Piše: Livija Marini
Kad god nađu malo slobodnog vremena naši političari, kako iz vlasti tako i iz opozicije, zabavljaju se plešući kolo nad kostima pobijenih Dalmatina. Negiranje postojanja Dalmacije postalo je omiljeni sport u hrvatskoj javnosti...
Dalmatinski klub (čiji je predstavnik Zuane Orlandini) u suradnji s European Free Alliance (krovna politička organizacija koja okuplja europske regionalne i manjinske stranke) organizirali su online diskusiju "U ime istine". Pored Orlandinija, u diskusiji su sudjelovali i Vjeran Vastić, doktor leksikografije i vanjski suradnik inicijative DDF, te Karlo Morosin, višestruko nagrađivani američki novinar rodom iz Dalmacije. Diskutanti su se osvrnuli na stanje u Dalmaciji.
Orlandini se odmah na početku referirao na sramotni novogodišnji zakon iz 1992. te je istaknuo kako je “odluka kojom je Hrvatski Sabor odredio granice županija jedna od najkontroverznijih zakonskih odredbi u modernoj povijesti Republike Hrvatske“, te kako „u Republici Hrvatskoj, pogotovo u Dalmaciji o temi regionalizacije i decentralizacije traje žestoka off-record rasprava i to s vrlo dobrim razlogom”. A šta je razlog za tu raspravu?
“Dalmatini su u Drugom svjetskom ratu bili žrtve brutalnog genocida koji je provela marionetska ustaška Nezavisna Država Hrvatska. Dalmatini/Dalmatinci su mahom bili članovi partizanskog pokreta; prva partizanska jedinica osnovana je u Dalmaciji, u Vrgorcu 21. lipnja 1941. godine, dan prije one službene koja se slavi u RH. Franjo Tuđman i njegove marionete u Saboru, počevši od Kviska Žarka Domijana, kao predsjednika Sabora na niže imali su cilj uništiti takvu slobodarsku, antifašističku Dalmaciju“, objasnio je Orlandini.
Orlandini je podsjetio kako je predsjednik Mesić 2000. godine “pokrenuo debatu o izmjeni teritorijalno-administrativnog ustroja Republike Hrvatske na četiri regije + grad Zagreb, no u Račanovoj vladi nije bilo sluha za to. Tek pokretanjem inicijative DDF u rano ljeto 2008. ta ideja ponovno postaje aktualna”.
Ponižavanje Dalmacije
Prije nekih 5-6 godina Inicijativa DDF uputila je protestno pismo ambasadorima OESSa, EU i strankama članicama EFA u vezi sa situacijom u Dalmaciji. Tom prigodom podsjetili su na sve zločine koje je službena hrvatska vlast počinila nad Dalmacijom i njenim stanovnicima od 1990. do tada: “Najmanje 293 osobe nepriznate dalmatske nacionalnosti brutalno su ubijene, a za njihova ubojstva još uvijek nisu pokrenute istražne radnje; mnogi Dalmatini tijekom devedesetih izbačeni su iz svojih kuća i stanova, a mnogi protjerani u treće zemlje - zemlje zapadne i sjeverne Europe".
U pismu su napisali i ovo: “Trebamo li isticati implikacije organiziranja rasprave lokalnoj samoupravi za vrijeme vlade Zorana Milanovića bez pozivanja predstavnika dalmatskog naroda kako bi i oni iznijeli svoje gledište o prijedlogu zakona, kojima bi mogli približiti svoju perspektivu o toj temi? Izostavljanje obraćanja Dalmatina kojih se izmjena sadašnjeg zakona direktno tiče govori samo za sebe o namjerama Zagreba i hrvatske političke sene”. Usput su podsjetili adresate kako je “hrvatska službena politika negator postojanja Dalmacije - zemlje koja postoji oko 2000 godina duže od Hrvatske”.
Morosin se nadovezao na Orlandinija rekavši da je za njega Hrvatski Sabor autistično zakonodavno tijelo koje služi nacionalističkim i velikohrvatskim interesima „a ne interesima Republike Hrvatske kao članice UNa, Vijeća Europe, OESSa, NATOa i EU“. Morosin je naglasio kako ne podnosi nacionalističke i velikohrvatske dogme i svetinje, te naglasio kako su se „mnogima u Dalmaciji smučile revizije njene povijesti po kojima je ta regija izvor hrvatskog naroda”.
Njegov kolega Vastić se požalio na na svoju profesionalnu praksu: „Ne samo da je naš stručni tim popisao više od 70.000 osnovnih natuknica u rječnikoj bazi dalmatskog jezika, već smo svjesni kako taj jezik i dalje živi u stanovništvu Dalmacije. Bar je živio do trenutka planskog raseljavanja Dalmatina koji se događao devedesetih godina prošlog stoljeća. Ono što najviše zabrinjava je činjenica što hrvatski 'lingvisti' i 'leksikografi', koji su u službi politike ne znanosti, dalmatski jezik nazivaju iskrivljenim talijanskim zlonamjerno gazeći po našem jeziku“. Vastić podsjeća i na to da razne antidalmatinske skupine plaćene novcem provoditelja velikohrvatske agende izmišljaju "čakavski jezik", "viški jezik", "splitski jezik"... isključivo kako bi zasjenili činjenicu da je dalmatski jezik i dalje živ, doduše u fragmentima, kod starijih stanovnika Dalmacije.
Presude za Dalmaciju
Kad god nađu malo slobodnog vremena naši političari, kako iz vlasti tako i iz opozicije, zabavljaju se plešući kolo nad kostima pobijenih Dalmatina. Negiranje postojanja Dalmacije postalo je omiljeni sport u hrvatskoj javnosti, po režimskim medijima, u političkim strukturama, među intelektualcima na patriotski pogon, na društvenim mrežama koje su živa negacija bilo kakvog koncepta Dalmacije. Usput nađu i nekog istomišljenika iz svijeta da im bude saučesnik u izrugivanju nad Dalmacijom. I SDP je tako imao svog stranog eksperta kad su objavili svoj bilten posvećen regionalizaciji i decentralizaciji, pa je dotični "znanstveno razotkrio" kako Dalmacija nikada nije postojala, već je to plod patološkog uma. "Zaboravio sam mu ime, i dobro je da je tako, ništa osim zaborava i potonuća u ništavilu nije ni zaslužio", bio je humorističan Morosin.
"Zaista su neizmerne dubine ljudskog zla, Shakespearovi krvoloci poput Magbetha ili Richarda Trećeg su mala djeca u odnosu na fin kabinetski svijet koji se voli zabavljati zabijanjem prsta u živu ranu obiteljima koje traže pravdu za svoje sinove, očeve, supružnike, braću, stričeve, ujake... A traže ih jer su ih Tuđmanovi zločinci otimali i ubijali najčešće na linijama fronta kako bi ispali žrtvama rata", naglasio je Orlandini.
"O kakvoj to pravdi možemo govoriti u Republici Hrvatskoj, koja bi pritom bila i jedna od najkontroverznijih – nije baš najjasnije. Nema nikakve odluke, nema ni presude, nema čak ni istražnih radnji. Za ubojstva Dalmatina tijekom devesesetih, isključivo jer se radi o ljudima koji pripadaju nepriznatoj naciji, nitko nikada nije priveden i nitko nikada nije niti će odgovarati. Pred sudovima u Republici Hrvatskoj nije se pojavio nitko za zločine počinjene nad 293 ljudi, uključujući i moje roditelje i roditelje Karla Morosina", naglašava Vastić. Jedino tko priča o ovim zločinima su Inicijativa DDF i Dalmatinski klub.
"Kakva je situacija u Republici Hrvatskoj, odnosno kakav je njen odnos prema Dalmaciji, govori činjenica da još nema novih istražnih radnjih kada je u pitanju postavljanje bombe u prostorije Dalmatinske Akcije koncem rujna 1993. godine", objašnjava Morosin i nastavlja "25 godina od prekida procesa i puštanja na slobodu Mire Ljubić-Lorger i ostalih osumnjičenih, još nema novih istražnih radnji u tom slučaju. Čeka se zastara".
Muzika za uši onima s dvojnim identitetom
Navedene stavove Inicijative DDF i Dalmatinskog kluba potpisali bi svi oni u Dalmaciji koji su od 1990. do danas obespravljeni, nema tog Dalmatina/Dalmatinca koji ne bi želio da Dalmacija bude autonomna od Zagreba i da slobodno odlučuje o svojoj sudbini, kao dio Republike Hrvatske. Složili bi se i mnogi drugi, čak i članovi unionističkih, antidalmatinskih stranaka, samo da nema stranačke stege i da nema dvojnog identiteta. Nema onoga s dvojnim identitetom koji se ne bi složio sa stavovima DDFa i Dalmatinskog kluba u razgovoru u četri oka, no problem je kada takve osobe nastupaju javno. To je još nešto je kod njih kontroverzno, ne samo zločini nad Dalmatinima, s obzirom na jasnu namjeru tadašnje hrvatske politike da etnički očisti Dalmaciju i promijeni joj naziv kako bi se svaki njezin trag izbrisao.
Ako ne vjeruju DDFu i Dalmatinskom klubu, mogli bi vjerovati riječima Franje Tuđmana, koji je nekoliko dana prije postavljanja bombe u prostorije Dalmatinske Akcije govorio o crvenim i drugim raznobojnim vragovima posebno naglašavajući obračun s regionalistima. Ako već ovi nazovi domoljubi ne vjeruju jedinim prodalmatinskim političkim opcijama, nema nikakvog razloga da sumnjaju u riječi svog idola koji je godinama naređivao da se potamane svi oni koji nisu Hrvati.
Veliko hrvatsko pomirenje
S negiranjem Dalmacije slažu se svi oni koji su za jačanje metropolizacije Zagreba i za jačanje centralizacije. Oni već godinama pričaju istu priču – nije Dalmacija već Južna Hrvatska, DDF želi otcjepljenje, regionaizacija i decentralizacija je čin destabilizacije Republike Hrvatske. A uz to na sve načine izbjegavaju implementacije obveza preuzetih iz međunarodnih dokumenata koji su ratificirane u Saboru, uključujući i Ugovor o pristupanju u EU. I nije negiranje Dalmacije jedina zajednička točka u hrvatskoj antidalmatinskoj politici. Svi oni dijele i hegemonistički odnos Hrvatske (regija u Republici Hrvatskoj) prema Dalmaciji. Dok su se razarale institucije i ekonomija po Dalmaciji gotovo da nije bilo političke snage u RH koja to nije podržavala, takva antidalmatinska homogenizacija nije viđena još od slavnih dana uspona narodnjaka 1870ih.
Ne zna se tko strasnije i žešće brani sumanutu ideju odvojenu od stvarnosti da je Dalmacija ikada u povijesti bila dio Hrvatske, da nam zli Dalmatini/Dalmatinci žele oteti “koljevku hrvatstva”, ne zna se tko je u dublji zaborav gurnuo činjenicu da Dalmacija tek 1939. godine postaje dio (Banovine) Hrvatske, od apartheida do masovnih zločina nad Dalmatinima, zabrane dalmatskog jezika i proterivanja preko 800.000 ljudi u radoblju od 1870. do danas. Kad na dnevni red dođu antidalmatinska pitanja, odjednom zavlada konsenzus na hrvatskoj političkoj sceni, najzad dođe do sveopćeg hrvatskog pomirenja, sve razlike netragom iščeznu, a političari s obje strane barijere misle kao jedan. A taj jedan je Franjo Tuđman, jer se ovdje radi o očuvanju njegove velikohrvatske politike. Na koju pokojni zlikovac nema autorska prava, ona pripadaju velikohrvatskoj intelektualnoj čaršiji koja nije u stanju smisliti nikakav pametniji program od ubilačke i samoubilačke krilatice “Hrvatska do Janjeva”.
Parazitiranje na nesreći i zaostalosti
Opozicija nije vlast, zato se tako i ne zove. Pa kad već nije vlast, onda bi trebala imati bar malo drugačije stavove po ključnim pitanjima, ponuditi neku drugačiju ideologiju od ove koja je na vlasti više od tri desetljeća i koja je Republiku Hrvatsku odvela u propast i počinila najstrašnije zločine u Dalmaciji i Bosni i Hercegovini. Teza da se tu radi o dodvoravanju biračima ne stoji. Arsen Bauk je 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore, rekao da bi Dalmacija trebala biti reintegrirana, ali da županije trebaju i dalje ostati. Na izborima je zauzeo treće mjesto za župana, osvojivši 40.229 glasova, odnosno 20,75% biračkog tijela izašlog na izbore. O ovim ciframa neki drugi opozicijski negatori Dalmacije mogu samo sanjati. Problem je u nečemu drugom.
Kao što je Giovanni Marasović 1870. rekao: “Nije tu toliko problem mase, njene zaostalosti, njene okovanosti nacionalizmom… problem je u onima koji na tome parazitiraju politički i ekonomski, i koji se od te mase zapravo malo razlikuju”. Parazitiranje samoproglašenih patriota na stanju u Dalmaciji u kojem ova regija je njihov dominantan nepisani politički program. Umjesto da vode građane putem modernizacije, reformi i izlaska iz zaostalosti, unionistički političari neprestano nastoje zadržati status quo, jer samo u uništenom društvu takvi ljudi mogu zauzeti neka vodeća mjesta i glumiti političku elitu. Andrej Plenković i Zoran Milanović su, na primjer, cijelu svoju političku karijeru izgradili upravo na takvom parazitiranju, baš kao i njihove stranke SDP i HDZ. U nekom uređenijem i civiliziranijem društvu ne bi dogurali ni do pozicije predsjednika mjesne zajednice, a RH su autoritarni gospodari cijele jedne države i danima se svađaju oko nebitnih stvari samo kako bi pod tapet smeli stvarne probleme koje muči društvo: nezaposlenost, besparicu, broj zaraženih i umrlih od coronavirusa, nedostatak cjepiva...
Na stranu tko zna koje po redu ruganje žrtvama i pljuvanje po mrtvima koji svoju pravdu neće dočekati nikada – jezivo je jedinstvo u zločinu nad Dalmacijom opozicije i vlasti. A jeziva je i nesposobnost građana Dalmacije da iznjedri suvislu, europsku, ljudsku, demokratsku alternativu politici razbojničke bande koja vlada desetljećima, s jednom malom pauzom u vrijeme Stjepana Mesića, čija je pozicija prema Dalmaciji također upitna.
Comentarios