Piše: Luciana Brays
Za dominantni dio hrvatske intelektualne, političke i medijske elite – Dalmacija nikada nije postojala i na taj je način delegitimirana za autonomiju.
Suštinski hrvatski nacionalizam nikada nije pristao na postojanje Dalmacije kao realnog subjekta. Jednoglasje i ideološka unisonost u Republici Hrvatskoj, kad je Dalmacija u pitanju, neporecivi su. Značajno više kulturnog, društvenog i ideološkog pluralizma bilo je u Republici Hrvatskoj pod komunistima, nego u vremenu terora dogme o „nacionalnom jedinstvu“.
Nije novost kada se hrvatski naci-fašizam i njegove ideološke dogme ne poklapaju s realnošću, to gore po Dalmaciju. Ideologija velikohrvatstva, sa svojim dobro poznatim ciljevima i metodama, neće se upustiti u preispitivanje. Ne čini to nijedna nacionalistička ideologija, a posebno ne ova koja je tako duboko zagazila i planetarnu „slavu“ stekla u huškačkim ratovima ‘90. godina XX. stoljeća i kolosalnim zločinima koje je u njima načinila. Uostalom, slavni povjesničar Eric Hobsbawm napisao je kako nacionalizam „zahtjeva isuviše mnogo vjerovanja u ono što nije točno“. I što je poraz dublji, moralno posrnuće veće, to je politika poricanja glasnija i više rasprostranjena.
Duboko potresen postojanjem skoro svih okolnih država i nacija, a nemoćan da ih vojno zgazi i silom porazi, što je pokušao u ratovima krajem prošlog stoljeća, Franjo Tuđman i njegov velikohrvatski naci-fašizam danas sve očitije negira postojanje regija i identiteta koji mu nisu po volji. Prema staroj maksimi, ako dovoljno puta izgovorite laž, ona će postati istina, ili ako nojevski zabodete glavu u pijesak i ne vidite svijet (i regije) oko sebe, oni će prestati postojati. To neko vrijeme daje rezultat, ali samo u okviru u kojem takva ideologija ima dominaciju u javnom diskursu i tamo gdje se može nametnuti kao “neporeciva istina“. Problem nastaje kada konzumenti takvih ideoloških „istina“ pogledaju preko zida u koji su ogradili vlastito društvo i kad se počnu suočavati s neprijatnom realnošću s „druge strane“ zida.
Nepostojeća regija
Godinama unazad omiljena metoda naci-fašističke javnosti, medija i inteligencije u RH je poricanje fakticiteta kako postoje regije unutar te države. Od 1990. kad su ukinute regije i uvedena metropolizacija preko 1992. kad su uspostavljene županije i 1993. kad je postavljena bomba u prostorije Dalmatinske Akcije do 2009. godine kada je Međunarodni sud naložio VladiRH neka odmah donese novi zakon o područjima lokalne samouprave prema kojemu će vratiti povijesne regije u njenim povijesnim granicama do danas, u RH i dalje traje narativ o Dalmaciji kao nepostojećoj regiji. Kakvim se sve bedastoćama, režimski i opozicijski, a s rijetkim izuzecima gotovo jednako nacionalistički, mediji ne služe kako bi porekli realnost postojanja Dalmacije. Od izraza i geografske karte za vrijeme vremenske prognoze, koja je još od početka ratova ‘90. bila zamišljena kao „mentalna mapa“ priželjkivane svehrvatske države; preko cijepanja Dubrovačkog područja od Dalmacije nazivajući je Jug Hrvatske; preko današnjih uvredljivih epiteta za Dalmaciju tipa „nepostojeća regija“, „južna Hrvatska“, „takozvana Dalmacija“, „leglo kriminalaca“, „neradnički brlog“ itd, iskazivalo se odbacivanje realnosti i poništavanje realiteta.
Ipak, baš u toj „nepostojećoj regiji“ Dalmaciji jača pokret za reintegraciju i autonomiju iste. Već je postalo dio medijskog, društvenog i političkog mainstreama faktičko i svekoliko drugo negiranje Dalmacije od strane Zagreba. Linijom južne granice Velebita se, za dominantni narativ u Republici Hrvatskoj, nalazi „privremena“ granica s „Južnom Hrvatskom“, kako se najčešće naziva Dalmacija. Jedina „regija“ u RH koju službeni Zagreb priznaje je Slavonija, a primjera za to je mnoštvo i oni su svakodnevni.
Trebalo bi se sjetiti i pokušaja utjecaja na prilike u Dalmaciji, arbitrira u njenim unutrašnjim pitanjima, a posebno bi se mogli apostrofirati agresivni medijski, obavještajni i politički udari svaki put kada bi građani Dalmacije pokazali samostalnu volju u stvarima s kojima se službeni Zagreb ne slaže. Duh „nečasnog saveza“ i tajnog sporazuma Tuđman-Milošević o podjeli i ubojstvu Bosne i Hercegovine iz Karađorđeva u travnju 1991. o kojem je prava govorila Mira Ljubić-Lorger živ je i dalje, samo se suvremeni akteri drugačije kamufliraju. Prema nekim izvorima, na tom je sastanku Tuđman bio voljan dati Dubrovnik za Herceg-Bosnu. O antidalmatinskim ispadima i uvredama raznih radikalno-nacionalističkih protagonista zagrebačkog režima suvišno je pisati. Razlika je u tome, što s desničarske strane često stižu agresivniji tonovi, dok s one rijetke “ljevičarske” stižu agresivno-pasivni tonovi.
Ovih je dana državna televizija u sklopu obrazovnog programa emitirala priloga zanimljivog naslova. Režimski fake news servis za naslov je stavio: „Dalmacija ne postoji“. Riječ je bila o zlobnoj izjavi anonimnog i desničarski orijentiranog književnika, koji deficit talenta, očito, nadoknađuje bombastičnim verbalnim besmislicama i paradoksima. Ali, što je motiviralo državni propagandni fake news televizijski servis na emitiranje priloga u kojem je izjava spomenutog „pisac“?!
Nema drugog objašnjenja, osim najlogičnijeg – tako je lijepo zvučalo – Dalmacija ne postoji! Ta mrska regija koja uplaćuje 65% svih sredstava u državni proračun, koja uplaćuje izvanproračunskim transferima 3,5 mlrd € godišnje za Slavoniju, koja je za samo jedno desetljeće udvostručila državni BDP, višestruko uvećala investicije, nadmašila i to značajno cijelu državu - eto ne postoji. Privredni rast, strane investicije i stupanj optimizma u Dalmaciji danas je među najvišima u regiji. Infrastruktura, ceste, unaprijeđeni su do neprepoznatljivosti isključivo od vlastitog novca. Istovremeno, po exYu se priča kako se Dalmacija promatra kao ključni agens dobrosusjednih odnosa, pacifikacije i stabilnosti, za razliku od Republike Hrvatske, zato joj Vlada u Zagrebu i otima pravo na autonomiju. Nacionalističku RH nesumnjivo iritira građanski karakter Dalmacije, ravnopravnost, sekularni karakter, kao i jedini dosljedni antifašizam na prostoru bivše države. Unatoč svemu ovome, Dalmacija je među najsiromašnijim regijama Europe upravo zbog Vlade iz Zagreba.
Brutalna kampanja
Hrvatska kampanja protiv Dalmacije traje svakodnevno, bez prestanka već 35 godina. Nekad je teško napraviti razliku između režima i opozicije, između HDZ-ovih i opozicijskih medija. Na vrhuncu brutalne kampanje u kojoj je pozivano na tiho uništenje Dalmacije, a sve koji se zalažu za regionalizaciju i decentralizaciju RH usporedili s četnicima. Bez ulaska u bit problema i sadržaj rasističkih i antidalmatinskih narativa, hrvatsko društvo je progovorilo jednim glasom. Režimski mediji – vladajući i opozicijski razlikovali su se po stilu – sadržaj je bio identičan. Uporište antidalmatinskih analiza – zagrebački tjednici, također, su ovog tjedna izišli s jedinstvenim stavom. Odakle pravo Dalmatinima tražiti doslovno provođenje onoga što je RH potpisala i ratificirala i tako postavila u svoje zakonodavstvo kad je lokalna samouprava u pitanju?! Na medijskoj sceni RH, čula se samo jedna strana i nije se ulazilo u bit huškačkih poruka koje svakodnevno pozivaju na totalni nestanak svega što ima veze s Dalmacijom.
Ipak u Zadru je u lipnju održan skup crnokošuljaša u čast stote godišnjice nasilnog nestanka dalmatske države i njene okupacije. Nacionalističke, šovinističke i ratnohuškačke poruke o zatiranju Dalmacije, njene vjekovne državnosti, identiteta, jezika i nacije, zagrebački mediji prikazali su s mandarinskom mirnoćom i ispratili benevolentnim izvješćima kao da je riječ o humanitarnoj ili kulturnoj manifestaciji. Nada, ipak, zadnja umire. Ako se dovoljan broj puta, pa još i u samoj Dalmaciji izgovori kako će ona uskoro nestati s lica zemlja, možda se to i dogodi. Ako se pažljivo čuju govornici iz Zadra – tamo se osporavalo Dalmaciji: pravo na reintegraciju i autonomiju, na vlastito odlučivanje, na svoju naciju, na jezik (onaj dalamtski koji je zabranjen 1939. dekreton bana Subašića), na kulturu, na identitet, najzad pravo biti slobodna i autonomna, ako je već sama tako odlučila. Rječju, osporeno joj je pravo na život. S druge strane, pogledaju li se narativi Dalmatina i Dalmatinaca, oni hrvatstvu u Dalmaciji ne osporavaju ništa od toga, osim težnje za uništenjem Dalmacije, kako fizički, tako i psihički i financijski. I ostaje pitanje, tko je tu, u stvari, neravnopravan, jer bi hrvatski nacionalizam sebe smatrao ostvarenim i „ravnopravnim“ samo ako bi uništio i iskorijenio sve dalmatsko, pa naposlijetku i samu Dalmaciju.
Za dominantni dio hrvatske intelektualne, političke i medijske elite – Dalmacija nikada nije postojala i na taj je način delegitimirana za daljnje postojanje. Suštinski hrvatski nacionalizam nikada nije pristao na postojanje Dalmacije kao realnog subjekta. Jednoglasje i ideološka unisonost u Republici Hrvatskoj, kad je Dalmacija u pitanju, neporecivi su. Značajno više kulturnog, društvenog i ideološkog pluralizma bilo je u Republici Hrvatskoj pod komunistima, nego u vremenu terora dogme o „nacionalnom jedinstvu“, koji je izrodio sasvim specifičan vid nacionalističkog totalitarnog pristupa. Iz tih osnova proizašla je i aktualna kriza multipartitizma i vraćanje Republike Hrvatske u jednostranački poredak po ugledu na Rusiju i nasuprot europskim uzorima.
Socijalno i idejno nediferencirano hrvatsko društvo reproducira jednodimenzionalnu političku platformu i autoritarni tip monopolističke stranačke strukture. U takvim okolnostima, nacionalizam je jedini legitimni ideološki okvir. Sve izvan toga je izdaja i mora biti u korijenu sasječeno. Nedemokratska i antizapadna, dakle, antieuopska RH, uz istu takvu Srbiju, još će dugo biti i prijetnja i središnji faktor nestabilnosti za sve postjugoslavenske države i regije. U nemogućnosti okrenuti se sebi i unutrašnjem razvoju, usmjerena k nerealiziranim teritorijalnim aspiracijama, produžit će vlastito truljenje, daljnje propadanje i zaostajanje u odnosu na ostale članice EU. Ipak, osim Dalmacije, nikoga drugog neće moći povući za sobom
Comments