“Kao i puno puta do sada i od poljudskog koncerta Marko Perković Thompson izdvojit će novac za donaciju KBC-u Split.”, stoji u tekstu kojeg je na svojoj web stranici uoči koncerta 30. lipnja 2013. objavio proustaški revač iz Čavoglava.
Prošlo je više od šest godina od koncerta za kojeg je prodano preko 40.000 ulaznica na kojima se zaradilo više od 3 milijuna kuna. Obzirom da se radi o velikoj svoti, zanimalo me u koji je odjel derutne bolnice uložen iznos kojeg je kontroverzni nazovi pjevač tako "velikodušno donirao". Kad tamo…, dogodilo se upravo ono što sam i naslućivao:
– U evidenciji KBC-a Split nema evidentiranih uplata od navedenog koncerta. – izvjestili su me iz Financijske operative splitske bolnice. – Na račun bolnice od tog koncerta mije uplaćena niti jedna lipa. Inače, Marko Perković nikada nije uplatio miti jednu lipu, bilo kao privatna osoba, bilo kao javna osoba pod pseudonimom Thompson. Također, nikada nije uplaćena niti jedna jedina lipa za KBC Split bo od strane njegove produkcijske kuće, bilo od njegovog izdavača.
Šest godina poslije na splitskoj Rivi prepunoj vlaja, Herceg-govanaca i Slavonaca ostalih u Dalmaciji nakon što su izbjegli 1991. od ratnog vihora, a najmanje Dalmatina i Dalmatinaca, ustaško orgijanje je na vrhuncu. Za koncert MPT-a, kojim se krši više desetaka ustavnih i zakonskih odredaba, stanovnici Splita su protiv svoje volje izdvoji 400.000 Kn + PDV iz gradskih poreza i prireza. Dakle, Thompson je za sat vremena revanja zaradio 500.000 Kn.
U atmosferi koja je podsjećala na nacističku Kristalnu noć, nabijena fašističkim znakovljem, obilježjima, izričajima i stihovima, nije bilo riječi o lošem zraku u Splitu, niti o zagađenoj vodi koju Splićani, Solinjani i Kaštelani piju, o konstantnom 30ogodišnjem zadadovanju Splita, nekad najbogatijeg, najkulturnijeg i najsportskijeg grada u bivšoj državi, komunalnom i prometnom kaosu, stopi gladnih od 32%, stopi siromaštva od 89%, drastičnom srozavanju identiteta i mentaliteta, o privatizacijskoj pljački iz 90ih, 400.000 onoh koji su otišli iz RH, najviše iz Dalmacije… Ali se pozivalo na zabijanje glogovog kolca u, citiram: “crno srce vampira Tita”, čulo se kako Srbe treba na vrbe i slična retorika koja poziva na mržnju i atake prema svima onima koji ne razmišljaju fašistički.
No, Splićani, Dalmatini i Dalmatinci nisu pali na provokaciju. Dokazali su kako mogu sačuvati svoj obraz ignoriranjem i nepojavljivanjem na tom razularenom ustaškom derneku koji se sinoć odvio na splitskoj Rivi. Dokazali su i to kako se ne mogu tako lako uvući u patološku priču zamjene teza i obrnute psihologije, te kako njihov odnos prema ustaštvu ide u smjeru tihe, demokratske netrpeljivosti. Za razliku od onih koji pozivaju na otvoreni linč prema svima onima koji su drugačiji (Srbima, Židovima, homoseksualcima…, Dalmatincima) i svima onima koji ne razmišljaju kao oni.
Dalmacija je od suza na Poljudu 4. svibnja 1980. preko europskih košarkaških i vaterpolskih titula do pobjede zadarske grupe Riva (kako ironično) na Eurosongu u švicarskoj Lausannei 1989. ostala jednako ponosna. Nije to nikad bila regija po volji i doživljaju Purgera, Slavonaca i Hercegovaca, ali je bila regija u punom smislu te riječi: s jakim osjećajem za svoje, identitetski i mentalno stabilna, industrijalizirana, urbanizirana, arhitektonski diskutabilna, tehnički i tehnoški moderna i u korak s vremenom, medijski i kulturno bitna, poželjna za investicije i dolaske domaćih i stranih turista, a koja se sjećala svoje težačke prošlosti.
Danas je Dalmacija puka suprotnost toga vremena – nazadna i na umoru zbog Hercegovaca i Slavonaca, te probuđene negativne svijesti kod domaćeg stada.
Za ljude u svijetu, ali i u velikim gradovima Jugoslavije (Beograd, Ljubljani, Novom Sadu, Sarajevu, Skopju) Split i Dalmacija bi su energični, zabavni, puni života i elegancije. Dalmacija je bila predvodnik mode i tehnoških dostignuća; centar mediteranske kulture personificirana kroz Borisa Dvornika, Zdravku Krstulović, Josipa Gendu, Zoju Odak, Asju Kisić; tekstove Miljenka Smoje; filmove i serije Joakima i Daniela Marušića; hitovima Olivera, Tereze, braće Tomislava i Vedrana Ivčića te Đanija Maršana, Meri Cetinić, Arsena Dedića, Maruške Šinković, Đorđa Peruzovića… pa ako baš hoćete i Magazina, Osmog Putnika, Doris, Metka…; titulama Hajduka, Jugoplastike, Šibenika, Zadra, POŠKa, Jadrana, Juga…
Ekonomska, socijalna, identitetska, kulturna, institucionalna i druga devastacija Dalmacije koja se koordinirano vodi iz Zagreba, Mostara i Osijeka, pod patronatom ultrafašističke klike iznikla iz raspada KPH koja se sad usred turističke sezona što je pred krahom, sjetila kako bi bilo predivno postaviti pozornicu na najpoznatiju Rivu od Trsta do Igumenitse i ustašizirati Dioklecijanovu palaču.
Stoga je očito kako je namjera gradakih vlasti, u prvom redu gradonačelnika Opare i njegove desne ruke Vele bila napraviti još dublji jaz između demokratskih, istinskih stanovnika Splita i Dalmacije i onih koji su došli u Split i Dalmaciju kako bi uništili samu srž onoga što podjeća na dalmatsku sjajnu povijest, a koji i ovako nemaju nikakvih dodirnih točaka, te u realnom svijetu uopće ne kontaktiraju. Na žalost, šutnja ovih prvih završit će po tko zna koji put zaglušujućim orgijanjem ovih drugih.
Zato se postavljanje Thompsona na splitsku Rivu nije učinilo jer su Split i Dalmacija fašistički, već zato jer nisu.
Comments