Zakon o područjima općina i Kotara u NR Hrvatskoj iz 1962. godine, pisan na temelju Ustava NRH iz 1946., odnosno na temelju Ustava NRJ iz iste godine, davao je relativno velike ovlasti Dalmaciji i omogućio razvoj najsiromašnije hrvatske regije.
Ustav SFRJ donesen 30. siječnja 1974. godine, kao i Ustav SRH donijet manje od mjesec dana kasnije – 28. veljače 1974. godine omogućio je još jasnije određenje regionalizacije i decentraliacije SRH. Na temelju ta dva Ustava iz 1974. stvorene su Zajednice općina stvorene na temelju regionalnog opredjeljenja pojedinih općina.
Tako je Socijalistička Republika Hrvatska imala: Zajednicu općina Bjelovar (sjedište Bjelovar) Zajednicu općina Dalmacije (sjedište Split) Zajednicu općina Hrvatsko Zagorje (sjedište u Krapini) Zajednicu općina Kordun (sjedište u Karlovcu) Zajednicu općina Lika (sjedište u Gospiću) Zajednicu općina Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema (sjedište u Osijeku) Zajednicu općina Primorja, istre i Gorskog Kotara (sjedište u Rijeci) Zajednicu općina Banovine (sjedište u Sisku) Zajednicu općina Prigorja i Međimurja (sjedište u Varaždinu) Zajednicu općina Zagrebačkog područja (sjedište u Zagrebu)
Nakon regionalne podjele uslijedio je period kojeg se Dalmatinke i Dalmatinci i danas sjećaju kao najboljih vremena u njihovim životima. Zajednica općina donosila je plan i program razvoja svoga područja i obavljala različite poslove od zajedničkog interesa za regiju, obavljala zajedničke gospodarske, kulturne, zdravstvene i socijalne poslove za udružene općine, osnivala zavodi za prosvjetno-pedagošku službu, prostorno planiranje i društveno planiranje. Imala je svoj Statut, upravna tijela, stručne službe, financira se vlastitim porezima utvrđenima zakonom, a dio sredstava dobiva od Republike, te od općina za one poslove koji su im prenijeli u njezinu nadležnost. Zajednice općina nisu mogle donositi Zakone, ali su imale svojevrsnu zakonodavnu vlast. Donošenjem Odluka uspjela su dokazati da su sposobne upravljati svojim resursima. ZO raspolagale su svim materijalnim dobrima na svome teritoriju, kao i cjelokupnim dohotkom koji se ostvarivao na teritorjii pokrajine. Postojala je obveza za sve ZO, pa tako i za Dalmaciju, prema republičkom budžetu, federalnom budžetu, kao i obaveze prema Fondu federacije za podsticanje nedovoljno razvijenih Republika i pokrajine Kosovo.
Kada se sve to oduzme, Dalmaciji je ostajalo više od 90% celokupnog dohotka koji je ostvarivan na njenom teritoriju. Sve ovo je dovelo do toga da je, u investicijskom pogledu, to bio apsolutno najbogatiji period u povijesti Dalmacije. Dalmacija je tada samo na otocima izgradila šesnaest lučica, asfaltnim putem su povezana sva naseljena mesta u Dalmaciji, izgrađene su tvornice, kao i mnogi kapaciteti prehrambene industrije i veliki poljopriovredno-industrijski kombinati, dobili smo TV centar, Mediteranske igre u Splitu, Prvenstvo Europe u Atletici, RTV centar u Splitu, dva puta je Dalmacija nastupila ja jugoslavenskom izboru za pjesmu Eurovizije (1979., 1980.), jednom čak i pobijedili na Eurosongu (zadarska grupa "Riva" s pjesmom "Rock me" u Lausannei 1989.) gradovi su ekspanzivno rasli, zaustavljeno je iseljavanje sa sela razvojem poljoprivrednih zadruga.
A i plaće bile tolike da su osrednje stojeće porodice uspevale da uzeti kredite za kuću i auto i da pored toga osiguraju normalan život i sve što im je potrebno. Plaće u Dalmaciji bile su 10% više nego u ostalim dijelovima Hrvatske, izuzev Zagreba. Dalmacija je tako od najsiromašnije regije u Hrvatskoj i Jugoslaviji 1946. godine, postala treća najrazvijenija regija u Jugoslaviji. Ustavom iz 1974. kojim je stvorena ZO Dalmacije pored ekonomske, omogućio Dalmatincima i 16 godina osobne sigurnosti, jer je tada postojala federalna, republička/pokrajinska, ali i regionalna policija. Tako je stvorena i dalmatinska policija koja je bila jedna od najefikasnijih u tadašnjoj SRH, odnosno federaciji. Javna sigurnost je bila na visokom nivou, a možda je najbolji primer to da za vrijeme postojanja regionalne policije nije bilo nijednog nerasvjetljenog ubojstva, a organizirani putevi droge iz Barija, odnosno iz Istanbula, preko Skopja, Prištine i Sarajeva u Splitu su bili prekidani. Sve to je prekinuto protuustavnim ukidanjem ZO 25. srpnja 1990. godine. a posebno božićnim zakonom iz 1992. kojim su stvorene županije. Tako Dalmacija naglo propada, a umjesto da 90% sredstava ostaje u Dalmaciji, Dalmacija Zagrebu daje 90% svega zarađenog, a ostaju joj samo mrvice. Stoga i ne čudi što Dalmatinci žele svoju autonomiju, jer ona je odgovor na ekonomsku eksploataciju.
Comentarios