Piše: Bruno Katić
Završila je proslava 80. godišnjice savezničkog desantnog iskrcavanja na Normandiju. Zelenskog je zagrlio američki veteran II. sv. rata i rekao mu kako ovo što radi je jako dobro. Rade li Dalmatinci dobro svoj posao?
Jednog od ovih jutara, a kasno je proljeće 2024. u Dalmaciji, utjelovljeni san svakog Vladara i svakog Gospodara je tu: mali, obični, sitni, radni oliti narodan, zajedničarski čovjek – napokon će se probuditi u Zemlji o kakvoj je sanjao… U danima o kojima je, dugo i strpljivo sanjao spavajući dugotrajni zimski san… Probudit će se, sasvim izvjesno, u Zemlji malih ljudi kojima u ljeto davne 1946., s tugom, ali i pažnjom kojom se savjesni liječnik obraća neizlječivom bolesniku, prvi put obratio Wilhelm Reich, u agoničnom pokušaju da, kako je pisao, utiša svoje unutrašnje oluje. Najprije je naivno pokušao je, a potom s čuđenjem i užasavanjem, sebi i svijetu odgonetnuti što je Mali čovjek u stanju napraviti samome sebi ali i drugome:
„Kako pati, kako se buni, kako uvažava svoje neprijatelje i ubija svoje prijatelje, i kako, kad kao predstavnik naroda uzima vlast u svoje ruke, uvijek zloupotrijebi tu vlast i koristi se njome okrutnije od pojedinih sadista viših klasa pod kojim je on sam morao trpjeti“, pisao je lucidni doktor medicine, Wilhelm Reich.
Probudit će se, a da nije ni sanjao, mali, a napredni, čovjek u nekoj novoj pjesmi u kojoj su Idoli poslani tamo gdje im je i mjesto – u zasluženi zaborav i prošlost – ali sa slutnjom njezine svevrijedeće poruke: rad, red, disciplina, poredak i poslušnost, domovina i otpor drugačijem mišljenju, pjevanju i voljenju – jer kada se gradi i reformira, ustaje se zorom, a one su, zore, kako kažu povijest i poezija, u svim ozbiljnim i hvale vrijednim Državama i Gradovima uvijek bile plamene i zajapurene od znoja, a ako je potrebno zašto ne i krvi, prekarnika i udarnika, Graditelja Novog Poretka. Od Tihog oceana do Tihog oceana preko Atlantskog i Indijskog, od Sjevernog do Južnog pola…
I pomislit će: divno je, najzad, biti svoj na svome… ranoranilac i radnik. Taj solidan mali čovjek, zgađen dekadencijom i dekadentima; dokolicom i dokoličarima, piscima, filozofima i neistomišljenicima, buntovnicima i misliocima svake vrste, najzad je jedan od glavnih statista na velikoj sceni voljene Domovine, za koju se borio i lio krv u svim prethodnim, uvijek ničim izazvanim, neizbježnim te nadasve pravednim i silom izazvanim ratovima protiv njegova sunčanog naroda stvorenog u prapovijesti od samog boga.
„Došlo je napokon moje vreme, ovo su napokon moje zore, rumene i radne, svuda su najzad moji drugovi… Mali, ali vrijedni“, buncat će probuđeni Mali čovek u Dalmaciji jednog jutra 2024.
„Je li mu teško buditi se prije zore i s prvim osvitom početi posao?“, pitat će reporter.
„Ne, naprotiv!“, odgovorit će mali čovjek. Odgovorit će i ostali, svi kao jedan, „Ovo je najzad Domovina za kojom sam uvijek žudio svojim skromnim moćima“, zaključit će shvaćajući kako živi u pravoj Državi u kojoj se zna tko je Gospodar, tko su Graditelji i Čuvari, a tko izdajnici.
U Državi u kojoj se svi uzdaju u milost Gospodara, a Gospodar je – uzbuđeno šire šapatom Mali ljudi – nešto između Robina Hooda i kralja Richarda III. kojeg su zvali Lavlje srce.
„Ovo je napokon Domovina u kojoj svećenici rimokatoličke crkve kletvama opominju na zavjet jedinstva kako ‘našeg’, tako i drugih bratskih, izabranih i nebeskih naroda, u kojoj će možda i predsjednici stranaka i vlada jednom postati sveci. Sveci i predsjednici… kako to, uistinu, gordo zvuči“, pomislit će netko.
Ovo je, konačno, Domovina, u kojoj će kao u ljeto te davne 1946. patrioti marširati a ne koračati, jer oni „ne mrze neprijatelja, oni imaju zaklete dušmane koje mijenjaju svakih deset godina, od iskonskog neprijatelja prave prijatelja i iskonskog prijatelja, a od prijatelja od iskona prave ponovo zakletog dušmanina“. Naposljetku, ali ne i manje važno, oni ne pjevaju pjesme, oni marširajući urlajući himnu čije riječi ne znaju. Oni su najzad naši i spremni su obilježiti i kao kužno tkivo odstraniti sve njihove, oni imaju jezične patrole, te vjerne tragače istančanog i izvježbanog njuha kojim mogu osjetiti strance, oni imaju parole i latinične natpise i vukovarske table zauvijek i svuda, oni djeci pričaju poučne i patriotske bajke, oni se nikada ne dvoume, nikada ne filozofiraju, nikada ne pišu ništa drugo doli patriotske i pučke pjesme i nikada istinski ne ljube… To Državi ne koristi. Za to se, dok traje tranziciji iz hibridnog režima u klerikalno-nacistički, naprosto nema vremena.
„Što nas se tiče ljeto davne 1946. u Njemačkoj“, pitat će gnjevno i robusno mali, napredni čovjek, „pa mi smo u Dalmaciji 2024?“
Tiče nas se Hod za život, klečanje na trgovima i druge klerikalno-nacističke prakse koje su potpuno iste kao i marš nacista po njemačkoj 1946. Možda ćemo se ako ikada to shvatimo jednom sramiti svoje povijesti? Jednom!? Ako ikada shvatimo!? Kada prođu mnoge i mnoge plamene zore, i kada se, najzad, ne tako mali – ipak i unatoč – probudimo.
Kada jednom plamene zore postanu prošlost i ipak se, ne više tako mali probudimo, kada se grifoni, patrole i kletve opet vrate tamo gdje im je mjesto – u neke Pandorine kutije nekih, činilo se, zaboravljenih vremena, ordenja i doskočice, pošalice i patriotske pjesme zamijenit će grafiti. A na nekom od gradskih zidova, svejedno kojem zidu i svejedno kojem gradu, netko će se opet sjetiti Reicha i njegovih proročkih rečenica.
I napisat će: „Ti živiš u nasljeđu užasne prošlosti. Tvoje nasljeđe je užareni dijamant u ruci. Ja ti to kažem! Tvoja kazna je ta što nisi radio za dobrobit Dalmacije, već za dobrobit onih koji su Dalmaciju uništili.“
Comments