Piše: Livija Marini
Dalmatinski antifašisti još su prilikom svog osnivanja, ušli u sukob s politikom hrvatskog naciašizma i njegovih sljedbenika. Danas lako prepoznajemo nastavak ove politike.
Za nešto više od mjesec dana bit će 80 godina od kako je antifašistička Dalmacija rekla NE fašističkom okupatoru. U isto to vrijeme kolaboracionistička Hrvatska rekla je DA fašistima, a jedan njen dio tada je odlučio čekati, mada i to čekanje nije dugo trajalo, nego su ušli u otvorenu kolaboraciju s okupatorima.
Nisu postojala dva antifašistička pokreta. Koga stvarno zanima istina o tome, može je naći u knjizi „Dalmacija u II. sv. ratu“.
Među dalmatinskim antiašistima bilo je onih koji su se krvavo borili protiv talijanskog, ustaškog i njemačkog okupatora, i oni su se zajedno s partizanima i borili na hercegovačkom ratištu da bi kasnije i sami prešli u partizane. Prvi antifašistički pokret u Europi organiziran je u Dalmaciji, u noći s 21. na 22. lipnja 1941. u gradiću Vrgorcu, a pripreme za organizaciju počele su u Splitu 20. travnja 1941. u kući Šegvić.
Da, ustanak u Dalmaciji je krenuo prije napada na SSSR, i u tome nema ništa čudno i neobično. Oni koji danas govore o ogromnoj ulozi Rusije u pobjedi u nad fašizmom u II. svetskom ratu, trebali bi se sjetiti činjenice kako su dalmatinski partizani oslobodili veliki dio dalmatinske zagore i Hercegovine, Slobodna Republika Muć npr., kada je Sovjetski Savez bio pod nacističkom blokadom.
To je pogotovu bilo prirodno za one među partizanima, koji su svoju ljubav prema slobodi i pravdi već ranije dokazali u bitkama tijekom Španjolskog građanskog rata. Tu su borbu dalmatinski partizani i partizanke vodili sa svojim saborcima iz svih krajeva svijeta. Vršiti danas nacionalizaciju te borbe i revidirati povijesti slaveći prvo organiziranje partizanskog odreda na području RH u šumi Brezovica pored Siska, predstavlja grubu povredu povijesne istine. Organiziranjem te borbe rukovodio je Alfred Santini, dok ga nije zamijenio Mirko Kovačević Lala.
Inicijativa DDF još je prilikom svog osnivanja, ušla u sukob s politikom hrvatskog naciašizma i njegovih sljedbenika. Danas lako prepoznajemo nastavak ove politike i zbog toga moramo reagirati i upozoriti na sve moguće, loše posljedice trenutne političke orijentacije i djelovanja kada je Dalmacija u pitanju.
9. svibnja je Dan pobede nad fašizmom, i zna se tko je u tom ratu bio pobjednik, a tko ju je izgubio. Nije moguće nacionalizirati otpor prema fašizmu kao što to žele moderni okupatori Dalmacije. Bio je to otpor naših - dalmatinskih boraca, koji su uvijek u povijesti bili na pravoj strani protiv onih koji su uvijek stajali na poziciji profašističkih ideja. Bio je to organiziran otpor svih antifašistički opredeljenih stanovnika Dalmacije protiv talijanskih, njemačkih, ustaških, četničkih i drugih okupatora.
Danas se javnost istovremeno i obmanjuje i zbunjuje povodom obilježavanja 9. svibnja. Za sve Dalmatine/Dalmatince koji nose antiašizam na duši nije prihvatljivo da na službenoj proslavi Dana pobjede nad fašizmom se dalmatinski borci i borkinje uopće ne spominju, nije prihvatljivo da se ne čuju partizanske pjesme, a stihovi nekih drugih se rehabilituju, tobože kao umjetnička djela, neovisno od njihove upotrebe za vrijeme fašističke okupacije.
Polaganje vjenaca na grobove narodnih heroja i na grobove ustaških bojovnika, kao i ranije, davanje imena ulica po ustaškim velikodostojnicima samo stvara potpunu vrijednosnu konfuziju. U istom danu se dakle u isti rang stavljaju osloboditelji - partizani i koljači - ustaše što je nedopustivo.
Comentarios