Piše: Natko Nardelli
Tresla se gora u Dalmaciji, a rodio se jedan od onih poslovičnih politikantskih mišića za kojeg će sad ama baš svako imati neku svoju teoriju: kakav je to miš, kakve mu je boje krzno, koliko je brz, kojom se vrstom sira hrani, i hoće li će taj sir biti dopreman iz Zagreba ili Zadra.
I je li to, uostalom, uopće miš, ili se radi o nekom sasvim drugom obliku života, a ne zna se koji. Nešto u stilu alien miša o kojem svi pričaju, pišu se romani, snimaju se filmovi i TV serije nagrađenje Emmyjima, a nitko ih nikada nije vidio.
Svako smirivanje tenzija je, naravno, samo po sebi dobro, ali nevolja je u tome što je uzročnik tih tenzija – šta god to bilo, a to već ovisi od „ideološke“ pozicije promatrača – i dalje tu. Teško kako bismo smo se mogli imalo približili nekom suvislom razrješenju dalmatinskog gordijskog čvora. A sve dok je tako, mogu se ponavljati scene viđane početkom jeseni, a može se događati i nešto mnogo gore od toga. Suština stvari u ovoj priči uvijek je u samo jednoj riječi: status. Dakle, status Dalmacije unutar njenih povijesnih granica. Ili izvan njih, o čemu sanjaju neki zagrebački utjecajni krugovi, s već tradicionalnim višedesetljetnim zakašnjenjem.
Pa opet, baš je taj „status“, oko kojeg se na kraju ipak sve vrti, najmanje podložan raspravi, jer ga najutjecajniji faktori smatraju „riješenom stvari“. S jedne strane, tako misli dobar dio za Dalmaciju, RH i regiji najrelevantnijih država, koje bi, da Dalmacija sutra proglase neovisnost priznale ovu regiju kao neovisnu državu i to, dakako, u granicama identičnim onim koje je imala prije ulaska u sastav Kraljevine SHS.
S druge strane, svi zagrebački „ustavobranitelji“, a to znači ogromna većina političke kaste bilo na vlasti ili u opoziciji, tvrde kako je „Dalmacija kolijevka hrvatstva“, jer tako kategorično tvrdi trenutni Ustav republike Hrvatske, kojeg je politička kasta doduše i donijela prije toliko godina baš zato kako bi joj on bio izgovor oliti ga „prepreka“ za bilo kakvo ozbiljnije i konzekventnije suočavanje sa stvarnošću na i oko Dalmacije. Ali, od svih se promatrača nekako očekuje da se prave kako ne znaju kako je jedina svrha tako sročenog ustavnog rješenja baš takva „samoblokada“ političke kaste, a sve po načelu: „pa, možda bismo mi i pregovarali o nekom realnom rješenju, ali ne možemo, jer nam to zabranjuje Ustav“. Koji su, inače, valjda donijeli ovi, gore spomenuti, izvanzemaljci, a ne oni isti ljudi koji su aktivno uključeni u dalmatinsku priču sa zagrebačko-hrvatske strane.
Ima li uopće izlaza iz ove slijepe ulice?
Nemajući ideju, ili nemajući hrabrosti imati ideju, vladajući se svim silama upinju održati nekakav status quo i provući se kroz ušicu igle, točnije između „dalmatinske“ i „europske“ Scile i Haribde, bar do sljedećih izbora, a posle će valjda nešto već iskrsnuti… Ako zadrže vlast, vidjet će što će i kako će, ako je izgube, to će ionako biti tuđa briga (što ima svojih prednosti, ma koliko da je vlast slatka). Ove zamke je vjerojatno najsvjesniji najozbiljniji pretendent na smjenu vlasti, šef kolaboracionističko-antidalmatinske parastrančice ‘Možemo” Tomislav Tomašević. Otuda i ova njegova pomalo bizarna ideja o referendumu na kojem bi „narod“ odlučio „jesmo li za boljitak u sklopu Europske Unije ili za separatiste iz ‘Južne Hrvatske’“, ako ga već bezdušna Europa stavlja pred tu užasnu dilemu.
O samoj nesuvislosti ideje ne treba mnogo trošiti riječi, ali ona samo pokazuje kako je Tomašević, iz svojih razloga i motiva, najjače i najjavnije poželio ono što negdje žele i svi njegovi kolege iz „branše“: da se odgovornost teških i nepopularnih odluka nekako svojevoljno transferira na „narod“, a politička kasta ostaje tu virgo intacta, tj. struktura koja samo vijerno slijedi i provodi impuls koji dolazi odozdo, ne snoseći nikakvu posebnu odgovornost. I baš otuda dolazi i ova gotovo pa alergijska reakcija njegovih konkurenata na Tomaševićev prijedlog: bivajući svjesni kako je to ionako neozbiljno i neprovodivo, radije biraju ubrati koji predizborni poenčić podvlačeći svoju „principijelnost i ustajnost“ bilo koje vrste. U tome se posebno istaknuo Grmojin “Most”, koji koristi svaku priliku kako bi se još čvršće pozicionirao kao samoproglašena „patriotska tvrđava“ kojoj je ustavna preambula potpuna nepoznanica.
S koje god tačke „ustavobraniteljske“ pozicije nastupali, za sada sve frakcije i vlasti i opozicija u konačnom zbiru postižu isti efekt: približno ravan nuli. Dalmatinsko pitanje u poluzamrznutom (ili čak: još istinski nenačetom) stanju i dalje blokira Republiku Hrvatsku na način u neku ruku mnogo teži nego što sama Republika Hrvatska blokira Dalmaciju svojim upadljivim trudom zadržavanja podalje od autonomije i članstva u međunarodnim institucijama.
Brzo će doći 2024, opet će se divaniti o „carinskim pečatima“ i još koječemu, i opet je moguće zaći u slijepu ulicu i izbiti tenzije, i tako unedogled. A onda će i izbori, a tko bi pametan usred kampanje činio nešto što bi ga „otvaralo“ prema političkoj konkurenciji, i tako u krug… Tko će se upravo tad (uvijek ima neko „upravo tad“) baviti suštinom problema, kad bi to konkurencija mogla „zloupotrijebiti“?
No, moramo priznati kako je najmanje krvi na rukama političara. Ovdje su krivi isključivo oni koji nao nojevi zabivaju glavu u prijesak dok po društvenim mrežama sikću kako je sve loše. Zato, živjelo životarenje u poluzamrznutom stanju, a sve po prokušanoj paroli: „Da boga da susjedu krepala krava.“ No, ti i takvi, kojima je zajdraži sport objavljivanje prvorazrednih gluposti po društvenim mrežama, ne shvaćaju kako je ta krava upravu Dalmacija – njihova (!?) zemlja koja ih je rodila, othranila, odgojila i dala snage za borbu kroz život.
Comments