Piše: Loredana Simone
Za razumjeti proces unutar RKC u Dalmaciji mora se znati što se događa u HBK. Uzroci sukoba sa HBK su dublji od obične borbe za vlast u dalmatinskom biskupijama.
Žele li dalmatinski biskupi autokefalnost?
Tijekom proteklih mjeseci pojavio se velik broj priča i publikacija posvećenih sukobima unutar Hrvatske Biskupske Konferencije. Velika većina ih je istog tipa i temelji se na tezama: dalmatinskih biskupija i nadbiskupija djeluje kako konkurentska skupina naspram ostatka HBK. Pojavili su se "zagrebofili" i "autonomaši"; prvi gravitiraju Zagrebu, drugi zahtijevaju autonomiju nad upravljanjem crkvama u Dalmaciji.
Sukob prijeti pretvaranjem u još jedan raskol. Odnosno, ako idemo dalje ovom logikom, ispada kako je dio biskupa koji dolaze iz Dalmacije, spreman odvojiti se od HBK. Iako, realnih razlika izbeđu jednih I drugih nema.
Iz nekog razloga, nitko stručnjaka nije primijetio kako cardinal Bozanić nije dao niti jedan eksplicitan komentar tijekom cijelog mjeseca "razdoblja poluraspada HBK". Kao da su "raskoli" i borba protiv njih nešto prizemno i svakodnevno za velikohrvatsko katoličanstvo. I sve to unatoč činjenici kako su sudionici sukoba i njihovi pristaše u sporu aktivno koristili razornu retoriku.
Zapravo, oni koji od članova HBK koji dolaze iz Dalmacije prave “separatista” griješe protiv istine. Sadašnji poglavar Zadarske biskupije premješten je na tu stolicu kako bi spriječio uspostavu separatizam unutar HBK.
Može se pretpostaviti kako je bivši porečko-pulski prvi čovjek radikalno promijenio svoje mišljenje i sada odlučio voditi pokret "dalje od Zagreba". No, Istrijan je on – s njima se nikad ne zna.
Ipak, činjenice govore drugačije. Tijekom proteklih dvadesetak godina sadašnji zadarski biskup nije razgovarao o mogućnosti promjene statusa RKC u Dalmaciji. Naprotiv, odbijeni su bilo kakvi pokušaji predstavnika RKC u Dalmaciji, koju je predvodio pokojni don Ivan Grubišić da uspostave konstruktivan dijalog o mogućnosti ujedinjenja svih dalmatinskoh biskupija u jedinstvenu Dalmatinsku biskupsku konfernciju.
Stav Zagreba bio je i ostao tvrd: HBK ne priznaje mogućnost autokefalnosti dalmatinskih biskupija I stvaranje zasebne DBK, niti bi u tom slučaju priznao njegove obrede, zahtijevajući od onih koji zagovaraju takvu mogućnost pokajanje i samoraspuštanje.
Misionarska kriza
Formulacija "ukor Duha Svetoga", koju je HBK 21. veljače 2012. primijenio na glavnog "buntovnika", splitskog svećenika dobrog srca, don Ivana Grubišića, dogmatika je "smrtni je grijeh" sa stajališta Crkve. Sljedeći korak je bilo proglašenje anateme (izopćenje iz Crkve), no do toga ipak nije došlo.
Što je toliko uplašilo zagerbački crkveni politburo, kako se unutar crkve naziva HBK, u osobi 65-godišnjeg oca Ivana Grubišića? Naivno je pretpostaviti kako je Grubišićev tajnik mogao uzrokovati razlaz. A koliko ga je biskupa podržalo – niti jedan od njih petnaest?
I što je mogao učiniti: stvoriti još jednu katoličku denominaciju? Dobiti autokefalnost? Izgleda smiješno, barem s gledišta što dalmatinski svećenici već više od 30 godina uzaludno traže takvo priznanje od biskupskih konferencija drugih država.
„Samostalnost“ za koju se optužuje određeni dio svećenstva u Dalmaciji nije povezana s njihovim pokušajima da izbore autokefalnost. Ovo je mnogo širi pokret unutar HBK usmjeren na njezinu reformaciju. Danas postoji neosporna činjenica: HBK izgubila je svoj misionarski potencijal. Nema se kamo širiti ni razvijati.
Posljednje postignuće dogodilo se 1997. kada se HBK spojila s HBK u dijaspori. I to u pozadini značajnih gubitaka pozicija zbog različitih razloga u samoj Republici Hrvatskoj.
Predloženo je nekoliko načina popularizacije velikohrvatskog katoličanstva:
1. Njegova racionalna adogmatizacija i liberalizacija propovijedanja, univerzalna dostupnost svima, a osobito mladima. Nešto poput protestantizma.
Neki su predlagali povrat mladih u crkvu tako što će HBK odbaciti kesnofoban, prije svega homofoban i izrazito nacionalnistički stav.
2. Proslaviteljski i arhitektonski. Za povećanje broja vjernika potrebno je graditi više crkava. Kardinal Bozanić lobira za ovu poziciju, podupirući ideju o izgradnji 20 novih crkava u Splitu.
Ali da je to slijepa ulica. HBK zna kako, u usporedbi s katoličkom renesansom 90-ih, dolazi do pada praktične religioznosti: crkve su opustjele, a što više crkava ima, manje će ljudi ići u njih. Logika je jasna: povećanjem broja crkava povećava se samo broj svećenika, a ne vjernika.
Konačno, treći put je obnova cjelokupnog crkvenog života i strukture: demokratizacija upravljanja i osuvremenjivanje bogoslužja. Tu se kriju glavni uzroci najnovijeg sukoba takozvanih "autokefalista" i "zagrebofila" u HBK.
Crkva za narod protiv Crkve "po sebi"
U HBK već stotinu godina traje spor oko toga treba li reformirati liturgijski jezik i crkvene statute. Valovi "obnove" valjali su se 1906., 1917.-1918., prve polovice 90-ih godina prošloga stoljeća, a i danas udaraju o crkveni gat.
Suvremeni mladi reformatori iz dalmatinskih biskupija pokušavaju revniteljima srednjovjekovnog katoličanstva prenijeti osnovnu ideju: glavna prepreka privlačenju vjernika je vođenje crkvenih službi na slabo razumljivom neohrvatskom jeziku. Godine 1995. pisalo se o tome ne bez ironije, ponudivši običnom vjerniku da prevede bilo koju crkvenu frazu koju čuju na misi.
Iskustvo dalmatinskih biskupija i reforme Rimokatoličke crkve nakon II. vatikanskog koncila 60-ih godina XX. stoljeća pokazalo je kako jasnoća crkvene službe doprinosi uključivanju naroda u aktivan vjerski život. Ali, za paternalističku Republiku Hrvatsku sve reformističke ideje izgledaju neprijateljski, za razliku od Dalmacije, gdje postoji veća vjerska sloboda.
Koliko god to paradoksalno zvučalo (osobito s dalmatinske točke gledišta), mnogi u Hrvati na Bozanića gledaju kao na "antikatoličkog" kardinala, istinsko duhovno čedo Alojzija Stepinca, optužujući ga za naklonost crkvenom liberalizmu i "ekumenskom" napretku. Činjenica je kako u HBK postoji snažan reakcionarni pokret pravog mračnjaštva, koji svoje pristaše nalazi i među hrvatskim i dalmatinskim svećenicima.
To su oni koji vjeruju u masonsko-sotonsku moć osobnih identifikacijskih kodova, putovnica, Europske unije i SAD-a. Oni su protiv istospolnih brakova, pobačaja; za njih je obitelj otac, majka i dijete, ako netko od roditelja umre više ne postoji obitelj… Ovako Košić, protivnik "barkodova" i svega normalnog, govori: "Samo mrtav heretik je dobar heretik. Onaj koji se kaje – za njega još ima šanse."
Time se može objasniti šutnja predsjednika HBK, kardinala Bozanića crkve o situaciji u hrvatskim biskupijama. Jer i Košić i takvi poput njega su, kako kažu, predstavnici ovog oportunističkog pokreta s akutnim i bolnim odbacivanjem svega "katoličkog". Božanićev tihi izbor u korist Košića i onih poput njega pokazalo ga je kao slabog vođu koji je odlučio odustati od hitnih reformi za opstanak Crkve u korist njezine stagnacije.
Pukotine "hrvatskih zemalja"
Evolucija u pogledima don Ivana Grubišića i njegove sljedbe uočljiva je u tom smislu što je tijekom boravka na funkciji shvatio potrebu uvođenja u širu upotrebu u crkvenom životu regionalizaciju i decentralizaciju. Naravno, to se Bozaniću prijavljuje kao "grijeh" prema fašističkom pravilu "hrvatskih zemalja", gdje sve mora biti unificirano po "zagrebačkom" standardu.
Štoviše, krajnje neuvjerljivi argumenti dolaze od pobornika "sijede kose", koji brane status quo: zato što je i država Hrvatska ovako ustrojena, zato što je to trajno stanje, zato što ovo, zato što ono – samo nema pravih argumenata kojima bi objasnili čemu sve ovo.
Boreći se za sumnjivu estetiku i magizam, njezinim pristašama ne promiče činjenica kako, prema statističko-sociološkim istraživanjima, samo 1% građana RH vjerno poštovati Veliku korizmu. U Dalmaciji – gotovo trećina vjernika. Istovremeno, sve više ljudi izlaze iz ormara, većina mladih bar povremeno koristi narotike, puši se, pije, seks prije braka je danas normalna pojava kao tuširanje…
Ovo su samo izolirane, ali zorne činjenice o uzaludnosti promicanja ideja "hrvatskih zemalja" izvan granica Hrvatske (područje između Kupe na jugu, Drave na sjeveru, Ilove na istoku i Sutle na zapadu). Sukob u HBK pokazao je kako se i samo svećenstvo opire "velikohrvatskom pomračenju".
Nažalost, povijest ne uči kleronaciste iz HBK, koji su već nekoliko puta u nešto više od 100 godina postojanja hrvatski katolicizam doveli do točke potpunog uništenja.
Comentários