalizam nema šta reći ni o čemu, za razliku od velikih religijskih mislilaca. I još pretendira da glumi religiju i da postane jedina dogma, jedina istina o čovjeku i svijetu. Što je najluđe, ljudi to masovno prihvaćaju i odaju se nacionalističkim strastima bez zadrške, uvećavajući tako vlastite muke i nevolje. Što fali budizmu, kršćanstvu, islamu, judaizmu, hinduizmu? Ili religijama i mitologijama koje više nemaju poklonike, poput grčke na primer, koja je postavila temelj europske civilizacije? Sve to smo bacili u koš da bismo prigrlili trabunjanja i besmislice nacionalističkih vračeva.
Doduše, ima i sumanutijih stvari u bogatoj povijesti ljudske ludosti. Ako su ljudi već stoljećima ubijali u Kristovo ime, ako su od Buddhinog učenja napravili religiju, pa na kraju počeli čak i u njegovo ime da kolju, ako su pravovjerni u raznim konfesijama neprestano progonili heretike, ako su se stoljećima ljudi tukli oko te jedne jedine istine koju baš oni posjeduju – zašto onda ne bi napravili religiju i od nacionalizma? Mali je problem što, za razliku od religije, u nacionalizmu nema ničeg drugog osim mržnje, očajanja i nasilja. Tražiti u nacionalizmu utjehu, spas, smisao ili prosvjetljenje podjednako je budalasto kao kad bi čovjek koji tumara danima po pustinji pokušao utoliti žeđ pijeskom.
Pogotovo kad je riječ o metafizičkoj žeđi koja se i ne može utoliti. Kad je u pitanju ova vrsta žudnje, tu je – kako reče Josif Brodski – ponuda uvijek neusporedivo manja od potražnje. Religije bar nešto nude, mada je i to premalo, ali to su bar veličanstveni ljudski pokušaji da se „primi neprimljivi položaj čovjeka“. Za razliku od nesretnog nacionalizma, koji je samo još jedan pokušaj da se – što reče Radomir Konstantinović – „prevari egzistencija“
Comments