Piše: Tina Peribonio
Nakon ljetnog raspusta učenici su u ponedjeljak šestog rujna ponovno zasjeli u školske klupe. S kraćim pauzama tamo će sjediti narednih trideset šest tjedana.
Pod punom materijalnom, moralnom i kaznenom odgovornošću, pri zdravoj pameti i potpuno svjesna izjavljujem: najgori period u mom životu nije bila opsada moga grada i svakodnevno granatiranje istog, već tih 2880 dana pakla u školi, tih 16 godina kontinuiranog genocida iz kojih sam izašla za čitav život unakažena, uplašena, nesigurana i psihički izranjavana…
Nakon školovanja, doživotna sam PTSP-ovka. Škola u Republici Hrvatskoj, kakav je to represivni izum i kakav strah sije ta institucija među svojim podanicima, to je za sjesti i plakati. Pa mene i danas zaboli stomak od same pomisli na školu. Gledam sina kako uči, kao da vidim sebe: kemija, zemljopis, povijest, fizika, matematika, hrvatski… Zašto treba mjesece provoditi u najgorem, smrtonosnom strahu, samo zato što kod inteligencije 128 ne može shvatiti razlomke? Zbog čega treba znati koliko je 34/48 podijeljeno sa 72/27 kada se nikada neće baviti matematikom ili nečim povezanim s matematikom? Zbog čega treba znati periodni sustav elemenata kad nikad u svom podrumu neće imati met-lab? Živo mu se jebe koji je simbol za stroncij ili što je tonica, a što polustupanj? Hoće li mu to ikad u životu trebati? Za “Milijunaša”? Za križaljku? Pa za to ne mora izgubit 16 godina života… Ili, evo najradikalnijeg primjera: šta ga zaboli kurac – ali stvarno, evo pitam pa nek se nastavnici i profesori ljute koliko god hoće: šta ga zaboli kurac – koliko je zrna pšenice Mađarska prodala Švedskoj 1987., Zimbabve proizveo čelika 1969. godine, a Novi Zeland vune 1972.
Milost, nikada, i nigdje ne tražim milost, ali tu ne ubrajam školu. Svi su sustavi mučenja tijekom vremena nekako otpali, svijet se neumoljivo demokratizira, a škola u Hrvatića se i dalje drži rigidne psihopatologije koja je u modernom svijetu odbačena nakon II. sv. rata, ali kod nas i dalje egzistira. Evo samo nekoliko primjera. Inkvizicija je tako na lošem glasu pa se i crkva odrekla te mračne epizode iz svoje povijesti, zahvaljujući Jorgeu Mariu Bergoljiu, odnosno papi Frani. Vještice se više nigdje ne spaljuju. Čovječanstvo sve to tretira kao grijehe razvoja plodotvornih društvenih odnosa. Holokaust je tamna mrlja zbog koje se Nijemci i sedamdeset godina kasnije ispričavaju, isplaćuju ogromne oštete i kleče gdje god treba. Zlostavljanje crnaca, žena, Roma, danas je ta mračna navika nešto o čemu pričamo sa sramom. A samo zbog škole nikad nitko nije kazneno odgovarao. Onaj tko je to smislio, ne prevrće se u grobu jer ga nitko ni ne proziva. Iz nepoznatih razloga, škola se još uvijek ne ubraja u sramne epizode civilizacije.
Zašto i čemu ocjene? Čemu ocjene, pogotovo iz odgojnih predmeta (glazbeni, likovni, tehnički i tjelesni) u koja se više temelje na urođenim talentima, nego na mogućnosti usvajanja znanja, sposobnosti i vještina? Valoriziranje jadne dječice, nitko nikada ništa gore nije smislio. Škola se temelji na srednjevjekovno-prosvjetiteljskim metodama ugnjetavanja, sve počiva na strahu i sankcijama. Jedinica iz bilo kojeg predmeta nije ništa drugo nego sredstvo zlostavljanja. Ubitačno sredstvo, moram – s teškim prigovorom u glasu – reći zbog svih traumatiziranih koji su tijekom školovanja stekli impozantnu kolekciju istih. Škola u Republici Hrvatskoj je izvor ozbiljnih strahova, trauma, grčeva, nerješivih dilema, unutrašnjih konflikata, trajne nesigurnosti.
Škola, ovakva kakvu znamo, nešto je najgore što se malom čovjeku može dogoditi. Odlazak na nastavu zapravo je prikriveni odlazak na robiju, početak šesnaestogodišnje kazne kojoj, istina, nitko ne vidi razlog, što opet ne znači kako joj itko dovodi smisao u pitanje. Jednostavno, u našem civilizacijskom okruženju i vrijednosnom sustavu škola se prihvaća kao nešto obavezno, nešto bez čega se ne može, iako je svakog dana i na svakom koraku vidljivo kako smo uprskali sve čega smo se dotakli i kako bi trebalo pod hitno i temeljito mijenjati i školu i civilizaciju i nas same.
Škola je u Republici Hrvatskoj prokletstvo. Prokletstvo u kojoj nastavnica optužuje dječaka s poremećajem u razvoju za namjerno razbijanje globusa iako je svjesna kako taj dječak djeluje nagonski i ne poznaje pojam namjere, a globus je već ranije bio razbijen. Škola u Republici Hrvatskoj je toliko prokletstvo što dokazuje činjenica da pojedini nastavnici zlonamjerno provociraju djecu s poremećajem u razvoju prilazeći im s nepoznatim predmetima kako bi takva djeca doživjela slom zbog kojih im se onda cijela škola izruguje. Škola u Republici Hrvatskoj zaostala je u prosvjetiteljskom razdoblju, ne samo po pristupu djeci s poremećajima u razvoju, već i prema onima koji nemaju poremećaje, po metodologiji rada, po predmetima koji se slušaju, po načinima ocjenjivanja, po ponašanju nastavnika i stručnih suradnika...
No, ima u njoj i jedna dobra stvar: pokazuje kako će nam proteći ostatak života. Dobro nas pripremi za sve užase koji slijede, jer ni ona nije ništa drugo nego veliki, organizirani užas. Od prvog razreda ošinu vas nastavnim planom i programom od kojeg bi i kamen proplakao. Matematika, hrvatski, priroda i društvo, kasnije biologija, kemija, fizika, zemljopis, povijest...
A sad zamislite ovakav prvi razred, satkan od prelijepih i izazovnih predmeta: materinski jezik, službeni jezik, strani jezik, glazbeni, bonton, ekologija, zdravstveni odgoj (u koji spada i tjelesni i domaćinstvo), etika, socijalizacija, povijest, likovni, te učenje kako učiti. Posebno naglašavam ovo učenje. Dakle, od prvog dana u školskoj klupi tjeraju nas učiti, a da nas pri tome nikada nitko nije naučio kako učiti. Postoje efikasne i kreativne metode usvajanja gradiva, i tim bi metodama trebalo posvetiti čitav prvi razred, pa tek od drugog ili trećeg krenuti s matematikom i ostalim patnjama…
Zanimljivo, obrazovnih sustava s ovakvim kurikulumom i ovakvim nastavnim jedinicama ima, ali oni se nalaze na sjeveru Europe, u nordijskim državama u kojima više nema klasičnih brojčanih ocjena, već samo tri riječi svrstanih u dvije kategorije: zadovoljio/zadovoljila – nije zadovoljio/nije zadovoljila. To su sustavi u kojima se, u višim razredima, predmeti slušaju samo nekoliko dana, te se učenici osposobljavaju za izradu integriranih projekata. Ovo je takozvani “Finski model”, kojeg je preuzeo i azijski polis Singapour, što ga je dovelo do najrazvijenije države svijeta. Model su počeli preuzimati i drugi obrazovni sustavi, prvenstveno u nordijskom krugu.
S ovako postavljenim obrazovnim sustavom, Republika Hrvatska bi imala više šanse. Kada obrazujete mlade kemičare, vi danas zapravo regrutirate armiju inovatora koja će razvijati nove materijale. Fizičari kuju planove za nove automobile, avione ili brodove. Sociolozi će praviti još dosadnije i smrtonosnije okrugle stolove o miru i pomirenju. Zahvaljujući matematičarima, ubrzat će se naše osvajanje Marsa i Saturna, gdje bismo, umjesto na Baniji uz Unu, mogli odložiti milijarde tona našeg radioaktivnog otpada i tamo ubiti zametak bilo kakvog života…
Školovanje, najskuplja riječ u RH, uz enormni dug bolnica prema veledrogerijama, ima tu manu da je nakaradno, dosadno, represivno, nekreativno, otužno. Sankcionira radost. Ono djecu, ta mlada bića u kojima sve vri od energije i pokreta, disciplinira i svakog dana primorava na šest puta po 45 minuta neprekidnog mirovanja u sjedećem položaju. A odraslima se savjetuje: ne sjedite, to je pogubno za vaše zdravlje. Pa zar sustav nije nakaradno psihički bolestan? Sve što okusimo radosti, to je do šeste ili sedme godine života, a nakon toga idu sankcije, obveze, namrgođenost, sustav, moranje, odricanje od veselja, spontanosti, iskrenosti zbog što boljih ocjena koje će nam omogućiti sjediti za nekim uredom osam sati dnevno gdje ćemo plakati nad propuštenim prilikama u životu, jer kada bi obrazovni sustav bio bolji možda bismo mogli biti nešto drugo. U hrvatskim školama nas uče pogrešnim konvencijama. U hrvatskim školama nas ne uče radosti života i ostvarenju naših želja, uče nas strahu i pripremaju za društvo licemjerja, dvoličnosti i gaženja po mrtvima kako bi zadovoljili svoje najmračnije pobude. Budući isfrustrirani i iskompleksirani gramzivi šupci to će postati u hrvatskim školama, koje su u njima suzbile velike talente koji obećavaju…
Čeka se netko tko bi u hrvatski obrazovni sustav uveo finski model ili poboljšanu verziju istog; netko tko bi od njega napravio radost, veselje i jednostavnost učenja.
Ja znam tko ga želi uvesti, ako ne u cijeloj RH ono bar u Dalmaciji, ali do tada se mnogo stvari mora razriješiti.
Comments