Za dvije godine svečano će se proslaviti sedamdeset peta obljetnica iskrcavanja savezničkih snaga na obalu Normandije. Zapadna civilizacija ovaj ratni poduhvat, poznat kao Dan D., slavi kao ključni trenutak Drugog svjetskog rata, zahvaljujući kojem je slomljen nacizam.
Ovih dana pak navršava se 75. godišnjica jednog od našeg dana D. U pitanju je obljetnica Bitke na Sutjesci, koja se odvijala od 15. svibnja do 15. lipnja 1943. godine. U mitskom okršaju partizanskih jedinica predvođenih Josipom Brozom Titom s njemačkim, bugarskim, talijanskim, ustaškim i četničkim jedinicama poginulo je nešto manje od 7500 boraca narodnooslobodilačkog rata. Najviše je na Sutjesci poginulo Dalmatinaca. Iz Prve dalmatinske udarne brigade poginula su 564 borca. Druga dalmatinska udarna brigada ostala je bez 746 borca. Treća dalmatinska udarna brigada na Sutjesci je izgubila 530 boraca.
Nema grada u Dalmaciji koji nije ostao zavijen u crno tog lipnja 1943. godine. Nema sela u Dalmaciji koje Sutjesci u tih mjesec dana nije prinijelo žrtvu. Najviše su stradali Šibenčani i Šibenčanke – 787 mrtvih, a potom Splićani i Splićanke - 190 mrtvih. Ukupno više od 3000 žrtava dala je Dalmacija da se slomije srž fašističkog, odnosno nacističkog terora na prostoru bivše Jugoslavije.
Ta činjenica dio je odgovora na pitanje koje na ovom mjestu želim postaviti: zašto smo zaboravili Sutjesku? Zašto smo zaboravili svoje heroje i heroine? Zašto ih je zaboravila njihova majka – Dalmacija? Mladići i djevojke koji su ostavili kosti na Sutjesci nisu odgovorni za eventualne, nikad dokazane zločine koje je u “osvetničkom pohodu” počinila Titova armija. Motivi koji su ih vodili u rat protiv nacističkih i fašističkih okupatora bili su plemeniti da plemenitiji ne mogu biti. Međutim, heroja i heroina Sutjeske u Hrvatskoj se gotovo nitko ne želi sjećati. Počast im odaju još samo rijetki živi suborci i nešto mlađeg svijeta kojemu se u ovih dvadeset I osam godina nije dalo isprati mozak.
Je li problem to što su dalmatinski partizani i partizanke ginuli zajedno sa srpskim i bosanskohercegovačkim partizanima? Zašto je Dalmaciji takva povijest danas neprihvatljiva?
U Dalmaciji je, čini se, neprihvatljivo slaviti bilo što iz vremena kad su se Srbi, Hrvati i Bošnjaci zajedno borili protiv neprijatelja: nacističke njemačke i fašističke talijanske vojske te domaćih izdajnika – ustaša i četnika. Antifašizam pod čijom zastavom su na Sutjesci stupali i ginuli Dalmatinci i Dalmatinke danas je dobar samo za Ustav – taj bezvrijedni komad papira kojeg nitko ne poštuje i kojeg svaka garnitura vlasti mijenja kako joj padne na pamet. S tribina hrvatskih stadiona danas se ore ustaški pozdravi, a u društvu se čini sve kako bi taj pozdrav bio u potpunosti prihvatljiv. Sutjeska je zaboravljena, zaboravljeni su hrabri Dalmatinci i Dalmatinke, a spomenici podignuti njima u čast odavno su porušeni, imena ulica, trgova I parkova dana u čast hrabrim Dalmatincima danas nose imena onih protiv kojih su se borili.
Malo je zemalja u svijetu koje su tako pljunule na svoje najhrabrije sinove i kćeri kao što je to učinila Dalmacija. Na dan kad ovo čitate na Sutjesci se održava spomen na poginule partizane i partizanke. Naći će se u toj krvavoj gori nekoliko tisuća ljudi, ali među njima, spremni smo se kladiti, neće biti visokih predstavnika Republike Hrvatske, niti bilo koga iz Dalmacije. Sjećanje na Sutjesku u Dalmaciji postalo je politički neprihvatljivo. Sjećanje na herojstvo najboljih koje je ova zemlja dala danas se tretira kao – jugonostalgija, a oni koji to čine proglašavaju se komunjarama.
Prihvatljivo je urlati »za dom spremni«, prihvatljivo je slaviti ratne zločince, prihvatljivo je djecu u školi učiti da partizani nisu bili ništa drugo nego komunistički razbojnici i ubojice, prihvatljivo je obilježavati obljetnicu vojne jedinice koja nosi ime po ustaškom zločincu Rafaelu Bobanu, ali Sutjeska – to se ne smije. Generacije koje su Dalmaciju dovele na rub propasti, moralne i ekonomske, pljunule su na generacije koje su ovoj zemlji donijele slobodu od okupatora, slobodu od rasnih zakona, slobodu od kojača koji su otvarali koncentracijske logore i u njih otpremali ljude samo zbog nacionalnosti, jezika kojim govore, pisma kojim pišu, političkih stavova, vjere, boje kože i seksualnosti. Ipak, nismo svi mi etnički Dalmatinci spremni zaboraviti Sutjesku.
Comments