Piše: Jase Kirigin
Prošlo je obilježavanje osamdesetdruge godišnjice od osnutka prvog oslobodilačkog pokreta u okupiranoj Europi za vrijeme II. sv. rata, onoga iz Vrgorca 21. lipnja 1941.. U Republici Hrvatskoj se o tome samo tu i tamo nešto šuškalo.
Uglavnom iz usta i pera onih koji su prije osamdeset dvije godine čuvari vatre i sjećanja na danas nezamisliv pokret koji je projektiran u Dalmaciji i kojeg su prihvatile sve države srednje i zapadne Europe i dalje izaziva poštovanje slobodnog svijeta. Neki njihovi mlađi sljedbenici i dalje poštuju zasluge Dalmatina koji su se skupili u Vrgorcu i otišli braniti Dalmaciju od mrskih im neprijatelja Talijana, Nijemaca, ustaša i četnika. Sve u svemu, kao prije osam desetljeća naši djedovi i bake, danas mladi Dalmatini ne daju Dalmaciju onima koji je žele odvesti na put neonacizma, odnosno neoustaštva.
Unatoč tome što traje pred-predizborna kampanja, nitko se od silnih političkih stranaka nije udostojio reći jednu jedinu riječ o Vrgorcu, Dalmatinima i dalmatskim partizanima. Što možda i nije najlošiji scenarij. Gore od toga moglo bi jedino biti kada bi nešto rekli.
Zato se u „Pijemontu hrvatstva”, „zapadnoj prijestolnici” – Zagrebu – ne šuti. Tjedne novine tragikomičnog naziva „Hrvatski tjednik” posvetile su izvjesne pisanije gore spomenutoj godišnjici. Ali, na sebi svojstven način. Naime, nazvali su to „godišnjicom početka etničkog čišćenja Hrvata iz Južne Hrvatske”…
U prvi mah sam pomislila kako bih se možda trebala ispričati zbog toga. A onda me preplavila nekakva tuga. I inače sam tužna kad god se sjetim poginulih Dalmatina za prave ideale. Osjećaj je sličan onome koji imaš na godišnjici smrti nekog veoma bliskog. Ali, sada me tuga shrvala zbog tih ljudi tamo, u toj mojoj rodnoj Dalmaciji. Koji, jebi ga, većina njih i onako nepismenih i bazično neodgojenih, vjeruju u to što piše neoustaški tjednik „Hrvatski tjednik”. Koji su, jebi ga, većina njih, navikli živjeti u nečemu što se zove „Republika Hrvatska”. I koji su – što zato što su suučesnici, što zato kako bi nekako podnijeli batrljke života nastalog na ruševinama genocida i etničkog čišćenja Dalmatina i Srba iz Dalmacije – sebe uvjerili kako su u pravu: kako su Dalmatini i Srbi jurišali po gradovima ubijali kako bi etnički očistili Tuđmana, Krpinu, Praljka, Gotovinu i druge neonaciste, uništavali njihove tenkove, topove, VBR-ove i ostalo „lako naoružanje”.
Uostalom, kako se je moguće zbog toga još uvijek nervirati? Nema se šta o tome raspravljati. Jedini odgovor na takve “argumente” sastoji se u sočnoj beštimi. I tu je svakoj „polemici” kraj.
Ali, kako je to živjeti u jednom kutku svijeta, jednom baš malom i nebitnom djeliću planete i vjerovati u ono u šta nitko živ ne vjeruje. Jer svako živ, svatko tko je htio znati, mogao je znati što se sve događalo u Dalmaciji od 6. travnja 1941. do npr. 20. lipnja 2023. godine. A svako tko je danas živ, može se načitati i nagledati tona i tona arhivskog materijala o smišljenom, zvjerskom ubijanju jedne nacije – one dalmatske. O ubijanju Dalmacije izravno ciljajući u njezino geografsko i simboličko srce – u Split. Normalno, i drugi dalmatinski gradovi su planski i maliciozno uništavani, prije svega: Zadar, Đibenik, Dubrovnik i Sinj. O ubijanju pojma čitave jedne regije kao takve, o regiocidu. I sada, svuda oko nas, Urbi et Orbi, odzvanja opominjuća poruka: Ustaški (1941.-1944.) zločini i neoustaški zločini (30.5.1990. – nadalje) nad Dalmacijom se nikada i nikome više ne smije ponoviti, nikad više…
S podmuklom „istinom” o ubijanju Hrvata koja je, međutim, plasirana u „Hrvatskom tjedniku”, odgajaju se mlade generacije, a ta im se „istina“ također plasira u školi. „Hrvatski tjednik”, dakle, samo je na liniji službene velikohrvatske antidalmatinske kleronacističke i kriminalne politike, koja će zbog opstanka na vlasti žrtvovati, eto, i čitavu jednu drugu naciju – onu vlastitu agresorsku. I tako još jednom potvrditi kako nitko tako strasno, strašno i duboko ne mrzi vlastitu naciju i vlastitu državu kao – neoustaše. A kako li je tek onim ljudima na istočnim obalama Jadranskog mora koji znaju kako je sve to odvratna i otrovna laž?
Jer, što se može dogoditi na takvim „istinama”? Kakvo je to društvo koje se, nakon bestijalnih zločina, „izgrađuje” na bešćutnim i bestijalnim lažima? Ima li takvo društvo budućnost? Valjalo bi strahovati za budućnost takvog društva. Jer takvo društvo nije mali otok u nekom velikom oceanu, u čijem susjedstvu nema nikog na milijune milja unaokolo. Takvo društvo nije otok, ma koliko se korumpirani vlastodršci trudili biti. Samim tim, valjalo bi strahovati za budućnost svih nas.
Taj mise en scène današnje „Republike Hrvatske” se upinje kako bi svekolikom odvajkada nebeskom hrvatskom narodu, čiji se naziv prvi put čuo 1874., ponudio odgovor na pitanje: što bi se dogodilo da je zlo pobijedilo u Drugom svjetskom ratu? Na što bi svijet ličio? Odgovor možete potražiti u „Hrvatskom tjedniku“.
Comments