Piše: prof. Mila Grubišić
Republika Hrvatska nezadrživo urušava vlastiti državni status, ona nema izglednu političku budućnost, ona nema građansku fizionomiju i civilizacijski identitet.
Gospodin Vedran Bralić pripada uskom krugu staromodnih političara koji, unatoč tome, ne posustaje u modernom shvaćanju politike i koji iznenađuje idejama modernog organiziranja suvremene države i političke zajednice. Njegove političke ideje oštro se suprotstavljaju petrificiranim političkim shvaćanjima koja su u današnjoj RH i Dalmaciji, nažalost, vladajuća i institucionalno etablirana.
Bralić je “enfant terrible” uvijek spreman za dijalog i zbog toga otvoren za one sve ideje i poglede koje korespondiraju modernim shvaćanjima pravnog i političkog projekta države u kojoj živimo, a koja niti je po našoj mjeri, niti odgovara težini grijeha koje smo napravili u našoj političkoj prošlosti.
Šteta je što taj tolerantni dijalog ne prepoznaju i koriste, ne samo njegovi politički neistomišljenici, već prvenstveno njegovi politički istomišljenici. Jer, politički dijalog ne uvjetuje obveznu promjenu pogleda na svijet, ali bar oživljava jezik politike i pluralizma mišljenja kojim smo se ovdje odavno zaboravili služiti.
Upravo zbog toga, što to i tako mislim o mome bivšem učeniku g. Braliću – osobi vječito novog kova, i što mislim kako je DDF, bio i ostao, njegovatelj dijaloga i političkog pluralizma ideja, neušutkani glas Dalmacije, upravo sam tu, prvi put iznijela svoju ideju, svoje viđenje, svoj koncept političkog statusa Dalmacije – Autonomne Regije (Pokrajine) Dalmacije! Vjerujem, i sada, kao i tad, u status Dalmacije koja će imati obilježja državnosti, što bi se moglo valorizirati samo u nekoj ozbiljnoj temeljnoj ustavnoj i političkoj reformi RH! Jer, ovakva RH nije u stanju valorizirati ništa, ovakva RH nezadrživo urušava vlastiti državni status, ona nema izglednu političku budućnost, ona nema građansku fizionomiju i civilizacijski identitet.
Ovakva Republika Hrvatska nastala je na tekovinama u Karađorđevu dogovorenog “Domovinskog rata”, podjele Bosne i Hercegovine, te na neoliberalnom kapitalističkom konceptu gdje je stvoreno 200 bogatih obitelji i ostatak sirotinje; ovakva RH kakvu trenutno poznajemo plod je krađe tuđeg nacional-regionalnog identiteta i šepurenje s onim što nije njeno, počevši od kulturno-povijesnih spomenika, umjetnosti, jezika, prirodnih ljepota i sl.
To što sam tada rekla, sad ću u kontekstu osvrta na Bralićevo zalaganje za Dalmaciju ponoviti. BTW, kako bi mladi danas rekli, tad sam naišla na “legitimitet” moje ideje. Istina, nije bilo nešto mnogo pristalica, ali su bili vrijedni!
Najprije, bliska mi je odvažna ideja DDF-a o “pet povijesnih regija i isto toliko konstitutivnih entiteta: Dalmacija, Hrvatska, Istra, Primorsko-goranska regija (koja je, u biti, poznata u povijesti kao Dalmatia Hongria ili Mađarska Dalmacija) i Slavonija koji se voljom svih svojih građana i građanki u skladu s Ustavom RH udružuju u zajedničku državu – Republiku Hrvatsku.”
2. Prihvatljiva mi je i konstatacija kako su članice RH samokonstituirane u autonomne entitete”.
3. Također, mislim kako, kao povjesničarka, razumijem sve povijesne, zemljopisne, civilizacijske, ekonomske, psihološke, sociološke i druge argumente koji ukazuju kako na nepremostivu razliku između ovih pet entiteta tako i na opravdanost njihovog ustavnog ujedinjenja.
Ali upravo tu sam zatečena jednim iracionalnim političkim pragmatizmom. Naime, zatečena sam ambicijom ove ideje koja ide više od ujedinjenja ovih pet regija.
Što je to više od ujedinjenja?
Kako se, opisom posla, na osnovu novog zajedničkog Ustava ustavno uređuju i ostali entiteti, red je da se uredi i Hrvatska. Istini za volju, Hrvatsku nitko, ni kroz prošlost ni u sadašnjici nije uspio urediti. Stoga, neka Hrvatsku uređuje Šeks, Jandroković, Plenković, Milanović, a Dalmaciju neka uređuju Dalmatini i Dalmatinci.
Dobro znamo kako je teško, ponekad i nemoguće, sačuvati stečeno – kao što je to bila regionalnost Dalmacije.
Dakle, ako se samo to ostvari pa Dalmacija postane samokonstituirani entitet bit će razlog više da gleda svoje poslove, da se svim svojim prirodnim i ljudskim, fizičkim i mentalnim kapacitetima okrene sebi i Europi, točnije Mediteranu, jer se previše dugo bavi revidiranom političkom povijesti RH, traumama iz ustavne prošlosti RH, mitološkim reliktima RH i RKC!
I da se tu nadovežem na onu svoju davno izrečenu ideju:
“Dalmacija treba biti država, jer može opstati kao država! Dalmacija treba imati svoj Ustav.”
Zašto?
Zato što Dalmacija povijesno je država! Dalmacija je bila država i ona povijesno vodi porijeklo iz države K&K. Stoga, njen najviši pravni i politički akt može biti samo Ustav!
Ustav Vojvodine treba korespondirati s XXI. stoljećem! Ustav Vojvodine treba da sadrži: – katalog modernih ljudskih i manjinskih prava; – garantirane zakonodavne, izvršne, sudske i financijske nadležnosti Dalmacije; – njen vlasnički list.
Unatoč činjenici što RH nikada nije bila u stanju da napravi čestit ustavni tekst, rasprave takve prirode isključivo idu u smjeru pravljenja ustava RH kao nekog cjelovitog, kodificiranog ustavnog teksta, kao vječnog ustava, kao formalne “pra-norme” iz koje po Kelsenovom obrascu sve dalje proistječe, pa i sam pravni život…
Ustavna povijest i sam život pokazuju kako RH nije u stanju napisati jedan takav pravni i politički akt! I teško da će ikada moći! Svi ustavi u RH padali su prije ili poslije, ustvari padali su više “prije” nego “poslije”!
RH očito nije u stanju napisati “ustav trezor”, dakle takav ustav u koji bi bile za jedno duže vrijeme zaključane određene vrijednosti zajednice. Te vrijednosti ne bi smjele biti svakodnevno dovođene u pitanje. Oko tih vrijednosti trebao bi biti postignut politički i društveni konsenzus! Ove vrijednosti ne bi smjele izlaziti u političku trgovinu! Oko njih ne bi smjelo biti cjenkanja političkih subjekata.
Samo takav Ustav mogao bi jamčiti stabilnost političke zajednice na duže staze. Takav ustav omogućavao bi političku i pravnu sigurnost!
Ali, nešto takvo RH ne može, to RH nije u stanju uraditi!
Što bi RH možda mogla učiniti u vezi s neizbježnom ustavnom reformom?
Odreći se pisanja ustava kao jedinstvenog, kodificiranog pravnog akta. Ni Velika Britanija nemaju Ustav kao jedinstveni, kodificirani pravni akt. Takva raskošna imperija s takvom vladavinom prava – zar je sve to nastalo iz ustavne neimaštine!? Apsolutno ne! Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske mnogo je bolje ustavno uređena država od RH.
Pa što RH u tom kontekstu uopće može učiniti?
Mislim kako bi RH mogla pribjeći taktici “malih koraka”.
Šta to konkretno znači?
To znači kako bi RH trebala prvo napisati svojevrsnu Magnu Chartu Libertatum o osnovnim načelima i nazivu zajednice. Pa, napisati Magnu Chartu Libertatum osnovnih ljudskih i manjinskih prava i sloboda. Zatim, da se napisati Magnu Chartu Libertatum o teritorijalnoj uređenosti u kojem bi svih pet povijesnih regija imale zajamčenu državnost. Pa, napisati Magnu Chartu Libertatum o ujedinjenju tih pet entiteta bez dovođenja u pitanje konstitutivno ostvarene državnosti entiteta. I tako redom kako sve to što je Magna Chartom konstituirano dobije “pečat trajnosti” i političke održivosti.
Comments