Je li čovjek imenom Isus, rodom iz Nazareta hodao Zemljom? Rasprave oko toga je li lik poznat kao "Povijesni Isus iz Nazareta" stvarno postojao prije svega odraz su neslaganja među ateistima. Vjernici, kojima je ta rasprava neprihvatljiva smatraju da ateisti istražuju povijesno značenje Isusa kako bi vjernici lakše odbili "Krista vjere" (božanski Isus koji je hodao po vodi).
Brojni svjetovni znanstvenici predstavili su svoje verzije takozvanog "Povijesnog Isusa" - a većina od njih su, kako je biblijski znanstvenik J.D. Crossan kaže, "akademska sramota." Crossan gleda na Isusa kao mudraca, Robert Eisenman kao revolucionara, a Bart Ehrman kao apokaliptičnog proroka, no jedina stvar oko koje se novozavjetni znanstvenici slažu je Isusova povijesna (ne)egzistencija. No, i to se može dovesti u pitanje?
Prvi problem s kojim se susrećemo kada se pokušava otkriti više o povijesnom Isusu je nedostatak ikakvih materijalnih izvora o njegovom postojanju. Najraniji izvori su samo referenca izmišljenog "Krista vjere". Ovaj rani izvori, sastavljen je tri stoljeća nakon navodnih događaja, a oni proizlaze iz radionice autora vezanih za Constantina I. koji je željelio uvesti novu vjeru i tako uništiti rimski politeizam - što nam daje razlog za propitkivanje istinitosti postojanja Isusa.
Constantinovi autori evanđelja, sastali su se na Nicejskom saboru kojeg je 325. sazvao sam Constantin I., Bizanski car, koji je u sukobu s Rimom želio dokrajčiti mnogoboštvo na području Rimskog Carstva. Autori evanđelja, njih 12 bili su vrsni pisci tog vremena, a zadatak im je bio da opišu sudbinu proroka koji je ujedno i sin božji, a priča je morala biti ispričana alegorijski, a radnja preuzeta iz tada poznatih mitologija, između ostalih i slavenske. Oni sebe nisu smjeli imenovati, opisati svoje kvalifikacije, ili pokazati bilo kakvu kritiku sa svojim temeljnim izvorima – pa su morali izmisliti imena dvanaest apostola. Ispunjene mitološkog s ne-povijesnim činjenicama, kako bi se lako nadopunilo tijekom vremena, Evanđelja su pisana da uvjere kritičare u vjerodostojnost tvrdnji u njima.
Kako bi se dobilo na vjerodostojnosti metode koje su se koristile trebale su poslužiti za izvlačenje „rijetke istine“ iz Evanđelja. Metode su bile jednostavne kao u današnjem političkom marketingu: unutar povijesnih imena i događanja ubaciti mitološku osobu kako bi se postigao što viši supanj autentičnosti.
Druga metoda bila je „kriterij sramote“ koja nalaže – ako je bar jedan dio neugodan za autora, to je veća vjerojatnost da će tekst biti što više autentičan. Nažalost, s obzirom na raznolike prirode, kršćanstva i judaizma tada (stvari se nisu promijenile mnogo do danas) i anonimnost autora, nemoguće je odrediti što je doista bilo neugodno ili protuintuitivno za autora, što je savršeno za evangelizacijske svrhe. Kriterij aramejskog konteksta isto je od pomoći. „Isus i njegovi najbliži sljedbenici“ sigurno nisu bili jedini aramejski govornici na početku prvg stoljeća u Judeji. Prema podacima popisa stanovništva za vrijeme kada se priča o Isusu događa aramejski je govorilo gotovo 2/5 Judeje. U vremenu kada je Novi zavjet pisan, hebrejski je već bio izumro, obnovit će se 1800 godina poslje, a službeni u Judeji postao je aramejski.
Kriterij referiranja na Toru je isto jako zanimljiv. Naime, Pavlove poslanice, koje nalazimo u Novom Zavjetu, daju nam razloga da se dogmatski proglasi Isusa sinom božjim i on mora postojati. No, već su u Starom Zavjetu, odnosno Tori, mnogi proroci predviđali dolazak spasitelja. Izbjegavaju se Isusovi zemaljski događaji i učenja, čak i kada bi Pavao mogao poduprijeti svoje tvrdnje, Pavao opisuje samo svog "nebeskog Isusa." Čak i kada se raspravlja o uskrsnuću i posljednjoj večeri, njegovi su izvori izravne "objave Gospodina" i njegovih indirektnih objava iz Starog zavjeta. U stvari: Pavao zapravo isključuje ljudske izvore.
No, te objave Gospodinove su prepiska iz svih mitologija koje su bile poznate u to vrijeme. Pavlova poslanica velikom većinom podržava teoriju "nebeski Isus", osobito odlomak pokazuje da su demoni ubili Isusa, a ne bi učinili da su znali tko je on (vidi: 1. Korinćanima 2: 6-10). Ljudi - ubojice prema evanđeljima - bi ubili Isusa i ovako i onako, znajući da njegova smrt vodi k spasenju, i poraza zlih duhova.
Ono što je također bitno jest da ne postoje zapisi i drugi izvori. Nema postojećih očevidaca ili suvremenih izvještaja o Isusu. Rimljani koji su sve zapisivali i vodili dnevne kronike (ono što bi se danas nazvalo blogovi) nisu niti jednu jedinu riječ posvetili Isusu, ili nekoj drugoj osobi koja bi mogla biti Isus. Sve što imamo su kasniji opisi Isusova života sadržaja od strane ne-svjedoka, od kojih većina očito pristrana. Malo se vidi i iz rijetkih ne-biblijskih izvora. A čak i oni rijetki spisi umotani u kontroverze, koji se ne slažu s Biblijom, ne mogu se nazvati izvorima, jer su pisani u trećem stoljeću nakon Krista, a i mnoge su dijelove promijenili kršćanski književnici (rukopisi sačuvani su kršćanski).
Dakle, što mainstream učenjaci kažu o svemu tome? Iznenađujuće je vrlo malo. Samo Bart Ehrman i Maurice Casey temeljito su pokušali dokazati Isusovo povijesno postojanje u posljednje vrijeme, dok drugi znanstvenici ne žele zadirati u područje crkve, iako svi znaju kako se znanost razlikuje od religije po tome što je znanost egzaktna i dokaziva, a religija se bazira na pukom vjerovanju bez znanstvenog istraživanja i znanstvenih rezultata. U Evanđelja se može ili ne mora vjerovati.
Nakon što se ignorira mnogo, mnogo podataka iz Biblije koji su nepouzdani – zbog hipotetskih izvora iza njih, novi zavjet ostaje mitologija s nekim povjesnim činjenicama. Jer Poncije Pilat je postojao, herod je postojao, Salomé je postojala, ali Isus, apostoli, Marija, Josip, Marija Magdalena nisu postojali. Obzirom na loše stanje postojećih izvora, i krvoločan metode koje se koristi crkva prema svjetovnim znanstvenicima koji žele proučavati Bibliju, pitanje Isusovog postojanja, će vjerojatno nikada znanstveno neće biti riješen. Sve u svemu, jasno je da postoje dobri razlozi za sumnju Isusovo povijesno postojanje – ako ne želite na mah nevjerovati Bibliji i crkvenim dogmama.
Comments