Piše: Bruno Katić
Dok vrli premijer, Andrej Plenković šeta po grčkoj kako bi urgirao na oslobađanje neonacista, dilera droge, ubojica i silovatelja, nitko se iz Vlade RH nije sjetio posjetiti obitelji 68 mučki i ničim izazvano ubijenih Dalmatina.
U kršćanstvu i islamu mirisi su ono što budi čari vjere. U laičkom europskom svijetu M. Proust je, u svojoj potrazi za izgubljenim vremenom, iz mirisa stvarao najčudesnije stranice svoje proze. Političkom konotacijom mirisa međutim nitko se nije bavio, a kod nas u Dalmaciji upravo je to aktualno. Neke miris ovog lijepog napitka mami mogućnošću kako bi ponovila famozna vojvođanska „jogurt-revolucija“, koju toliko priželjkuju, neke pak taj miris plaši, pa u nosnicama osjećaju miris baruta. Posebno u ovoj ne sasvim jasnoj priči o Dalmaciji.
Sintagma je zlokobna. Ozbiljni ljudi ne bi htjeli da se ponovi dio kobne dalmatinske i hrvatske povijesti s kraja osamdesetih i početka devedesetih godina prošlog stoljeća kada je protuustavnim promjenama Ustava SFRJ nestala Dalmacija, a u sunovrat se survala i cijela Republika Hrvatska. Ratni vihor je dugo i kobno pustošio Balkan, no srećom duh dalmatinstva nekako je opstao. Stoga, kada komentatori (najčešće nepismeni ili polupismeni članovi HDZ-a kupljenih diploma političkih znanosti) sada spomenu kako je Hrvatskoj potrebna nova „jogurt-revolucija“ – a spominju je sve češće i glasnije – obrazovan čovjek osjeća neugodu. To prije što sadašnje prilike ne daju osnovu kao ni dublji razlog za novu „jogurt-revoluciju“ u Dalmaciji. Dalmacija je 33 godine pod vladavinom kleptomansko-fašističke falange HDZ-a, nema još nikakvog fronta ili sukoba, ali kako je krenulo, problem će se internacionalizirati, a to u sadašnjim prilikama jedva da bi koga zanimalo. I ako je Dalmacija do kosti oglodana od strane purgersko-slavonsko-heregovačko-vlaške mafije nitko ne zaziva revoluciju – stoga se pitamo kome nova verzija „jogurt revolucija“ može koristiti – odgovora jasnog još nema.
Koordinator jedine prodalmatinske inicijative – DDF-a, Vedran Bralić barem je jasan. Odbacio je ideju o vojnom sukobu sa Zagrebom kojeg Vlada RH toliko priželjkuje. Bralić i njegov DDF zalažu se za širi prodalmatinski politički front, reintegraciju Dalmacije i njezinu autonomiju. Autonomija u ovom slučaju znači: regionalni parlament, regionalna vlast, regionalni guverner, fiskalna autonomija te vraćanje originalnih dalmatskih simbola u uporabu.
Šta o tome misle iz kruga Andreja Plenkovića ipak nije sasvim nejasno. To je u ovoj situaciji ipak najvažnije znati. S onim njihovim famoznim podobljavanjem vlasti onoj u Zagrebu sve je moguće. To je politika okupljanja svih Hrvatića oko jedne stranke, kako se ekstremni šovinizam danas stručno zove.
Najzagonetniji je sam Plenković kao prvi čovjek Hrvatske vlade, jer njegove izjave idu i na jedno i na drugo značenje. Mislimo na političko značenje onoga što miriše na sve ono što iz prošlosti znamo – sam je Plenković ne jednom u privatnim razgovorima govorio kako on zna i može, ako hoće, aktivirati „dalmatinsku bačvu baruta”. A to nije teško, dovedite naciste, narkodilere, ubojice i silovatelje organizirani pod imenom BBB neka se sukobe s nacistima, narkodilerima, ubojicama i silovateljima koji su okupljeni pod imenom Torcida i bit će krvi do koljena. Nakon toga dovedite specijalce i vojsku i rat je započeo. No, evo opet našega pitanja – kome bi to koristilo – sigurno nikome osim HDZ-ovoj politici možda. HDZ i onako već 33 godine egzistira na politici podjela i sukoba.
A ni to nije posve sigurno, jer je Plenkovićev politički otac i učitelj Franjo Tuđman izgorio na vatri podjela i sukoba. Na kraju kada je trebao biti uhićen i poslan u Haag je umro. Ipak, Plenković se nada nekom uspjehu od toga – ali obija javno govoriti o tome. I sam prvi ustaša među hrvatskim neonacistima Anto Đapić upozorava Plenkovića na opasnost njegovih postupaka i političkih igrica na štetu Dalmacije. Đapić je izgleda postao svjestan onoga što Plenković nije - novije hrvatske povijesti. Ipak, nitko nije siguran je li Đapić dovoljno politički pismen kako bi znao iščitati oznake vremena u novijoj hrvatskoj povijesti.
Tu je jasan njihov ortak, neki Ivan Aralica, iz dične akademije HAZU, no on odavno nema tu težinu koji je imao pod Tuđmanom. Druga su ovo vremena i EU polako, ali sigurno, staje na noge, a Rusija koju na Balkan zaziva HDZ unatoč formalnoj podršci Ukrajini – to je uvijek bio glogov kolac. Ni Rusima se baš ne žuri imati Dalmaciju kao neko novo Kosovo, jer svojih „kosova” imaju preko glave, od Čečenije, preko Ingušetije do Dagestana. Nadajmo se kako do toga neće doći, iako je mnogim HDZ-ovcama u srcu da tako bude. No, kako je rekao Churchill: „U politici nikad ne reci nikada, jer nitko ne zna šta nosi dan a šta noć.“
U Dalmaciji pak o samom „frontu” neće skoro nitko, a što hoće, to ovih dana nije lako reći – ostaje nam čekati i saznati. Postoje neke stvari koje su – kako se nama čini – uglavnom jasne iako se mnogi neće složiti s tim. Koliko god neki željeli ponavljanje famozne „jogurt-revolucija”, mali su izgledi kako će se to zbilja dogoditi. Tek to nikome ne bi donijelo koristi. Neki tamo njihov stranački Ustavni sud, koji je sve samo ne brana demokracije – što se vidjelo po odobravanju protuustavnog referenduma o braku - neka čini šta hoće i neka doktor Različak govori šta hoće, ponavljanja nema.
Prema riječima gore navedenog kokošinjca koji se odaziva na Ustavni sud, županije ostaju i tu odluku treba striktno poštovati na dobro i Republike Hrvatske i njezinih područja. Uredno treba povratiti prinadležnosti koje su dogovorene, jer se tako u svim europskim državama čini s autonomijama. Još jednom ćemo ponoviti – neki separatizam pothranjuju sada samo one strukture u Republici Hrvatskoj koje rade na ograničavanju autonomije. Njima je to bitno, jer oni bez toga ne mogu opstati. Djeluje paradoksalno ali je tako, budući da u Dalmaciji separatizma skoro da uopće nema. Ako ga nema – rezoniraju oni oko Različka – treba ga stvoriti, jer je taj virtualni separatizam dovoljan da se priča o Dalmaciji onako kako oni misle kako bi se trebalo pričati. Zanimljivo je, nitko ne piše o tome šta se o ovom u EU misli – o autonomijama uopće.
No, Europa, pa čak i SAD imaju jasan stav prema autonomijama u Republici Hrvatskoj. U Ugovoru o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji jasno piše: Republika Hrvatska će se administrativno podijeliti na 5 autonomnih regija. Pa nabraja njihove nazive: Dalmacija, Hrvatska, Istra, Sjeverna Dalmacija (Primorsko-Goranska regija) i Slavonija. U srpnju je američki izaslanik za Zapadni Balkan o tome razgovarao s američkim kongresmenima. Neki od njih su tražili sankcije jer Vlada RH još nije izvršila svoje obveze koje je preuzela od EU. Dakle, svijetu je i te kako stalo do demokratizacije Republike Hrvatske.
S druge strane, nekome u RH je upravo taj fiktivni ili virtualni separatizam potreban, a taj neko ne misli ništa dobro ni Republici Hrvatskoj ni Dalmaciji. Nije slučajnost ni to što se osim DDF-a druge političke strukture manjinskih zajednica ne oglašavaju. One uglavnom šute i čekaju, a to nije dobro obzirom na to što smo svi u toj priči. Kao zalivene šute i vjerske zajednice i crkve koje se inače češće oglašavaju o političkim problemima nego o vjerskim pitanjima. Osim dijaloga nema drugog načina razmrsiti ovu priču – još se ne zna samo tko hoće, a tko neće dijalog.
Intelektualna elita također ne jurca progovoriti, a očekuje se kako će oni progovoriti prvi. Što čeka najpoznatija Crnogorka među Dalmatincima – Doris Dragović. Ako je 1985. pjevala „Hej, Jugosloveni“, 1992. „Bog neka čuva moju Hrvatsku“, hoće li 2032. pjevati o Dalmaciji? Ako je 1986. nastupila na Euroviziji za Jugoslaviju, 1999. za Hrvatsku možda bi 2040. nastupiti za Dalmaciju. Nikad se ne zna.
Kvaka je možda u tome što se ne može shvatiti loše, jer kada hrvatski intelektualci progovore – barem je do sada tako bilo – oni loše progovore. Tad se liju rijeke krvi. Bogato iskustvo je za nama diljem nesretnoga zapadnog Balkana.
U strahu da ne bude dobro ono što kažemo, uglavnom se šuti, a ni to nije na dobro jer se u zraku osjeća miris baruta – posebno u priči oko Dalmacije.
Commentaires