Nordijski model za Dalmaciju

Pišu: Ian Johanssen / Sondra Zebić

Ako pogledate bilo koju listu koja mjeri ljudski razvoj možete biti sigurni kako ćete ovih pet država uvijek biti u top 10, to su Danska, Finska, Island, Norveška i Švedska. Može li Dalmacija biti poput njih?

Ovih pet država su uvijek pri vrhu svih ljestvica kada je u pitanju opći razvoj demokracije, ljudska prava i slobode, po pitanju nedostatka korupcije, povjerenju među građanima, povjerenju u vladine institucije, socijalnoj koheziji, ravnopravnosti spolova, indeksu socijalne pravde, indeksu sreće i brojnim drugim istraživanjima javnog mnijenja. Uvijek je isto. Ovih pet država izmjenjuju se na vrhu ljestvica. Istini za volju, ponekad iskoči poneka azijska država, najčešće Singapour, ali to je neka druga tema.

Gledajući u ove liste, čini se kako je Skandinavija, odnosno nordijski krug najbolji u svemu. Izgleda kako je ovih pet država pronašlo recept za uspjeh. Radi se o jedinstvenoj kombinaciji ekonomskih politika i društvenih vrijednosti koja je postala poznata kao Nordijski model.

Što je nordijski model? Je li on zbilja zaslužan za uspjeh pet nordijskih država? Ako jest, zašto se ovaj model ne replicira na Republiku Hrvatsku?

Izvor nordijskog modela

Odgovor na postavljena pitanja nije tako jednostavan. Za početi tražiti odgovore potrebno se vratiti u vrijeme kada Nordijcima nije išlo najbolje – u rane ’30. godine XX. stoljeća.

U to vrijeme nordijskim državama u to vrijeme nije bilo dobro – prolazili su kroz teške ekonomsko-socijalne i političke krize. U vrijeme između dva svjetska rata, Skandinavija bila teško pogođena posljedicama kraha burze i velikom depresijom. Nezaposlenost je bila poprilično visoka, više od 54% u Danskoj, 48% u Švedskoj, 44% u Norveškoj, 38% u Finskoj i 32% na Islandu. Privreda je bankrotirala, pa čak i neovisni mali farmeri, koji su ranije činili okosnicu ekonomije.

Kao i u drugim dijelovima Europe, ekonomsko-socijalni krah za posljedicu je imao jačanje političkog radikalizma i populizma. Stoga su ekstremisti s obje strane postajali sve popularniji. Nordijski komunisti željeli su svrgnuti vlast kroz klasni rat stvarajući duboke podjele u društvu okrećući nižu klasu protiv elite. S druge strane, nacisti su agresivno napadali samu prirodu demokracije predstavljajući je kao neučinkovitu i slabu.

Kako bi prešli preko duboke krize Nordijci su morali odgovoriti na način koji bi morao riješiti oboje: i ekonomsku krizu i političke izazove. Ono što su građani pet nordijskih država odlučili definirali su nordijski model kakav danas znamo i kako će sjever Europe izgledati u narednim desetljećima.

Socijalna država

Prvo, odlučili su kako način na koji će očuvati društvo u vrijeme kriza je masovna državna potrošnja kroz vladine programe koje financiraju vladini fondovi za pomoć ljudima koji su pogođeni ekonomskim krizama. Prijašnje mjere poput naknada za nezaposlene i starosnih mirovina masovno su proširene s ciljem osiguranja sredstava za ljude koji su bez posla ili su prestari kako bi se zaposlili. Dopunjene su brojnim drugim mjerama socijalne zaštite, usmjerenima za poboljšanje života nižih slojeva društva. Radi se o subvencijama za dostojanstven život u javnim zgradama ili beneficije za obitelji s djecom, o broju djece ovisi visina beneficija.

U sljedećim desetljećima nordijske države će nastaviti širiti one temeljne programe uspostavljene 1930., ali osnovna ideja je i dalje ista – zadržati društvo zajedno i spriječiti bilo kakve klasne podjele i sukobe. Po ovoj logici, ako si pripadnik više klase obavezan si pomoći pripadnicima niže klase, posebno onima kojima je pomoć najpotrebnija te ih trebate integrirati u društvo umjesto da ih isključite. Nordijci znaju, iako ovo košta mnogo – isplati se, jer ako ne pomognete potrebitima siromaštvo, beskućništvo i nezaposlenost na kraju će koštati još više.

Drugo, kako bi se izbjegla podjela društva na drugim razinama, nordijska socijalna država stvorila je besplatne ili gotovo besplatne institucije. Nordijsko zdravstvo, školstvo i socijalne te vladine usluge su besplatne, odnosno gotovo besplatne jer se naplaćuju iz poreznog sustava. Institucije su usredotočene na to kako bi svatko imao više-manje jednaku mogućnost izgraditi vlastitu socijalnu karijeru i imati dostojanstvenu kvalitetu života bez obzira radili za sebe ili za drugoga.

Treće, sve se ovo plaća iz poreza. Uz jedne od najviših stopa PDV-a u Europi, veliki su izdaci iz plaća. U Danskoj, npr., srednja stopa poreza na dohodak iznosi 45%, dok u SAD-u srednja stopa iznosi 24%, UK 22%, Irskoj 18%... No, za razliku od drugih država Europe i svijeta, ovdje porezi ne služe samo kako bi se državi osiguralo dovoljno love za servisiranje svojih obveza, već služe kao alat za redistribuciju bogatstva i služe održavanju niske nejednakosti dohotka.

Redistribucija bogatstva

U Skandinaviji, točnije u nordijskim državama je zbilja teško postati basnoslovno bogat i jako je teško biti ekstremno siromašan, ali je veoma lako biti negdje u sredini. Redistribucija bogatstva u nordijskim državama je dio luteranske tradicije koja kaže kako je društvo bogato onoliko koliko je bogat njezin najsiromašniji član.

Kada je na temelju luteranske etike ovaj model prvi put predstavljen 1930. građani Švedske proglasili su svoju državu „Falkhemmet“ („dom naroda“), te time dali do znanja kako država nije od građana odvojeni birokratski aparat, već dom za sve njezine građane. Prema ovom konceptu, svi koji žive u državi su njezini građani – svi su dio iste obitelji i kao takvi prema njima se treba postupati na pošten i jednak način. Što je još važnije, država kao cjelina je zajedničko dobro svih njezinih građana.

Veliki kompromis

Drugi dio nordijskog modela, također rođen 1930., je ono što bi se moglo prevesti kao veliki kompromis.

U Danskoj, Norveškoj i Švedskoj radnički sindikati i udruge poslodavaca složili su se kako moraju pronaći rješenje kako bi spriječili sukobe između različitih klasa. Kroz različite sporazume poslodavci su se složili kako će osigurati dostojanstvene plaće, sigurne uvjete rada, kraće radno vrijeme za bolesne ili invalidne osobe i maksimalno 8 radnih sati dnevno, odnosno 48 sati tjedno (od 2006. radni dan traje 6 radnih sati, ukupno 35 sati tjedno). Istovremeno, radnici su se složili kako neće štrajkati sve dok poslodavci drže svoju riječ.

Ovaj model suradnje između radnika i poslodavaca ostao je na snazi do danas. Mnogi pregovori između sindikata i radnika održavaju se direktno bez intervencije države i uključenosti medija. Oni koji ga krše isključeni su iz radnog procesa, bilo kao poslodavci bilo kao radnici. Ovo je jedan od razloga zašto nordijske države „nemaju“ zajamčenu minimalnu plaću koje bi bile mandatna odluka vlade. 1930. vlade nordijskih država donijele su odluku kako je neoporezivi dio plaće minimalna plaća. Obzirom na činjenicu kako se porezni sustavi u nordijskim državama nisu mijenjali od kraja ’80. minimalna zarada je višestruko veća od neoporezivog dijela plaće.

U neku ruku postignut je Veliki kompromis i u politici. U većini nordijskih država od početka 1930. dominantna politička stranka je Socijaldemokratska. Socijaldemokrati su odmah na početku stvorili konsenzus s drugim strankama ne samo kako bi progurale potrebne reforme već kako bi pokazala kako demokracija još uvijek funkcionira te kako je kompromis u politici moguć.

No, postoji još jedan aspekt koji nordijski model čini mogućim i koji objašnjava zašto teško može uspjeti negdje drugdje. Ovaj često zanemaren aspekt jedinstvena je kulturna vrijednost i društvena karakteristika koja se može sažeti kao društveno povjerenje.

Društveno povjerenje

Ako uzmete bilo koju državu ili zemlju i pokušate uvesti nordijski model, redistribuirate bogatstvo, pokušate uvesti veliki kompromis kako ekonomsko-socijalni tako i politički, pokušate uvesti socijalnu državu, to zapravo ne bi funkcioniralo. Zašto?

Više je razloga za to. Prvo, ljudi se ne bi htjeli odreći visokih benefita koje imaju i ne bi vjerovali kako je država dovoljno kompetentna redistribuirati sredstva koja dolaze iz poreza. Nadalje, tu je problem korupcije i pljačke zajedničkih dobara od strane predstavnika izvršne vlasti bilo da se radi o državnoj ili lokalnoj razini.

Za razliku od ostatka svijeta, Nordijci su voljni plaćati visoke poreze i dijeliti svoje bogatstvo s drugima. Ne samo zato što moraju jer je zakonom tako propisano, već prvenstveno zato što vjeruju kako je to najbolja stvar koju mogu, moraju, učiniti za svoju državu. Ovdje se radi o povjerenju u državu.

Nordijci, može zvučati ludo, baš vole plaćati svoj porez. Nordijci, prema istraživanju javnog mnijenja najviše vjeruju svojoj vladi od svih država članica EU i NATO-a. Možda je samo Švicarska među njima.

Niti jedan nordijski sportaš, pjevač, glumac, umjetnik, političar i sl., nije zatajio porez. Jedna od najpopularnijih švedskih pjevačica, pobjednica Eurovizije 1991., Carola Häggkvist uplaćuje veću stopu poreza od one kojoj pripada. U interviewu za BBC rekla je kako to radi jer ima povjerenje u Vladu i zna kako će sredstva koja je uplatila u državni proračun otići u prave ruke.

Prema profesoru sa Sveučilišta u Malmö-u, Andreasu Burkeu koji istražuje ovu temu, Šveđani su početkom 1930. imali najviše povjerenje jedni u druge što je dovelo do kraha komunističke i nacističke stranke i zaustavilo širenje mafije. Nordijci su imali povjerenja u svoje države čak prije rata za neovisnost skandinavskih država 1908., već početkom XIV. stoljeća, a možda i ranije. Ovo znači kako visoka razina povjerenja u državu i državne institucije nije došla kao rezultat socijalne politike, nego je povjerenje u državu i institucije omogućilo razvoj socijalne države. Zato bez povjerenja u državu i institucije nordijski model neće moći funkcionirati.

Zašto Nordijci imaju povjerenja u državu i ljude?

Ovdje u prvom redu moramo shvatiti kako je to utjecaj luteranizma, protestanskog ogranka kršćanstva koji je povijesno bio državna religija u nordijskim državama (plus Estonija i Latvija). Jednakost i egalitarno društvo koje zagovara luteranska crkva, jedne su od osnovnih vijednosti.

Utjecaja na povjerenje ljudima i državi vjerojatno ima i klima. Psihološka istraživanja su dokazala kako ljudi iz hladnijeg područja imaju višu razinu društvenog povjerenja. Primjer je Italija. Ljudi sa sjevera Italije koji se nalaze u području Alpa imaju višu razinu duštvenog povjerenja od ljudi iz Rima, a u Rimu veću razinu povjerenja od Calabrije i dalje prema jugu. Isto istraživanje provedeno je i u Francuskoj, gdje se došlo do zaključka kako ljudi iz Centralnog masiva imaju više povjerenja u ljude nego u Marseillu, odnosno više povjerenja u ljude imaju osobe iz Le Havrea nego oni koji žive u Bordeauxu. Ovo je logično, jer su se ljudi koji žive u hladnijoj klimi morali oslanjati jedni na druge i na svoje članove obitelji i susjede kako bi preživjeli.

Ipak, postoji i drugo objašnjenje. Nordijske države doživjele su mnogo više unutrašnje i vanjske stabilnosti. Zadnji put kad je Švedska bila u ratu bilo je 1814., zadnja politička figura koja je ubijena u Švedskoj bio je atentat na premijera Olofa Palmea 1986. i atentat na ministricu vanjskih poslova Annu Lindh 2003. No, to nije utjecalo na povjerenje u ljude i državu jer su tijela brzo reagirala i uhitili počinitelje. Iako nordijsko područje nije baš imalo mirnu povijest, obilježena je s puno manje nasilja i unutrašnjih konflikata, posebno zadnjih stotinjak godina.

Na kraju tu je i geografski položaj. Nordijske države uvijek su se rasprostirale na velike teritorije s relativno malo stanovnika i velikom udaljenošću između naselja što je nordijskim kraljevima i plemićima otežavalo stroge kontrole nad stanovništvom. To bi značilo kako vladajuća klasa zapravo morala pokušati pružiti usluge svojim građanima ako su željeli kontrolirati svoje granice. Ne samo ubirati poreze.

Drugim riječima, postojala su očekivanja kako bi oni koji vladaju trebali činiti nešto korisno za svoje građane. Ta je ograničena kontrola uspostavila rast klase neovisnih seljaka i ribara koji su postali temelj buduće jeke srednje klase – okosnice nordijskog društva do danas i veliki čimbenik koji je doveo do još većeg društvenog povjerenja među ljudima.

Teško je je izdvojiti samo jedan razlog. Najvjerojatnije se radi o kombinaciji različitih čimbenika. Osim toga, razlozi koji su učinili nordijski model mogućim sežu daleko u povijest i religiju. To znači kako je rođenje nordijskog modela ovisilo manje o odlukama političara više o jedinstvenom spoju čimbenika koji su oblikovali nordijska društva stotinama godina.

Jugoslavija i nordijski model

Jedino tko se koliko-toliko približio nordijskom modelu bila je Jugoslavija. Od početka ’60. godina XX. stoljeća, Jugoslavija je gradila socijalističko samoupravljanje tako što je preuzela sve najbolje stvari iz nordijskih država i inkorporirala ga u svoje zakonodavstvo. Ono što je jugoslavenski socijalistički model činilo toliko uspješnim je povjerenje u vlast i nagla izgradnja društva od izrazito ruralnog do izrazito urbanog.

No, jugoslavenski model nordijskog modela nije mogao opstati, što se dokazalo naglim ekonomskim stagniranjem ’70. i u nizu građanskih ratova ’90. koji su obilježili područje bivše Jugoslavije. Model nije mogao opstati zbog toga što je bio nametnut, trebalo je naglo razviti i urbanizirati društvo, a sve po izričitoj naredbi politike koju je vodila jedna stranka – Komunistička partija Jugoslavije. Uz to, u biću građana Jugoslavije nije bilo slobodarskog duha, postojale su tri glavne religije: islam, katoličanstvo i pravoslavlje, a sve tri zaziru od luteranske etike.

Dalmacija i nordijski model

Ako se pitamo bi li Dalmacija mogla implementirati nordijski model u svoju praksu reklo bi se kako bi zakonodavci mogli to učiniti. U tome nema ništa sporno. Štoviše, ako je Jugoslavija mogla 30 godina više-manje uspješno voditi nordijski model zašto ne bi mogla Dalmacija.

Problem nije u implementaciji zakonskih okvira, problem je u prihvaćanju istih od strane građana. Kako bi nordijski model u Dalmaciji prizveo učinke kakve je proizvodio u Jugoslaviji, prvo bi svi stanovnici Dalmacije trebali prihvatiti njezinu bazuvjetnu atonomiju u sastavu Republike Hrvatske, odbaciti eksponencijalno rastući nacizam/ustaštvo i bezuvjetno prihvatiti dalmatinstvo i sve elemente dalmatinsktva: antifašizam, realnu socijaldemokraciju, dalmatski jezik, činjenicu kako je 1939. Hrvatska okupirala Dalmaciju, pa se Dalmacija po prvi put u povijesti našla u savezu sa Hrvatskoj te kako je Dalmaciji puno bolje bez Hrvatske i Slavonije, autonomni razvoj ekonomsko-socijalnih i političkih prilika te prihvaćanje luteranske etike uz istovremeno odbacivanje katoličkog licemjerstva.

Tek u ovakvim, idealističkim, uvjetima može se govoriti o uspješnom razvoju nordijskog modela u Dalmaciji. Do tada, Dalmacija je osuđena na brutalnu otimačinu iz Zagreba, ubojstva i protjerivanja domicilnog stanovništva te širenje nacističkih ideja unatoč tome što je to proustavno i protuzakonito. Jednom rečenicom, Dalmacija je u trenutnim uvjetima osuđena na propast.