Neoliberalizam i Dalmacija

Neoliberalizam je izraz kojeg je skovao 1938. francuski ekomist Bernard Lavergne. To je izraz koji se može podvesti pod različitim ekonomskim i političkim konceptima, a označava slobodno tržište bez upliva države u njegovo provođenje. Većina predstavnika neoliberalizma protivi se aktivnim intervencijama država u gospodarske procese, i poziva na politiku promicanj okrupnjavanja u oligopole i monopole.

U suštini, to je političko-ekonomska praksa koja tvrdi kako će se ljudska dobrobit najviše razviti ako se dopusti širenje poduzetničkih sloboda unutar uređenog okvira čvrstih imovinskih prava, slobodnog tržišta i slobodne trgovine. Država, po njima, mora omogućiti taj okvir svojim propisima. Država mora stvoriti i vojne strukture koje će jamčiti slobodno tržište, makar to uključivalo i primjenu sile.

Neoliberalizam smatra da će dobrobit nekog društva biti maksimalizirana ako se maksimaliziraju domet i učestalost tržišnih transakcija. Iz tog razloga neoliberalizam teži da sveukupno ljudsko djelovanje prevede u oblast tržišta. Tome su podređene ne samo ekonomske i pravne, već i političke instance, kao i vojska.

Neoliberalizam karakterizira deregulacija, privatizacija, povlačenje države iz mnogih područja socijalne skrbi. Stavlja se naglasak na smanjenje javne potrošnje, povećanje poreza i rasulo u području rada i socijalne skrbi. Neoliberalizam je povezan s religijom kojoj odgovara rasulo u društvu. Danas zagovornici neoliberalizma skupa s dominantnom religijom u državi drže pozicije koje u obrazovanju imaju znatan utjecaj (odsustvo think tankova), u medijima, u upravnim odborima i financijskim institucijama, u ključnim državnim institucijama (ministarstva financija i gospodarstva, središnje banke i sl.), kao i u najvažnijim međunarodnim institucijama poput Međunarodnog monetarnog fonda (IMF), Svjetske banke (WB) i Svjetske trgovinske organizacije (WTO) koje reguliraju stanje na svjetskoj ekonomskoj sceni.

Zagovornici neoliberalizma naglašavaju samo "pozitivne strane" tog sustava, zacrtane u Washingtonskom konsenzusu: 1) proračunska disciplina 2) usmjeravanje državne potrošnje s ulaganja u industriju na ulaganje u financijski sektor 3) Porezna reforma čiji cilj je snižavanje poreza, do kojih će doći tek u sustavu koji slijedi iza neoliberalizma 4) Kreditne stope usmjerene kako bi podržavale masovnu potrošnju 5) Trgovačka liberalizacija odnosno ukidanje poreza i carina na uvoz 6) Liberalizacija stranih investicija isključivo u financijski sektor 7) Privatizacija državnih kompanija i usloga 

Dok, o negativnim posljedicama nema niti riječi. U prvih dvadeset i pet godina provođenja neoliberalnog sustava na području SAD-a, Kanade i Ujedinjenog Kraljevstva došlo je do velikih društvenih, imovinskim promjena. Na njegovom početku 1% najbogatijih je zarađivao 12% svih isplaćenih plaća i kontrolirao 23% ekonomije. Danas taj isti 1% najbogatijih zarađuje gotovo 75% svih isplaćenih plaća i kontrolira 98% ekonomijesvojih država.

Da bi se te brojke stavile u pravu perspektivu dobro je sjetiti se činjenice kako je u doba robovlasničke Rimske republike 160 pne. tadašnji 1.5% najbogatijih kontrolirao "samo" oko 25% sve isplaćene zarade. Istovremeno, kada je završen proces takvog socijalnog poremećaja države koje su prve uvele neoliberalizam smatra kako i Europska Unija, ali i države koje pretendiraju na ulazak u EU, treba smanjiti izdatke za mirovine, smanjiti izdatke za zdravstveno osiguranje svojih stanovnika i smanjiti zaštitu okoliša čime bi se doveo, citiram: "u red evropski ekonomski model!" Kada pogledamo na bastion neoliberalizma - SAD, vidjet ćemo u kojem smjeru taj sustav ide. SAD prema procjeni za 2016. godinu ima 322,369,319 stanovnika, dok je na popisu 2010. popisano je 309,349,689 stanovnika. Najmanje 58 milijuna stanovnika SAD-a je siromašno, dok 38 milijuna živi ispod razine gladi, od toga 72% djece.

Najmanje 24% stanovnika SAD-a (77,368,637) nema nikakvo zdravstveno osiguranja, dok je 16,786,763 stanovnika SAD-a beskućnici, a broj onih koji nemaju odgovarajuće mjesto za živit penje se za 25%, dakle na 58,753,671. To su oni koji žive u kamp prikolicama i sličnim priručnim mjestima za život.    U SAD lani je bilo 50.030 oružanih napada, od toga 330 masovnih pucnjava, dok su najmanje 4 osobe ubijene na licu mjesta, a njih 45 od posljedica pucnjave.

76% svih napada izvedeni su zbog siromaštva koje je direktno povezano s neoliberalnim sustavom, dok je ostalih 24% pucnjava izvedeno u ili blizini škola i direktno su povezane s lošim obrazovnim sustavom. Suprotno javnom promišljanju najveći broj tih napada su izveli bijelci i to oni bijelci koji žive u prikolicama i nemaju zdravstveno osiguranje. Samo manji broj napada izveli su afroamerikanci.  Ako želite dobro živjeti u SAD-u morate se preko postelje uvući u medijske vode (film, TV serije ili zabavne emisije i glazba), preko političkih veza u javnu upravu, ili služiti neoliberalnoj doktrini u jedinicama američke vojske. Ili imati stvarno ludu sreću da se zaposlite u nekoj od dobrostojećih IT kompanija. Želimo li da se ovako nešto dogodi u Dalmaciji? Želimo li da po dalmatinskim gradovima vidimo ljude koji žive u kartonskim kutijma ili kamp kućicama, djecu koja se prostituiraju za koru kruha ili prodaju drogu kako bi kupili drugu vrstu droge? Normalno da ne želimo! Pa što onda želimo u Dalmaciji?  U Dalmaciji želimo realnu socijal-demokraciju. Socijal-demokraciju skandinavskog tipa, socijal-demokraciju u kojoj će države direktno skrbiti za svoje građane, u kojoj će se kroz državni intervencionizam zapošljavati ljude, a kjoj gospodarsku diplomaciju prodavati dalmatinske proizvode na stranim tržištima, kojoj će svi biti jednaki pred zakonom, u kojoj će se neće trpjeti diskiminacija i netolerantne osobe, u kojoj nema mjesta za neonacizam. Sve to DDF promišlja u svojoj Programskoj deklaraciji. DDF će kroz sektor rada skrbiti o radnicima; kroz sektor socijalne skrbi brinuti o najsiromašnijima, djeci i umirovljenicima; kroz sektor obrazovanja stvoriti uvjete za kvalitetnu edukaciju svih stanovnika Dalmacije, kako bi stvorili ljude koji promišljaju svojom glavom, a ne najamne radnike; kroz sektor gospodarstva i fiskalne politike stvoriti uvjete za brže zapošljavanje i bolji život u Dalmaciji. No, kako bi DDF zaživio i kako bi mogao skrbiti o svima trebaju mu ljudi. Trebaju mu oni koji aktivno žele raditi za dobrobit Dalmacije. Trebaš mu ti.