Kroz prilagođavanje lijevih partija tržištu i građanskom sloju mnogi ljudi ne osjećaju se više politički zastupljeni – desničarski populisti to koriste.
U proteklim desetlječima dramatično je poraslo razočarenje demokracijom. Tako u najnovijem „Global Satisfaction with Democracy Report“ stoji: „Sredinom 1990-ih godina većina građana bila je zadovoljna učinkom svoje nacionalne demokracije. Otada je kvota onih koji su po vlastitim izjavama nezadovoljni demokracijom porasla sa 47,9 na 57,5 posto. To je najviša vrijednost koja je utvrđena od početka niza ovih anketa 1995. godine.“
Možda je najčešći obrazac objašnjenja za razočaranost demokracijom model „Bottom-up“, koji uzima u obzir gospodarske i društveno-kulturne pritužbe ljudi. Treba, međutim, ispitati i „Top-down“ uzroke koji imaju veze sa prirodom ili načinom funkcioniranja demokratskih institucija.
Teško da je i jedna formulacija ovoga gledišta ostvarila tako veliki utjecaj kao studija Samuel Huntingtona Political Order in Changing Societies. U njoj Huntington zastupa tezu da je raspad političkog poretka posljedica neslaganja između zahtjeva građana i spremnosti ili sposobnosti političkih institucija da odgovore na te zahtjeve. Iako se Huntington u svojoj studiji bavi prije svega političkim poretkom država u razvoju u poslijeratnom dobu, okviri njegove analize mogu nam pomoći kako bismo razumijeli razočaranost demokracijom u današnjoj Europi.
U proteklim desetlječima u Europi se stvorio jaz u zastupljenosti – razdvajanje između prioriteta birača i političkih profila i apela velikih narodnih stranaka. A ako u shvaćanju građana političke institucije nisu spremne ili nisu sposobne izaći im u susret to vjerovatno vodi – tako je proročanstvo Huntingtona – ka nezadovoljstvu i posljedično prema raspadu političkog poretka.
Europske narodne stranke su se posljednjih desetlječa kroz promjene svojih političkih profila i poruka udaljile od želja mnogih birača. U poratnom periodu europske stranke lijevog centra imale su relativno jasne gospodarsko-političke profile. Njihovom temeljnom uvjerenju pripadalo je da demokratske vlade imaju zadatak zaštititi građane od nepovoljnih posljedica kapitalizma. Konkretno se to izražavalo u tome da ove stranke nastupaju za državu blagostanja, regulaciju tržišta, politiku pune zaposlenosti itd. Stranke lijevog centra pokušavale su doduše dobiti glasove birača van tradicionalnog radništva ali njihov identitet i poruke su ostali klasno orijentirani.
Ovo se počelo mijenjati krajem 20. stoljeća: Stranke lijevog centra pokrenule su se gospodarsko-politički prema desno i čekale sa razvodnjenom ili „blažom i nježnijom“ verzijom one politike sa kojom je do sada djelovala samo njihova konkurencija desnog centra. U kasnim 1990-im godinama, kako konstatira jedna studija, „socijaldemokracija je imala više zajedničkog sa svojim glavnim konkurentima nego sa stavovima koje je sama zastupala 30 godina ranije.“
Stranke lijevog centra ne razvodnjavaju samo svoje gospodarsko-političke pozicije nego u svojim porukama sve više gube klasni aspekt. Usto dolazi činjenica da njihove vodeći kadrovi sve rjeđe potiču iz radništva i sve češće iz elite s visokim nivoom obrazovanja.
Nekako istovremeno odvijao se još jedan proces promjena koji doduše nije bio tako jako izražen i bio je manje opsežan: Dok su se stranke lijevog centra gospodarsko-politički kretale prema desno mnoge stranke desnog centra preuzele su u važnim društvenim i kulturalnim pitanjima sve umjerenije stavove – osim, ako se radi o „tradicionalnim“ vrijednostima, useljavanju i drugim temama, koje su povezane sa nacionalnim identitetom.
Do tada su stranke desnog centra u ovim pitanjima u osnovi zastupale konzervativne stavove. Kršćansko-demokratske stranke, naprimjer, vidjele su religiozne vrijednosti i tradicionalne predstave o spolu i seksualnosti kao temeljni dio svoga identiteta. Usto su mnoge od ovih stranaka definirale nacionalni identitet kulturno ili čak etnički i bile su sumnjičave prema doseljavanju i multikulturnosti. Međutim, krajem XX. stoljeća i u prvim godinama XXI. stoljeća mnoge od ovih stranaka pokrenule su se u pitanjima nacionalnog identiteta prema centru i oslabile su svoje ranije komunitarističke poruke ili su ih potpuno odbacile.
U cjelini ova pomicanja profila stranaka lijevog i desnog centra vodila su tome da mnogi birači – prije svega gospodarsko-politički ljevičarski birači s umjerenim do konzervativnim stavovima prema useljavanju i sličnim temama – nisu više vidjeli svoje interese zastupljene ni od jedne stranke. Posebno jako ovo je bilo kod birača iz nedovoljno obrazovanih slojeva i iz radništva, koji u Europi (i također u SAD) čine oko 20 do 25% biračkog tijela.
Držeći se „Exit – Voice – Modell” Alberta Hirschmana može se reći: Ako se stvori jaz u predstavljanju i birači nisu zadovoljni s političkim ponudama koje su im upućene, birači imaju dvije opcije djelovanja: Oni mogu stranci okrenuti leđa (exit) ili artikulirati svoje protivljenje (voice). Upravo se to događa proteklih desetlječa: Birači iz nedovoljno obrazovanih slojeva i radništvo su se sve više odvajali time što nisu išli na izbore i povukli se i iz drugih formi političkog angažiranja ili su artikulirali svoje protivljenje time što su svoj glas dali desničarsko-populističkim strankama (Živi zid, Most, HDSSB, Domovinski pokret...).
Ovo posljednje su uradili zato jer su i desničarsko-populističke stranke promijenile svoje profile i nakon toga ponudile miks iz dobrobiti šovinizma, konzervativne socijalne i kulturne politike i obećale dati glas „onima koji šute“ – da bi postale atraktivne upravo za ove grupe birača. Francuski pisac Edouard Louis je opisao, kako je nezadovoljstvo s narodnim strankama a posebno sa tradicionalnom ljevicom njegovog oca – jednog nekvalifikovang radnika – odveo točno na tu stazu:
„U međuvremenu su izbori za moga oca postali prilika da se bori protiv svoga osjećaja neprimjećenosti. […] Moj otac osjećao se od 1980-ih godina ostavljenim na cjedilu od političke ljevice – otkako je ljevica počeli preuzimati govor i razmišljanje slobodnog tržišta, [i nije više] govorila o društvenim klasama, nepravdi i siromaštvu, o patnjama, bolu i iscrpljenosti. Moj otac se žalio: ‚Svejedno – lijevo ili desno, to je u međuvremenu sve isto.‘ U ovome ‚Svejedno’ artikuliralo se njegovo nagomilano razočaranje onima, koji su se prema njegovom mišljenju trebali više založiti za njega a to nisu uradili.
Nasuprot tome Front National uzbunio se oko loših radnih uvjeta i nezaposlenosti i prebacio je svu krivicu na doseljavanje i Europsku Uniju. Pošto ljevica nije poduzela ništa kako bi tematizira njegovu patnju, moj otac uhvatio se na lažne objašnjavajuće ponude ekstremnih desničara. Za razliku od vladajuće klase on nije imao privilegiju glasati za politički program. Za njega su izbori bili očajnički pokušaj da drugi primjete da on egzistira.“
Kratko rečeno: Tko želi razumjeti probleme sa kojima se trenutno bori demokracija mora naravno uzeti pod lupu promijenjene gospodarske, socijalne i tehnološke okvirne uvjete i time prouzrokovano loše stanje. Međutim, isto tako važno je i pitanje zašto postojeće demokratske institucije ne izlaze u susret brigama mnogih građana. U svakom slučaju u osnovne značajke demokracije spada to da je vlada osjetljiva za probleme građana. Ovo implicira određenu povezanost između volje birača i realnog djelovanja političara i stranaka.
Upravo onda kada se stvori jaz u zastupanju – dakle, ako veliki dijelovi stanovništva imaju osjećaj da njihovi interesi nisu više zastupljeni od tradicionalnih političara i stranaka – moramo računati s tim da raste nezadovoljstvo a time i podrška političarima i partijama koje se postavljaju protiv establishmenta. To se može spriječiti samo ako se zatvori jaz u zastupanju – a to znači: Tradicionalne stranke moraju se opet okrenuti svojim biračima ili uvjeriti birače da im se opet vrate.
Comments