Piše: Hrvojka Martinović
Hrvatska nacionalna uobraženost XIX. stoljeća donekle je razumljiva, vidi se iz aviona kako je riječ o najobičnijoj kompenzaciji. Hvalisanje vlastitom umišljenom veličinom javilo se kao logična psihološka reakcija na ubogu stvarnost.
Umjesto da otvore oči i realno pogledaju svijet oko sebe, vide siromašno, nepismeno, zaostalo stanovništvo kao posljedicu nesretnih povijesnih okolnosti i vjekovnog podređenog položaja i robovanja drugima, pa onda razmisle kako to neveselo stanje mijenjati – ilirski su se intelektualci dali na nacionalno fantaziranje, na veličanje tog istog ubogog naroda koji od njih očekuje nekakvo rješenje, smjernicu, viziju, putokaz za budućnost
Sastali se 1830. godine u Krapini Ljudevit Gaj i Stanko Vraz, Dimitrije Demeter, Ljudevit Vukotinović i ostali kako bi napisali pjesmu koju bi svekoliko ilirstvo prihvatilo kao svoju narodnu himnu. Večerali u kavani, pa odmah zasjeli smišljati stihove, ali uzalud, ne ide pa ne ide. Cijelu noć probdjeli, himnu nisu napisali. A atmosfera je bila savršena za takav poduhvat. Kako piše Vukotinović u svome „Razgovoru“, komentirajući neuspjeh pjesničke trojke: „A baš je bilo sve u nama i oko nas puno i krcato ilirstva i bratstva“. Piše Gaj kako se u to doba, „u zanosu tadašnje iliromanije i autoidolatrije“, jedan njegov vršnjak, najvjerojatnije Dimitrije Demeter, „obesmrtio uzvikom 'Bog je Ilir!'“
Dalje Gaj objašnjava o kojem se Bogu radi:
„I to nije bio onakav bog što ga npr. imaju na umu Mađari kad kažu: 'Magyarok istene (bog Mađara)', jer to je samo njihov, a oni dopuštaju svakom drugom da može imati svog. Ali onaj 'Bog Ilir', to je bio onaj pravi, jedini, opći Bog, onaj Svarog, Jehova, Alah, kojem se sav svijet moli i klanja. On je tada bio Ilir!“
Nije ovo jedinstven primjer nacionalne megalomanije, u to doba se pjevalo:
Ilir mi otac, Ilirka mati,
Djeda mi bijaše koljena tog,
I nebo će ilirske je boje imati,
U njemu gore ilirski je naš bog!
Ostvarenje nacije dobilo je svoj konačni izraz u etnifikaciji Boga koji se, izgleda, na nebeskom popisu stanovništva izjasnio kao Ilir. To je najviša tačka do koje može ići teška psihopatologija nacionalističke mitologije u svojoj naivnosti i tupilu. Bilo bi zabavno razraditi osnovnu postavku ove specifične teologije i primijeniti je na čitavu nebesku hijerarhiju. Ako je Bog Ilir, nema sumnje kako su i anđeli iste nacionalne pripadnosti, a iz toga neminovno proizlazi kako je i vrag – Ilir, odnosno što no bi se danas reklo – Hrvat. To baš i nisu imali na umu zajapureni romantičari, njima je bilo samo važno uzdići vlastitu, još uvijek nepoznatu i nepriznatu, naciju na najviši zamislivi pijedestal, u rajsko naselje.
Morana Kukoč navodi slične primjere nacionalne megalomanije tog vremena. O tadašnjoj društvenoj atmosferi rječito govori odlomak iz „Autobiografije“ Stanka Vraza, pjesnika i pisca u kojem opisuje u kojem ga je duhu odgajao otac, siromašni Slovenac sa Sutle: „Nikad nisam čuo iz njegovih usta takve pripovijetke, u kojoj bi bilo tko bio bolji od Ilira. Ako je pripovijedao o latinskim školama, Ilir je u njima bio najbolji učenik; gdje su se hrvali Iliri i Mađari, Ilir bi oborio Mađara; gdje su se tukli Iliri i Švabe, jedan je Srbin rastjerao po pet-šest Švaba; gdje su podizali Iliri, Mađari i Švabe kakav težak teret, Ilir bi ga podizao, dok drugi nisu mogli“.
Kukoč navodi i istinitu anegdotu koju je često prepričavao August Šenoa, kao sliku i priliku ilirskog ponosa:
„U jednom ovećem društvu bio samo jedan Ilir, zalutao kao sokol među vrane. Pitaju ga:
Jesi li Francuz?;
Ilir odgovori:
Nešto više.
Jesi li Englez?
Nešto više.
Jesi li Rus?
Nije, nešto mnogo više.
Na posljetku ga pitaju:
jesi li Turčin, ili možda Kinez?
Pa kad ne mogavši pogoditi, onda ga zamoliše neka im kaže što je. Onda se moj Srbin ispravi i namršti, pa s ponosom reče:
Kako ne znate? – Ja sam Ilir!
Cjelokupna imaginacija tog doba kretala se u koordinatama samoveličanja bez osnove i isticanja vlastite superiornosti: hrvatska povijest je bila najslavnija, hrvatske narodne pjesme bile su bolje od Homerovih epova, hrvatski junaci bili su najhrabriji, hrvatski jezik najmilozvučniji i najljepši, a “hrvatsko pismo” najsavršenije na svetu. Danas sve te megalomanske halucinacije zvuče komično, a djelovale bi simpatično kada bi bile trajno smještene tamo gdje im je mjesto, u ropotarnicu povijesti, kao kuriozitet jednog prohujalog vremena. To vrijeme, međutim, nije prošlo, a iste grandomanske priče slušamo još od druge polovice ‘80. godina XX. stoljeća.
Ludilo veličine doseglo je viši nivo u teorijama tzv. autoktonističke škole, a knjiga „Hrvati, najstariji narod“ bivšeg ministra obrazovanja Dragana Primorca brzo je postala bestseler među ultra ortodoksnom ustašijom. Na sve strane širile su se teorije o tome kako su Hrvati u biti Iliri pomiješani s Gotima koji naseljavaju Balkan još od neolita, da su Trojanci također Hrvati, kako su Grci nastali od Katolika i Hrvata, a postoji mogućnost kako su Hrvati stariji od ameba. Ponovo moramo slušati galamu o slavnoj hrvatskoj povijesti, o Hrvatima kao najslobodarskijem narodu na planeti, o Hrvatima kao državotvornom narodu, o hrvatskoj veličini, moći i nadmoći.
Oživjela je čak ista nacionalistička teologija, samo je ovog puta ne propagiraju zabludnjeli romantičarski pesnici, već ratni zločinci i njihovi raspjevani megafoni. Tiho Orlić je prije nekoliko godina otpjevao pjesmu „Bog je Hrvat“, a čuvena je rečenica „Bog je Hrvat i on nas čuva” koju u kameru izgovara Tiho Orlić na proslavi Oluje u Kninu.
Nacionalna uobraženost XIX. stoljeća donekle je razumljiva, vidi se iz aviona kako je riječ o najobičnijoj kompenzaciji. Hvalisanje vlastitom umišljenom veličinom javilo se kao logična psihološka reakcija na ubogu stvarnost. Umjesto da otvore oči i realno pogledaju svijet oko sebe, vide siromašno, nepismeno, zaostalo stanovništvo kao posljedicu nesretnih povijesnih okolnosti i vjekovnog podređenog položaja i robovanja drugima, pa onda razmisle kako to neveselo stanje mijenjati – naši su se intelektualci dali na nacionalno fantaziranje, na veličanje tog istog ubogog naroda koji od njih očekuje nekakvo rješenje, smjernice, vizije, putokaz u budućnost.
Sve je bilo podređeno sanjarijama o oslobođenju i ujedinjenju svih Hrvata u jedinstvenu državu, od književnosti i povijesti, pa do čitavog društva. Svi važniji poslovi odlažu su za kasnije, kad se obnovi Tomislavovo kraljevstvo, kad za to dođe vreme (koje nikad nije stiglo niti će ikada stići na ovaj zabačeni peron). Karakterističan je primer umirovljene profesorice Mile grubišić, začetnice kritičke historiografije u Dalmaciji, koja je došla na revolucionarnu ideju kako se povijest mora pisati na osnovi činjenica i dokumenata, a pjesme i predaje o kralju Tomislavu i drugim mitološkim likovima su narodne, odnosno pučke pripovijetke, pa je zato proglašena nedomoljubnom povjesničarkom, ženom koji slabi borbenu gotovost, takoreći izdajnicom.
Kritizirajući Grubišić što se preko svake mjere odala činjenicama, Nada Klaić napisala je kako se i povijest mora staviti „u službu velike misli oslobođenja”, a Grubišić pokušava dokazati kako je hrvatski narod „posljednji“, “kako naš narod nije ništa i nema ništa”. Zanimljivo je kako Klaić hvali poete i povjesničare koji su svoje pero stavili u službu ultranacionalizma onoga doba:
“Ondašnja mladež je pjevala i pjevala. Pjevala povijest, pjevala politiku, pjevala ekonomiju, i kada bi mogla pjevati kemiju, ona bi je pjevala. Veoma jednostavno i prirodno! Niti je onda bilo vrijeme za bogaćenjem, niti istraživanjem kojeg je točno dana umro kralj Tomislav, niti smo žudjeli za pronalaženjem novih metala... historik je samo pjevao, jer je tako jedino znao”.
Prošlo je stoljeće i nešto od doba kada su “historici pjevali”, a još nije došlo vrijeme za bogaćenjem, istraživanjem, otkrivanjem novih metala i uopće bavljenjem povijesnim izvorima, znanstvenim i umjetničkim otkrićima, ekonomskom napretku društva, izgradnjom institucija, stvaranjem uvjeta za život dostojan čovjeka i poticajne atmosfere za razvoj svakog pojedinca. Sve vrijedno što se na tim poljima događa i dalje je pod sumnjom, na margini, potisnuto i skriveno, prepušteno samom sebi. Mnogi koji bi se htjeli baviti istraživanjima i otkrićima otišli su u neke druge sredine koje ne troše svu svoju energiju i resurse na nacionalne halucinacije, već se posvećuju znanju, učenju, razvoju, inovacijama u svim oblastima ljudskog duha i praktičnog djelovanja. Priče o oslobođenju i ujedinjenju svih Hrvata u jednu državu nisu prestale, onomad su zagovornici te himere priredili jugoslavenskim narodima omanju apokalipsu, a danas ista avet luta po dušama, samo pod imenom “hrvatske zemlje”.
Primanje halucinacija za suštu realnost, opsesivno, gotovo fetišističko vezivanje za sporedne probleme kao da su najvažniji na svijetu, gubljenje vremena u koještarijama nisu bili izuzetak, već pravilo. Iza te usredotočenosti na fantazmagorije stajalo je zapravo bijeg od stvarnosti, nemoć kako bi se pogledalo istini u oči, vidjeti stvari onakvima kakve jesu, ma koliko to bolno bilo. Dovoljno je prisjetiti se višedesetljetne borbe na život i smrt oko Vukove reforme jezika i pravopisa, u kojoj su se bile bitke oko nasušnih problema kao što je, na primjer, je li ispravno reći tačka ili točka.
Kukoč sumira čitavu halabuku:
“U trenutku kada je trebalo stvarati književnost, ono malo književnika podijelilo se na dva krvno zavađena tabora, koji su najveći dio svojih sposobnosti i svojega vremena trošili na filološke i ortografske diskusije”.
I to usred stanovništva koje je ogromnom većinom bilo nepismeno. Kukoč podsjeća na očitost kako “ni francuskoj, ni engleskoj, ni ruskoj književnosti nije smetao etimološki pravopis, koji je na kraju krajeva samo forma i konvencija”. Što je drugdje puka konvencija, kod nas je suštinsko pitanje od kog zavisi sudbina kulture, literature, duha, nacije i svega ostalog na svijetu. Jedno slovo – jedan glas, to je spas za sve nas.
Nije ova nacija bila “posljednja”, ali je istina i kako nije bila ni prva, kako su to umišljali velikoilirski nacionalistički romantičari. Nije Grubišić nastojala dokazati “kako naš narod nije ništa i nema ništa”, ali je istina i kako naš narod nije bio bog zna što i kako nije imao mnogo toga, pogotovo u usporedbi s nacijama koje su naprosto imale više sreće. Umjesto što su fingirali nadmoć nad Englezima, Francuzima, Nijemcima i Rusima, ilirski pisci naprosto su mogli, za početak, usporediti književnost ovih nacija s ilirskom, pošto im je ta oblast bila najbliža, kako bi sebe promatrali sebe realnije, s malo više skromnosti. Isto tako, umjesto da se danas Marko Marulić, Marin i Dživo Držić, Petar Zoranić, Petar Hektorović, Hanibal Lucić i mnogi drugi kradu od Dalmacije i svrstavaju u hrvatsku književnost, mogli bi Iliri napokon priznati kako se već nešto manje od 200 godina kite tuđim perjem, jer nemaju svojega.
Ne bi tu Iliri, današnji Hrvati bili nikakav izuzetak, u istom položaju bili su svi narodi diljem svijeta koji su bivali porobljavani, a mnogi su prošli neusporedivo lošije i znatno kasnije započeli s emancipacijom. Čak ni ovo dvostoljetno batrganje, dezorijentisanost, glavinjanje, neuspješni pokušaji stvaranja pristojne države – nisu izuzetak. Cijela Latinska Amerika započela je proces oslobađanja i stvaranja država otprilike u isto vreme kad i Hrvatska na sjeveru i Dalmacija na jugu, čitav jedan i po kontinent nije do dana današnjeg dosegao željeni stupanj razvoja, demokracije, poštivanja ljudskih prava, ekonomskog napretka, društvenog pluralizma. Postoji izvjesna mogućnost kako to baš i nije tako lako kao što se priča.
Neprekidno busanje u prsa koje probija uši, uzdizanje svoje nacije, samohvalisanje, manija veličine, naduvenost, prekomjerni ponos, promatranje sebe kao nečeg posebnog i izuzetnog, krađa tuđe nacionalne kulturno-umjetničke baštine postali su sastavni dio atmosfere, takoreći zrak koji dišemo. Otuda silne lamentacije nad zlohudom sudbom koja nas je zadesila, poput kakve elementarne nepogode, a svakom je jasno kako zaslužujemo bolje. Ako ni zbog čega drugog, a ono zato što imamo protekciju na najvišem mjestu, tvorac univerzuma naše je gore list, što je sasvim logično budući kako smo prema mitologiji XIX. stoljeća - nebeski narod.
S obzirom na to gdje smo i kako smo, moguće je kako naš daleki onostrani rođak nije sklon nepotizmu, već nas je prepustio pukom kauzalitetu, te za nas, kao i za sve ostale, vrijedi nesalomivi zakon uzročno-posljedičnih odnosa. U tom heretičkom, antivelikohrvatskom, slučaju koji nije baš sasvim nemoguć, morali bismo se odreći iluzije kako smo jedinstvena pojava u cjelokupnom svemiru i kako za nas vrijede neka specijalna pravila. Spustimo loptu, utišajmo nacionalnu histeriju i pogledajmo u ogledalo: nismo ništa posebno, ljudska zajednica poput stotina drugih, čist prosjek, mediokritet među narodima. S te skromne polazne tačke nešto pametno bi se i moglo napraviti. Od megalomanije i ludila veličine nitko dobra nije vidio. Ni mi sami, a još manje oni koji imaju nesreću živjeti pored nas.
Comments