Piše: Henrieta Robić
Vijest da 3/4 studenata Ekonomskog fakulteta u Splitu ne znaju razliku između parnih i neparnih brojeva, pozitivnih i negativnih brjeva, te prirodnih i neprirodnih brojeva zvuči kao neukusna šala
Kad je nedavno na društvenim mrežama osvanula prepiska u kojoj studentica Ekonomskog fakulteta u Splitu traži od profesora da joj pojasni je li broj njenog indeksa parni ili neparni, kako bi znala treba li polagati ispit u jednom ili drugom terminu, sve je izgledalo kao neukusna šala.
Međutim, kad su društvene mreže objavili uputstvo, koje je profesor napisao zbog, kako kaže, iznenađujuće velikog broja upita studenata – čak i Vijeća studenata – kako se izračunava paran i neparan broj, čitava priča dobila je, najblaže rečeno, tragičan prizvuk.
Prosto je nemoguće povjerovati da ti mladi ljudi iza sebe imaju punih 12 -13 godina školovanja, i to još su studenti ekonomskog fakulteta, a da nisu savladali ni elementarne matematičke pojmove koji se uče u prvim razredima osnovne škole.
Znanje nije nikakva referenca
Ovaj detalj sa splitskog ekonomskog fakulteta samo naizgled je šokantan. Već čitav niz godina pojedini ugledni dalmatinski intelektualci, među njima i sveučilišni profesori, predavači na prestižnim fakultetima po svijetu, upozoravaju da je obrazovanje u Republici Hrvatskoj srozano na zabrinjavajuće nizak nivo.
Hrvatskih sveučilišta, osim onog splitskog, unatoč nekim sjajnim profesorima, nema ni blizu popisa respektabilnih sveučilišta nu EU, a zapanjujuće veliki broj diploma iz Republike Hrvatske mnoge europske države jednostavno ne priznaju. (Ako je splitsko sveučilište u kojem studenti ne znaju razliku između parnih i neparnih brojeva najrespektabilnije u državi, kakva su onda ostala?)
Visoko obrazovanje je, međutim, kao posljednja stepenica, samo ogledalo cjelokupnog obrazovnog sustava u državi, opustošenog brojnim promašenim kurikularnim reformama i dobro uklopljenog u društvene vrijednosti, u kojima znanje – to niko ne može osporiti – nije nikakva referenca za uspjeh i napredovanje u društvu. A kako bi i bilo kada su devedesetih godina prošlog stoljeća mnoge osobe bez završene srednje škole polagale brzi tečaj pedagogije pri UN kampovima i na taj način dobile mjesto u obrazovnom sustavu.
Iako se o dramatičnom srozavanju kvalitete obrazovanja priča još od prvih godina nakon rata – od kako su počele reforme, koje su prosvjetni djelatnici s dugogodišnjim stažom od početka nazivali lošim eksperimentima, avanturama koje su u startu osuđene na neuspjeh – nema mehanizma kojim bi bilo utvrđeno stanje obrazovanja u RH.
‘Sreća da se testiraju samo učenici’
Prije tačno godinu dana PISA istraživanje pokazalo je kako je svaki drugi učenik u Dalmaciji funkcionalno nepismen. Za neke je to bio šokantan podatak, a neki tvrde da se ništa drugo nije ni moglo očekivati.
“Sreća da se testiraju samo učenici. Ne daj Bože da se ispitivanje provodi na cjelokupnom stanovništvu, tek bi to bio cirkus, vidio bi koliko smo obrazovani“, reče mi jedan profesor s ekonomskog fakulteta, a slične riječi potvrdila je i profesorica na splitskom Pravnim fakultetu.
Prema definiciji UNESCO-a, osoba je funkcionalno pismena ako se svojom pismenošću i osposobljenošću može uključiti u aktivnosti potrebne za djelotvorno funkcioniranje njegove grupe i zajednice i ako je u stanju koristiti čitanje, pisanje i računanje za vlastiti razvoj i razvoj zajednice.
U ovoj birokratskoj definiciji, tipičnoj za organizacije i službe u okviru Ujedinjenih naroda, nije predviđena jedna otežavajuća okolnost – u dalmatinskom društvu, pa tako ni na državnom nivou vještine, sposobnosti i znanje odavno nisu na cijeni, a društvo u većini segmenata funkcionira po načelu političke podobnosti i poslušnosti, pa tako sposobnost i pismenost nisu neophodni.
Dalmacija hoće ‘svoje’ testiranje
Pojedinačni razvoj i razvoj zajednice su misaone imenice u takvom političkom ambijentu, pa je i sama definicija funkcionalne pismenosti praktično karikatura onoga što bi pismenost trebala biti. Katastrofalni podaci PISA istraživanja ne samo da nisu zabrinuli nikoga u institucijama RH, nego je upitno hoće li naredno istraživanje, planirano za iduću godinu, uopće biti provedeno u Republici Hrvatskoj.
Vlada RH još nije dala saglasnost za sudjelovanje na testiranju, a Inicijativa DDFa više puta je naglasila da je baziranje reforme školstva samo na kurikulumu štetno te traži korijenite promjene cjelokupnog odgojno obrazovnog sustava, od zapošljavanja preko napredovanja i plaća do kurikuluma, ocjenjujući trenutno stanje izuzetno štetnim za Dalmaciju. S druge strane neki političari iz HDZa, Centra (ex Pametno) i ostalih libertarijanskih stranaka i strančica su protiv daljnjeg testiranja učenika u sklopu PISA i smatraju ga štetnim za Republiku Hrvatsku, iako je zdravim razumom teško dokučiti kojim to argumentima najveće svjetsko istraživanje u oblasti obrazovanja, kojim je do sada bilo obuhvaćeno više od milion učenika i iz osamdesetak država svijeta, može biti štetno za bilo koga. Tako imamo apsurd: Iz političkih razloga to je testiranje dovedeno u pitanje.
Libertarijanski desničari tvrde da je obrazovanje isključivo u nadležnosti države i traži da RH, kako je rečeno, iziđe iz okvira PISA istraživanja. To se i ranije ogledalo u zahtjevu da se podaci za RH obrađuju i objavljuju posebno od podataka za ostatak država koje sudjeluju u testiranju i nalogu Vlade RH resornom ministarstvu da pripremi teren kako bi se to i dogodilo već sada.
Možda bi zbog obrazovnog sustava, načina obrazovanja i kvalitete obrazovnih ustanova bilo pametnije da se RH i ovdje podijeli na 5 regija da se vidi koja je regija na PISA testiranju bolja, ali tek kada se formiraju autnomne regije s autnomnim ministarstvima obrazovanja.
Ovaj način razmišljanja i uputa Vladi RH događa se upravo u vrijeme kad čitave generacije odrastaju praktično nepismene, ne samo u funkcionalnom, nego i u elementarnom smislu. U vremenima kada je izopačeni govor ulice ušao u škole u kojima ni nastavnici, ni osoblje, a ni učenici ne znaju ispravno govoriti, a o pravopisu i gramatici da ne govorim.
‘Bia’, ‘radia’, ‘rođžendan’, ‘kuča’…
Ta agonija u školstvu traje, evo, trideset godina, a posljedice su strašne. Dovoljno je samo izaći na društvene mreže i pogledati sadržaj i izgled poruka pa shvatiti da je zabrinjavajuće veliki broj ljudi ogrezao u dramatičnoj nepismenosti.
U jeku informatičke revolucije, kad su na raspolaganju apsolutno sve da budu izuzetno pismeni, načitani i obrazovani, postalo je sasvim uobičajeno, čak i normalno, da mnogi ljudi pišu “bia“, “radia“, “rođžendan“, “kuča“… I to u regiji koja je kolijevka pismenosti u Republici Hrvatskoj, regiji koja je imala prvo sveučilište (Zadarsko sveučilište 1396., obnovljeno 2004.), prvo kazalište, prve javne biblioteke, prve javne čitaonice, prvo kino... na prostoru bivše Jugoslavije; u regiji u kojoj za obrazovanje radi čitava armija raznih službenika i namještenika, i tko zna koliko obrazovnih ustanova i u kojoj se nastava izvodi i na stranim jezicima.
U takvoj atmosferi nije nimalo besmisleno pitanje koje odavno postavljaju pojedinci iz akademskih krugova – postoje li u Dalmaciji, u Republici Hrvatskoj političke strukture koje svjesno nastoje proizvesti što nepismenije generacije?
Comments