Kada se danas govori o fašizmu, to se obično čini na jedan od dva načina. Uvjetno rečeno, prvi je preuzak, a drugi je preširok. „Preuzak“ uključuje onaj tip interpretacija prema kojima se termin fašizma može odnositi isključivo na specifično povijesno razdoblje (od ranih 1920-ih do 1945.) i da je svaka upotreba navedenog termina za razdoblje prije ili nakon tog perioda neprimjerena. Problem s ovakvom definicijom fašizma je u tome što ignorira njegove povijesne izvore, ali i kasniju upotrebu.
Fašistički su teoretičari i vođe, kao izvor za svoju ideologiju i svoju primarnu motivaciju navodili „potrebu“ kompenzacije nedostataka koje su zemlje poput Njemačke i Italije imale u odnosu na druge, etabliranije kolonijalne sile. Drugim riječima, oni su svoj fašistički projekt u dobroj mjeri zasnivali na već postojećoj tradiciji europskog kolonijalizma, kojeg su nastojali imitirati u nešto drugačijem kontekstu. Stoga, nije iznenađujuće što neki od najgorih zločina koji su kasnije počeli simbolizirati fašizam, kao na primjer oni u istočnoj Europi, zapravo ne odudaraju previše od svega onoga što se u sklopu europskog kolonijalizma (naročito u Africi i Aziji) događalo i znatno prije perioda koji se inače identificira s fašizmom.
Još jedan problem s preuskom definicijom fašizma je ignoriranje činjenice da su se mnoge politike i elementi politika koje povezujemo s povijesnim fašizmom nastavile koristiti i nakon 1945. godine. Neke od očitijih primjera možemo pronaći u brojnim hladnoratovskim huntama Latinske Amerike ili u zemljama poput Grčke, Portugala, Španjolske i Turske, koje su se povremeno i eksplicitno pozivale na tradiciju povijesnih fašizama s kojima su dijelile glavni cilj – borbu protiv socijalno pravednog društva - socijalizma.
S druge strane, kada govorimo o preširokim definicijama fašizma, one uglavnom uključuju praksu da se svaki tip izvan-proceduralne politike ili svaki tip nepristojnosti u političkom diskursu, gotovo sasvim identificira s fašizmom. Pa tako imamo u Republici Hrvatskoj popularan - klerofašizam. Radi se o vrlo korisnoj taktici kada se žele eliminirati svi potencijalni politički protivnici, no takva je praksa istodobno izrazito štetna ako želimo razumjeti i objasniti specifične razlike fašizma naspram ostalih društveno-političkih poredaka. S tim da je klerofašizam u teoriji zbilja izjednačen s klasičnim kašizmom samo mu je metodologija drugačija i vezan je za kler.
Jednu od najpopularnijih, najvidljivijih varijanti upotrebe preširoke definicije fašizma svakako možemo pronaći u tzv. teoriji totalitarizama, koja svoj nastanak duguje hladnoratovskim tenzijama. U pokušaju delegitimacije svakog tipa protivljenja specifičnim politikama zapadnih zemalja ili općenitog protivljenja kapitalizmu, na Zapadu je došlo do izjednačavanja fašizma s pokretom koji mu se politički, ideološki, a naposljetku i oružano, najdugotrajnije i najustrajnije protivio. Time se pokušao ponuditi novi narativ u kojemu bi fašizam i komunizam dijelili zajedničku platformu, inherentno suprotstavljenu individualnim slobodama koje su tobože karakteristične za zapadne zemlje.
To je ključno pitanje ukoliko želimo izbjeći zamku preširoke i preuske definicije fašizma. Naime, ako je krajnja brutalnost represije u matičnoj zemlji te vojne agresije izvan nje prepoznatljiva metoda fašizma, važno je postaviti pitanje koja je njezina funkcija. U pomoć nam ponovno priskaču sami fašistički teoretičari i vođe koji nisu previše dvojili oko toga da je glavni zadatak fašizma upravo spašavanje, očuvanje, proširenje i zaštita domaćeg, nacionalnog kapitalizma.
Fašizam je kapitalizmu, odnosno njegovoj najsmrtonosnijoj formu - neoliberalizmu, ponudio zaštitu od unutrašnjeg neprijatelja, odnosno radničkog pokreta koji je zahtjevao socijalno pravedno društvo, a s druge strane, ponudio je zaštitu od vanjskih prijetnji koje su predstavljale konkurentske kapitalističke zemlje. Sukob s potonjima bio je način zadobivanja kontrole nad resursima i tržištima.
Zaštita domaćeg kapitalizma od demokracije (naročito od radničkog pokreta i socijalizma) i potreba za neprestanom borbom s konkurentskim silama za kontrolu nad tržištima i resursima, predstavljaju potrebu koja evidentno nije nestala 1945. godine. Ovakav vid fašizma prisutan je, prije svega u Njemačkoj i Ujedinjenom Kraljevstvu, a sve češće se javlja u zemljama bivšeg istočnog blokaa okupljeni oko tkz. Višegradskog sporazuma (Poljska, Češka, Slovačka i Mađarska).
Kako u tom smislu možemo promatrati događaje tijekom posljednje europske dužničke krize, poput npr. u Grčkoj u kojoj se dogodila suspenzija narodnog suvereniteta u korist vjerovnikâ grčkog državnog duga? Mogli bismo se također zapitati kakav je status dugogodišnje američke okupacije Iraka, za koju malo tko dvoji da je nastala zbog želje za kontrolom energetskih resursa u svrhu spašavanja opadajuće profitne stope američkog kapitala. Sasvim je jasno da takve događaje i politike ne možemo potpuno izjednačiti s povijesnim fašizmom zbog razlikovnih točaka u kontekstu, metodama te načinu legitimacije vlastitih postupaka. Međutim, iz perspektive suvremenog antifašizma, gotovo je nemoguće ignorirati činjenicu da se radi o nastavljanju pojedinih elemenata politike koju su koristili povijesni fašizmi. U tom smislu, borba protiv suspenzije narodnog suvereniteta i borba protiv agresivnog vojnog pokušaja kontrole stranih tržišta i resursa, u svakom slučaju predstavljaju nuždu za sve one koji još uvijek teže demokraciji i nekom tipu slobodnijeg svijeta.
Demokršćanstvo koje zapravo nikada nije zaživilo, nastalo je početkom 20. stoljeća, u suštini, kao odgovor na socijalizam. Budući da se u to vrijeme politika transformira iz isključivo aristokratskog hobija u nešto što se tiče širih masa (socijalisti igraju ključnu ulogu u tom procesu), demokršćanstvo nastaje kao pokušaj da se demokratski impuls odozdo stavi pod kontrolu i u nekom smislu preokrene u smjeru konzervativne reakcije protiv socijalno pravednog društva, odnosno socijalizma.
Demokratska mobilizacija je prihvaćena, no uz uvjet da ona ostane u okvirima postojećeg sustava, pri čemu se osigurava i religijska legitimacija. Naravno, situacija se dramatično promijenila u posljednjih stotinjak godina, ponajviše stoga što je i politika na neki način postala znatno manje demokratska negoli u prethodnom periodu. Politički se sustavi danas u najvećoj mjeri svode na tehnokratsko upravljanje, što je zamijenilo ulogu velikih ideoloških konflikata potaknutih masovnim mobilizacijama. No, oba načina upravljanja (otvorena diktatura i tehnokratsko upravljanje radi „nužnih reformi“) u kapitalističkim zemljama imaju zajedničku odrednicu. Oni su, u suštini, reakcija na demokratsku mobilizaciju, naročito odozdo, te na izazove kapitalističkom sustavu koje takva mobilizacija može proizvesti.
Zato bismo se trebali zapitati što je danas demokršćanstvo. U svojoj dominatnoj varijanti u Europi, gdje ga predstavljaju tzv. konzervativne ili stranke desnog centra, ono je preuzelo formu tehnokratskog upravljanja koje se ne razlikuje mnogo od drugih političkih opcija. No ipak, ne može se negirati da određeni elementi demokršćanske pozicije, koji su demokratskoj mobilizaciji htjeli ponuditi opipljivu konzervativnu alternativu, još uvijek postoje.
Taj se tip demokršćanstva u povijesti nerijetko postepeno spajao s fašizmom. Primjere možemo pronaći u brojnim zemljama, poput Austrije, Njemačke, Norveške, pa i Hrvatske u kojoj su kršćanski socijalisti praktički preobraćeni u fašističku / ustašku stranku s eskalacijom klasnih konflikata ranih 1930-ih. Čini li to suvremene demokršćanske pokrete sličnima fašizmu? Da! To je vidljivo u svim "demokršćanskim strankama" srednje Europe. U prilog ovoj tvrdnji imamo u Viktoru Orbánu i njegovoj stranci "FIdesz", "HDZ"-u u Hrvatskoj, Jarosław-u Kaczyńskom i njegovoj "Prawo i Sprawiedliwość", te na poslijetku Angeli Merkel i njenoj CDU koja je gurnula Europu u recesiju kako bi spašavala Njemačku.
コメント