Već odavno znamo kako hrvatski nacionaisti obožavaju Rusiju, Mađarsku i Poljsku, ali mahom emigriraju u Njemačku, Irsku, Dansku, Norvešku i Švedsku.
Čemu je to tako? Tome je tako što u Poljskoj i Mađarskoj na vlasti klerofašistički sustav koji guši ljudska prava i slobode kojeg Hrvatići tako obožavaju. U Putinu ne vide vraga koji je razorio Grozni, Donetsk i Alep, već spasitelja od kapitalističkog zla, a istovremeno ne vide 120,000,000 ljudi koji su na rubu gladi dok oligarsi sebi grade dvorce od zlata. Odlazak u skandinavske, odnosno nordijske zemlje je uvjetovan visokom stopom zaposlenosti, poštvanjem ljudskim prava koje ti isti Hrvatići žele uživati drugdje u svijetu, ali ne i da se takvo nešto uvede u Republiku Hrvatsku. Odlazak na sjever Europe na rad i življenje, zbog nordijskog modela, odnosno nordijske socijaldemokracije, odnosno svega onoga što nordijska socijaldemokracija predstavlja.
Nordijski model, koji se naziva još i nordijska socijaldemokracija, odnosi se na gospodarske i socijalne politike nordijskih zemalja (Danska, Finska, Norveška, Island i Švedska). To uključuje kombinaciju slobodnog tržišnog kapitalizma sa sveobuhvatnom socijalnom državom i kolektivnim pregovaranjem na nacionalnoj razini. Iako postoje značajne razlike između nordijskih zemalja, svi oni dijele neke zajedničke osobine. To uključuje podršku "univerzalnoj" socijalnoj državi koja je posebno usmjerena na jačanje slobode pojedinca i promicanju društvene pokretljivosti; sustav uključuje dvopartitni dogovor u kojem se predstavnici Vlade i predstavnici radnika dogovaraju oko politike tržišta rada; predanost rasprostranjenog privatnog vlasništva, slobodnog tržišta i slobodne trgovine. Svaka od nordijskih zemalja ima svoje ekonomske i društvene modele, ponekad s velikim razlikama od svojih susjeda. U kontekstu nordijskog modela "socijaldemokracija" se odnosi na skup pravila za poticanje ekonomske sigurnosti i mogućnosti u okviru kapitalizma, a ne socijalni sustav zamijenjen kapitalizmom, odnosno neoliberalizmom. Nordijski model, dakle, znači prihvaćanje globalizacije i dijeljenje rizika uz odgovornost svakog pojedinca za stanje unutar tog modela. Nordijski model karakterizira:
- razrađena socijalna sigurnosna mreža, pored javnih usluga kao što su besplatno obrazovanje i univerzalna besplatna zdravstvena zaštita.
- jaka zaštita imovinskih prava, provedba ugovora, i ukupna lakoća poslovanja
- jak i održiv javni mirovinski fond, koji se puni po sustavu međugeneracijske solidarnosti
- niska razina prepreka slobodnoj trgovini. Ovo u kombinaciji s dijeljenjem odgovornosti za kolektivni rizik (socijalni programi, institucije tržišta rada i sl.) pruža jedan oblik zaštite od rizika povezanih s ekonomskom otvorenosti.
- regulacija tržišta proizvoda. Nordijske zemlje visoko u poretku slobode tržišta proizvoda prema ljestvici EU, no ipak se ne može prodavati sve i svašta. Kazne za nepoštivanje pravila su rigorozne. S druge strane cijene moraju biti u okvirima kupovne moći građana, te Vlada ima pravo regulirati cijene bilo kojeg proizvoda na tržištu ukoliko bi njihovo nekontrolirano dizanje moglo ugroziti najsiromašnije slojeve stanovništva
- niska razina korupcije. U istraživanju indeksa percepcije korupcije koje je 2015. proveo Transparency International svih pet nordijskih zemalja rangirane su među 8 najmanje korumpiranih od 196 zemalja svijeta, a Danska, Finska, Švedska i Norveška svi rangiran u top 5.
- visoki postotak radnika koji su članovi nekog od sindikata. U 2015. godini, gustoća sindikata bio je 79,9% u Finskoj, 78,3% u Švedskoj, a 74,8% u Norveškoj. Za usporedbu, gustoća sindikata iste godine bila je 12,9% u Meksiku, 11,3% u SAD-u, 1,9% u RH.
- partnerstvo između sindikata i Vlade, pri čemu ti socijalni partneri pregovaraju o uvjetima za reguliranje radnih mjesta, radnih uvjeta i plaća među sobom. Nakon što se sindikati i Vlada dogovore ide pregovaranje s poslodavcima kako tu materiju regulirati u zakonu. Švedska je decentralizirana i koordinaciju plaća.
- javnom potrošnjom do rasta BDP-a, zaposlenosti i viših plaća. Švedska na 56,6% BDP-a, Danske, na 51,7%, a Finska na 48,6% odražavaju javnu potrošnju. Jedan od ključnih razloga za javnu potrošnju je veliki broj javnih djelatnika. Ovi radnici rade u raznim područjima, uključujući obrazovanje, zdravstvo, policiju, vojsku, komunalne usluge, upravu... Oni često imaju doživotnu sigurnost radnih mjesta i čine oko jedne trećine ukupne radne snage (više od 38% u Danskoj). - javnim radovima do rasta BDP-a, zaposlenosti i viših plaća. Nordijske zemlje shvaćaju važnost programa New deal kojeg je 1933. pokrenuo američki predsjednik Franklin D. Roosevelt kako bi potaknuo gospodarske aktivnosti u Sjedinjenim državama za vrijeme velike depresije 30ih godina prošlog stoljeća. Nordijski model New deala smatra se jedim od najboljih takvih programa kojom Vlade u suradnji s privatnim partnerima sudjeluju u javnim radovima kako bi se smanjila mogućnost ulaska u ekonomsku krizu i recesiju. - javna potrošnja u socijalne transfere, kao što su naknade za nezaposlene i mirovine je visoka. U 2001. godini plaća se temelji na naknade za nezaposlene su oko 90% plaće u Danskoj i 80% u Švedskoj, u usporedbi s 75% u Nizozemskoj i 40% u Njemačkoj. Nezaposleni mogu primati naknadu nekoliko godina prije redukcije, odnosno ukidanja. Javni izdaci za zdravstvo i obrazovanje značajno je viša u Danskoj, Švedskoj i Norveškoj u usporedbi s prosjekom EU.
- Ukupni porezno opterećenje (kao postotak BDP-a) su među najvišima na svijetu; Švedska (51,1%), Danska (46% u 2011. godini), i Finska (43,3%).
- UN-om index sreće za 2015. pokazuje da su nordijski narodi najsretniji narodi na svijetu. Prema tom indexu nordijske države naviše su rangirane po metrici realnog BDP-a po stanovniku, zdravom i dugom životnom vijeku, percepciji slobode životnog izbora, velikodušnosti i slobode od korupcije. Nordijske zemlje dobile su i najviši rang za zaštitu prava radnika na 2014. Index Global Rights Međunarodne konfederacije sindikata je, uz to Danska je bila jedina država na svijetu koja je postigla savršen rezultat (ocjena 10,00). Posebno treba spomenuti luteransku filozofiju nordijskih država kako bi shvatili njihovu borbu za svakog pojedinca, nisku stopu korupcije i političnog, odnosno gospodarskog kriminala, te visoke pozicije na UN-ovom indexu sreće. Izrazi popu: "Što više radiš i privređuješ bliže si bogu" i "Društvo je bogato koliko je bogat njegov najsiromašniji član" stavljaju teret moralne odgovornosti svakom pojedincu za dobrobit društva u kojem se nalaze. Članovi društava nordijskih zemalja davno su shvatili kako će ih "Bog osuditi" ukoliko se ne zalažu za sebe i društvo u kojem žive, jer su luterani davno odbacili neprekidnu trgovinu grijesima, koju provode katolici i pravoslavci, kako bi savjest bila čista. Tim činom odbacili su i Macchiavellisam koji je u katoličkim i pravoslavnim državama i danas aktualan. Nordijske zemlje dijele aktivne politike tržišta rada kao dio socijalnog ekonomskog modela koji bi trebao smanjiti sukob između rada i interesa kapitala. Ovakav sustav je najviše je izražen u Švedskoj i Norveškoj, gdje federacije poslodavaca i radnički predstavnici često pregovaraju na nacionalnoj razini uz posredovanje Vlade.
Na tržištu rada intervencije su usmjerene na pružanje mogućnosti radnicima da se prekvalificiraju za bolji posao, odnosno posao koji oni žele, pa čak i preseljenje. Ukoliko je radnik u radnom odnosu sav trošak snovi isključivo poslodavac. No, nordijsko tržište rada je fleksibilno, sa zakonima koji omogućuje poslodavcima lako i brzo zapošljavanje kao i otpuštanje radnika, odnosno uvođenje novih tehnologija u radne procese. Radi ublažavanja negativnih utjecaja na radnike, vladine politike na tržištu rada su dizajnirane tako da pružaju velikodušnu socijalnu skrb, prekvalifikacije za drugi posao i preseljenje kako bi se ograničili mogući sukobi između kapitala i rada koji bi mogli nastati iz ovog procesa. Nordijska model potpomognut slobodnim tržištem sustavu je onaj koji ima visoki stupanj tvrtki u privatnom vlasništvu, ali i velik broj poduzeća u državnom vlasništvu kao i državno-privatnom partnerstvu, te velik broj tvrtki u jedinicama lokalne samouprave. Ipak, nordijski model je sustav konkurentnog kapitalizma u kombinaciji s velikom postotku stanovništva zaposlenog u javnom sektoru (oko 30% radne snage).
2013., časopis „The Economist“ opisao je balkanske zemlje kao "debele slobodne trgovace koji odolijevaju iskušenju da se intervenira i zaštite radnici i kultne tvrtke", i ne traže načine kako reagirati na pakao koji je kapitalizam u tim državama prouzročio nazvavši ga reptilskim kapitalizmom, dok je izjavio kako su nordijske zemlje "najbolje uređeno društvo na svijetu". Neki ekonomisti nordijski ekonomski model vide kao "slatki oblik kapitalizma, s niskom razinom nejednakosti, velikodušnim socijalnim državama sa smanjenom koncentracijom vrhunskih prihoda kod šačice odabranih, ali velikom odgovornosti za društvo“, te ga usporedio s "cut-throat" kapitalizmom u SAD-u i UK, te reptilskim kapitalizmom na Balkanu koji imaju visoku razinu nejednakosti i veću koncentraciju vrhunskih prihoda kod pojedinaca bliskim političkoj eliti. Početkom 1990-ih, švedska vlada s Carlom Bildtom na čelu počela je provoditi neoliberalnu reformu koja reducira ulogu javnog sektora, što je dovelo do najbržeg rasta nejednakosti u Europi. Nakon povratka Ingvara Carlssona na vlast, na prijevremenim izborima 1994. Švedska se vraća na put socijaldemokracije i nastavlja se i dalje uspješno razvijati u tom smijeru. Nordijski model skrbi odnosi se na politiku socijalne države nordijskih zemalja, koja se veže uz svoju politiku tržišta rada. Nordijski model skrbi razlikuje se od ostalih vrsta socijalnih država s posebnim naglaskom na maksimiziranje sudjelovanja radne snage, promicanje jednakosti spolova i seksualnih orijentacija, jednakosti i opsežne razine naknada, veliku veličinu preraspodjele dohotka i liberalne korištenje ekspanzivne fiskalne politike. Iako postoje razlike među različitim nordijskim zemljama, svi oni dijele široko opredjeljenje za socijalnu koheziju, univerzalnu prirodu pružanja skrbi s ciljem očuvanja individualizma pružajući zaštitu osjetljivim pojedincima i skupina u društvu, te maksimiziranje sudjelovanja javnosti u društvenom odlučivanju. Ovdje se odlikuje fleksibilnost i otvorenost za inovacije u pružanju skrbi. Nordijski socijalni sustavi uglavnom se financiraju iz poreza. Unatoč zajedničkim vrijednostima, nordijske zemalje imaju različite pristupe u praktičnom upravljanju državom blagostanja. Danska ima visok stupanj pružanja privatnog sektora javnih usluga i socijalne skrbi, zajedno s asimilacijom imigracijske politike. Islandski model skrbi na temelju modela "skrb na posao", dok finska država blagostanja uključuje dobrovoljni sektor koji igra značajnu ulogu u pružanju skrbi za starije i nemoćne osobe, a Norveška se oslanja na najopsežnije javno pružanje skrbi. Nordijski model je uspješan i u značajnom smanjenju siromaštva. U 2014. godini, stope siromaštva, prije uzimanja u obzir učinaka poreza i transfera, iznosio je 24,7% u Danskoj, 31,9% u Finskoj, 21,6% na Islandu, 25,6% u Norveškoj, a 26,5% u Švedskoj. Nakon poreznih transfera stope siromaštva iste godine pao je na 6% (Danska), 7,5% (Finska), 5,7% (Island), 7,7% (Norveška) i 9,7% (Svedska), odnosno, za prosječno smanjenje od 18,7 postornih poena. U odnosu na Republiku Hrvatsku, koji ima razinu siromaštva prije oporezivanja od 88,3%, a nakon poreznih transfera od 67,4%. Prividno je smanjenje učinka siromaštva veće ngo u nordijskim zemljama, ali i dalje je visina realnog siromaštva u Hrvatskoj mnogo veća nego u nordijskim zemljama. Učinci poreza i transfera u siromaštvu u svim nordijskim zemljama su znatno veći u odnosu na Francusku (smanjenje za 27 P.P.) i Njemačku (smanjenje za 24,2 P.P.), međutim, porezni transferi u nordijskim zemljama su u prosjeku manji nego u nabrojenim državama. "Nordijski model je neka vrstu 'hibridnog' sustav koji ima spoj kapitalističke ekonomije i socijalističkih vrijednosti." izjavio je to u proljeće 2016. američki senator Bernie Sanders (koji je pohvalio program DDF-a i neke njegove dijelove stavio u svoj program u utrci za Predsjednika SAD-a), kojeg se opisuje kao demokratskog socijalistu, a koji je i veliki zagovornik nordijskog sustava. Zalaže se za to da cijeli svijet postupno prijeđe s američkog neoliberalnog, uništavajućeg sustava na ekonomski sustav sličan onima iz nordijskih zemalja. Sanders je primijetio da postoji veća socijalna mobilnost u skandinavskim zemljama nego u Sjedinjenim Američkim Državama, a tvrdi da je Skandinavija sada područje najvećih mogućnosti, čak većih nego li su Sjedinjene Države bile nakon II. svjetskog rata.
On tvrdi kako "nordijske zemlje daju njihovoj populaciji slobodu tržišta pomoću kapitalizma koji je alat za korist svima", dok za SAD kaže da "neoliberalna politika stavlja lisice ljudima, a kapitalisti su stvorili bogatstvo generirano od strane njihovih poduzeća kroz financijske i političke manipulacije". Sanders je izjavio kako je bivši sovjetski vođa Mihail Gorbačov tražio da SSSR preuzme nordijski sustav, kombinirajući slobodno tržište sa socijalnim sigurnosnim mrežama, ali još uvijek zadržavajući javno vlasništvo ključnih sektora, vjerujeći kako se na taj način transformirati sporo i neučinkovito sovjetsko gospodarstvo u "socijalistički svjetionik za cijelo čovječanstvo."
Comments