Zoran Milanović, predsjednik za kojeg je Dalmacija glasala, upao je, po svemu sudeći, u jedan oblik političke patologije, koju je u Republici Hrvatskoj promovirao pokojni predsjednik Tuđman.
Ta se politička paranoja sastoji u nacionalističkom stereotipu da hrvatskoj naciji prijeti dezintegracija ako se pristane na regionalizaciju i decentralizaciju Republike Hrvatske, s time da se pod regionalizacijom misli priznavanje regionalnih identiteta i teritorijalni ustroj Republike Hrvatske po povijesnim granicama regija: Dalmaciji, Istri, Hrvatskoj, Primorsko-goranskoj i Slavoniji.
Takav oblik političke paranoje ušao je u nacionalistički diskurs koji je ugrađen u proces izgradnje nacije, kojim se bavi i suvremena politologija. Doduše, u svijetu, a ne kod nas.
Predsjednik Tuđman je svoj krajnje patološki animozitet prema regionalizmu podignuo na N-tu potenciju, ali mu je on koristio u prvom redu za diskvalifikaciju političkih protivnika, koje je etiketom pristaše regionalista pretvarao u političke neprijatelje i likvidirao ih s političke scene.
Doduše, njegovi sljedbenici su u patriotskom patosu i emfazi pravili liste neprijatelja koji bi vjerojatno i završili kao svi neprijatelji autoritarnih režima – pod zemljom, da okolnosti nisu bile takve da se prvi hrvatski predsjednik nije, ipak, usuđivao da pribjegne ”ljutoj travi na ljutu ranu” zbog obzira prema međunarodnoj zajednici, a ne prema svojim podanicima, kako ih je doživljavao.
Svatko onaj koji je smisleno predlagao teritorijalni ustroj na temelju komparativnih osobina pojedinih teritorija i povijesti bio je automatski diskvalificiran i marginaliziran.
Kada je predsjednik Tuđman umro, javila se nada da bi sada, konačno, moglo doći do primjene zdravog razuma na državnu organizaciju i da bi se iz akutne proliferacije 20 županija moglo, konačno, reformirati sustav lokalne samouprave i svesti ih na pet, gore nabrojanih, regija.
Uostalom, takve je prijedloge uporno davala i Europska Komisija u tijeku pristupnih pregovora Republike Hrvatske, ukazujući na nelogičnost i na skupoću ovakvog, županijskog sustava teritorijalne samouprave.
Međutim, iako Tuđmana više nije bilo, ostala je Tuđmanova paranoja od dezintegracije Republike Hrvatske, u čemu je on vidio svaki pokušaj da se progovori o regionalnom preustroju.
No ta paranoja nije bila samo oblik političke psihopatologije, već se ona pretvorila i u prikladan expédiens da se kroz hipertrofiranu županijsku mrežu uspostavi jedan složeni klijentelistički sustav u kojem se zaposlio veliki broj stranačkih pristaša – naravno, vodeće stranke koja je u prvom desetljeću neovisnosti Republike Hrvatske popunila birokratski aparat svojim klijentima, od ministara do čistačica u ministarstvu.
Uspostavljen je klijentelistički sustav koji je preživio i nadživio i dva puta izgubljene izbore HDZ-a, jer je taj sustav uhljeba nastavio raditi po svojim klijentelističkim obrascima i uz vlade lijevog centra, koje su uvažavale demokratski fair-play i nisu se htjele ”osvećivati” i tako su naslijedile ogroman, nefunkcionalan i nesposobni državni aparat, koji ih je sabotirao na svakom koraku i u svakoj prilici.
Kako je taj sistem funkcionirao, vidljivo je iz transkripata telefonskih razgovora bivše zvijezde HDZ-a, Josipe Rimac. Tako su se popunila sva ministarstva, tako su svi činovnici lojalni nacionalističkim liderima, stranci i idejama, popunili sve pore hrvatske političke nadgradnje, ali i ekonomske strukture, došavši do enormnih bogatstava kroz koruptivnu privatizaciju.
Od najviših tijela vlasti na državnoj razini, sve do najnižeg nivoa općinskih činovnika u općinama i gradovima koji su se također, svojevrsnom političkom kariokinezom, namnožili do Guinnessove knjige rekorda.
Sada je u taj limb nacionalističke retorike i izgovora za održavanje razgranatog klijentelističkog sustava upao i predsjednik Republike, Zoran Milanović.
Mimo svih stručnjaka javne uprave, mimo svih istraživanja, znanstvenih radova, članaka i mišljenja eksperata, domaćih i stranih, Milanović se priklonio očuvanju HDZ-SDP-ovskog klijentelističkog sustava, netočnom i površnom izjavom da bi ponovna podjela Republike Hrvatske na regije značila dezintegraciju te iste Republike Hrvatske.
U prvom redu to nije ni točno, a nije ni politički oportuno. Jedan predsjednik Republike koji misli ozbiljno obavljati svoj posao morao bi prije toga pomno saslušati eksperte, a zatim izbjegavati ovakve paušalne ocjene.
Koje pritom izlaze iz fabriciranog političkog diskursa što ga je promovirao predsjednik Tuđman, u svojoj paranoičnoj viziji crvenih, žutih i zelenih vragova, a pritom ne videći crne vragove koji su mu virili ispod šinjela.
Predsjednik Republike je svojim paušalnim ispadom dezavuirao lik predsjednika Republike, koji mora biti super partes, iznad stranačkih interesa. A ovom se izjavom on manifestirao kao ”čuvar postojećeg poretka”, kao čuvar privilegija establishmenta, koji se nakotio sa svojim uhljebima i koji tako sprečava normalno funkcioniranje i razvoj hrvatskog društva.
Racionalizacija teritorijalnog ustroja tim je urgentnija, što se Republika Hrvatska nalazi pred drugim valom ekonomske krize, ne samo, izazvane pandemijom SARS-CoV-2. Ukidanjem županija uštedila bi se značajna sredstva, ali bi to značilo smanjivanje neproduktivnog činovništva koji se zapošljavao po receptu Josipe Rimac, koji je bio, izgleda, uobičajeni obrazac za zapošljavanje u državnoj službi i paradržavnim institucijama.
Od predsjednika se očekuje da ne bude brzoplet, da dobro ponderira svoje riječi, i da se u svojim eksternalijama poziva u prvom redu na znanost, na eksperte. Koji su, u ovom slučaju, jednoglasno kritični spram njegovih riječi i stavova.
Jedino ćemo primjenom znanosti u politici pobijediti hobotnicu korupcije, i s njom nacionalističku paranoju koja ljude pretvara u neprijatelje, a javnost plaši baukom ”dezintegracije”, što nije ništa drugo nego manipulacija nacionalističkim stereotipima i opasni znak voluntarizma i površnosti.
Županijski ustroj je apsurdan u zemlji s četiri milijuna stanovnika: Republika Hrvatska ima isti broj županija koliko Italija ima regija, a Italija ima petnaest puta više stanovnika od Republike Hrvatske. Njemačka ima 16 federalnih jedinica, a ima dvadeset puta stanovnika više od Hrvatske. Austrija ima devet regija – federalnih jedinica, a duplo više stanovnika od Republike Hrvatske. Francuska ima 13 regija, a 16 puta više stanovnika od Republike Hrvatske.
Županijski ustroj je artificijelan, granice županija određene su postupkom koji se posprdno u svijetu naziva gerrymandering, da bi se vladajuća partija održala na vlasti.
Ne promijeni li se išta u sustavu lokalne samouprave, Republici Hrvatskoj prijeti, doista, dezintegracija njenog proračuna, dezintegracija njene ekonomije, i dezintegracija njenog stanovništva – jer su upravo apsurdi o kojima je riječ jedan od glavnih uzroka što mlade generacije napuštaju državu.
Nije samo to potraga za kruhom i boljim životom, to je i razočaranje što se baš ništa ne mijenja. Ako predsjednik to ne vidi, ne zaslužuje više ni potporu onih koji su ga izabrali.
A to je onda, doista, politička kriza koja se nadovezuje na zdravstvenu krizu, na ekonomsku krizu, na krizu morala o čemu svjedoče afere à latipa Josipe Rimac i, konačno, šećer na kraju, predsjednik Republike koji je zaražen tuđmanovskom paranojom.
留言