piše: prof Mila Grubišić
Formuliranje ideje Velike Hrvatske i njen izlazak na povijesnu pozornicu odigrao se u obiteljskoj kući Ljudevita Gaja 1830.. Pripadnici Ilirskog pokreta traže ilirsku Dalmaciju, ilirsku Hercegovinu, ilirsku Bosnu i ilirsku Vojvodinu. Nasuprot tome, stajala je neovisna Dalmacija u sastavu Austrije na čelu s prodalmatski, a antitalijanskim intelektualcima koji su se kretali od Bara preko Dubrovnika i Splita do Zadra.
Bio je to konceptualno prvi put precizno zaokružen program teritorijalne autonomije kao nacionalno omeđenog prostora. Dalmatska nacija tražila je svoju jasno determiniranu teritorijalnu jedinicu i definirala njene granice i ime unutar Habsburške monarhije. Zbog toga su zahtjevi naišli na žustre političke otpore u Beču koji će ih ocenjivati nelegitimnim, buntovničkim, separatističkim i suprotnim povijesnim pravima i težnjama za uspostavom austrijske političke nacije. Dalmacija i ideja njene autonomije su u XIX. stoljeću austrijskom, koliko i u XX. stoljeću hrvatskom nacionalizmu, predstavljale prepreku za konstituiranje homogene i unitarne nacionalne države. Ipak, od 1830. prebire se po svijesti Dalmacije, potrebi njene samobitnosti, teritorijalnoj omeđenosti i specifičnim identitetskim karakteristikama – što će sve biti osnova za stremljenja njenog liberalnog građanstva u jugoslovenskoj fazi obrane prava na samoupravu.
U vrijeme raspada Austrougarske, različite ideološke grupacije i politički subjekti iz Dalmacije sudjeluju u ovom povijesnom procesu, najintenzivnije u posljednjoj ratnoj godini, kad se jasno postavilo i pitanje statusa dalmatinskog prostora. Među Dalmatinima postojao je konsenzus o ostanku u kavoj-takvoj austrijskoj državi, dok je politika imala konsenzus o neophodnosti državnopravnog raskida Dalmacije s Austrijom, ali su se duboko razlikovali u pitanjima njenog budućeg statusa i metodama ostvarenja toga cilja. Postavljalo se pitanje, hoće li se Dalmacija tretirati kao povijesna pokrajina sa vlastitim subjektivitetom i integritetom, pa se kao takva politički realizirati i afirmirati u jugoslovenskom državnom okviru ili će prethodnim priključenjem Hrvatskoj izgubiti povijesni identitet i utopiti se u jedinstvenu hrvatsku državu u nastajanju. Time su se izrazile dvije tendencije u političkom životu Dalmacije po kojima će biti karakteristična i narednih desetljeća – šira, projugoslovenska ili usko hrvatska i nacionalistička koncepcija o budućem statusu i ustavnom položaju Dalmacije. Jugoslovensku ideju i širi okvir rješenja njenog položaja zastupali su političari demokratske orijentacije i pojedini intelektualci iz Dalmacije. Oni su vidjeli Jugoslaviju kao obranu Dalmacije od okupacije sa sjevera. Njima suprotstavljena je bila koncepcija nacionalističkog HSSa i Pravaške stranke koji propagiraju bezuvjetno utapanje Dalmacije u Hrvatsku kao svoj primarni politički i nacionalni cilj. Pravaši teško prihvaćaju jugoslavensko državno ujedinjenje, ali tek nakon što se jasno zaokruži svehrvatski etnički prostor. Po ovomj konceptu nestanak Dalmacije se podrazumjevao.
Navedeni spor bio je jedan od ključnih na Velikoj narodnoj skupštini u Novom Sadu 25. studenog 1918, na kojoj su, uz nazočnost predstavnika samo slavenskih naroda, prevladale pristalice HSSa, zbog čega Skupština donosi Rezoluciju da se Dalmacija priključe Kraljevini SHS kada za to bude spremna, kao i da se učini sve da se realizira i jedinstvena država Srba, Hrvata i Slovenaca. Alternativna koncepcija je zastupala tezu o očuvanju političkog subjektiviteta Dalmacije, zbog čega bi se ona kao povijesna pokrajina priključila Državi Slovenaca, Hrvata i Srba, kojoj su već pristupile Slovenija, Hrvatska sa Slavonijom te Bosna i Hercegovina.
Hrvatski pravaši, koji su se u međuvremenu ujedinili s Pavelićem predstavljali su u ustavnim raspravama najekstremnije političko krilo. Žestoko su se protivili primjeni bilo kakvih povijesnih ili „plemenskih“ kriterija u prijedlozima federativnog uređenja Kraljevine. Isticali su nerijetko da se Dalmacija bezuslovno priključi Hrvatskoj, kao i da se odrekne sebičnog „autonomnog separatizma“ u cilju homogenizacije hrvatstva. Pravaški strah od federalističkih ustavnih koncepcija bio je motiviran, kako ideološkim, tako i demografskim razlozima. Naime, Hrvati su na teritoriju Dalmacije imali tek oko trećine stanovnika (31,9%), pa bi svako konstituiranje Dalmacije kao jedinice unutar decentralizirane kraljevine ovu nacionalnu zajednicu vodilo u majorizaciju, kako su smatrali. U ustavnoj raspravi i nacrtima za najviši konstitucionalni akt nove južnoslavenske zajednice koji su predviđali izgradnju složene države na povijesnim osnovama, pravaši su videli recidive neprijateljskih utjecaja, prevaziđenog državno-pravnog okvira i nasljeđe „austrijanštine“. Čvrsto suprotstavljanje „historicizmu“ i težnja za nestankom svake naznake autonomnosti je, ipak, bila potvrda opstajanja i preživljavanja ideje o Dalmaciji kao samosvojnom povijesnom subjektu, koji nije iščezao činom bezuvjetnog priključenja Hrvatskoj 1939. Na tim će osnovama dalmatsko liberalno građanstvo zasnivati svoje političke težnje i zahtjevati autonomna prava u narednim desetljećima.
Tijekom dvadesetih i tridesetih godina XX. stoljeća, evolutivno, pod represivnim mjerama diktature i izloženošću besprimjernoj ekonomskoj eksploataciji, zadržavanju drakonskog ratnog poreza, u Dalmaciji se stvarao široki autonomistički front sa ciljem promjene statusa i ustavnog položaja ove povijesne pokrajine. Većina političkih subjekata u Dalmaciji su stav o neophodnosti državno-pravnog statusa ove oblasti definisali na Splitskoj konferenciji održanoj u kući Šegvić. Domaćin skupa mračno je predstavio bilans Dalmacije u Jugoslaviji u prethodnih deset godina, rekavši kako je u vrijeme ulaska u novu državu ona bila „bogata, sređena i napredna … i privredno i kulturno i društveno“. Aktualnu situaciju u Dalmaciji opisao je kao „isceđeni limun koji raste u vrtovima dubrovačih vila“, jer je bila „upropaštena, rzrovana i privredno dovedena do prosjačkog štapa“. Ključne uzroke siromašenja i devastacije Dalmacije identificirao u poreznoj nejednakosti i opterećenosti Dalmacije, uništenju općinskih samouprava, administrativnoj neuređenosti, korumpiranom i nekompetentnom činovništvu koje je „dovedeno sa strane“. Na ovom skupu donesena je Splitska rezolucija koja je zahtjevala da se „neodgodivo provede u život načelo “Dalmacija Dalmatincima”, s istim onakvim pravima kakva će uživati i druge pokrajine i s istim onakvim upravnim sustavom kakav će biti uveden u druge pokrajine.“ Dalje je traženo da položaji u državnoj upravi na području Dalmacije budu popunjeni Dalmatinima, kao i da građani Dalmacije imaju svoje reprezentativne predstavnike u Vladi i u svim državnim institucijama u Beogradu.
Splitska konferencija i na njoj donijeta Rezolucija, početak su djelovanja Dalmatinskog kluba, nadnacionalne i anticentralističke grupacije građanskih stranaka koja je djelovala s ciljem preuređenja države i ostvarenja cilja – dalmatinske autonomije. Splitska rezolucija vratila je u političku nomenklaturu i retoriku povijesni pojam i ime Dalmacije. Nakon Splitske, slijedila je Sinjska konferencija na kojoj su mnogi politički akteri tragali za državno-pravnim rješenjem dalmatinskog pitanja. Najmanji zajednički sadržaj bio je zahtjev za federalnim uređenjem Jugoslavije, dok je za Dalmaciju tražen status federalne jedinice. Na taj način je liberalno, pretežno dalmatsko, građanstvo nametnulo dalmatinsko pitanje kao ustavno, ali i demokratsko pitanje, odbacivši koncepcije nacionalističkih krugova koji su se protivili svakoj njenoj autonomnosti.
Slične stavove imali su i predstavnici KPJ. Tako je Ante Jurjević-Baja, tajnik KPJ za Dalmaciju, formulirao platformu federalne pozicije Dalmacije u Jugoslaviji. Navodeći specifičnosti Dalmacije u ekonomskoj i nacionalnoj sferi, on je pisao da se ova „samostalna povijesna jedinica sa svojom tradicijom, ne može bez posljedica po njen narod uključiti ni u jednu republiku“, zbog čega, smatrao je, „Dalmacija treba biti ravnopravna jedinica u budućem državnom preuređenju sa ostalim republikama“. I zbog toga ne treba čuditi uspjeh Narodnooslobodilačkog pokreta u Dalmaciji, kome je upravo ova pokrajina dala značajan vojni, politički, ali i ekonomski doprinos. Podsjetimo se, da je upravo iz Splita krenula antifašistička borba samo 10 dana nakon osnivanja NDH, a da je prvi partizanski pokret krenuo iz Vrgorca.
Uspesima dalmatinskih partizanskih jedinica, ali i konstituiranjem političkih i vojnih institucija dalmatinskog karaktera: Glavni štab za Dalmaciju, Glavni Narodnooslobodilački odbor Dalmacije, Pokrajinskog komiteta KPJ za Dalmaciju, osiguravala osnova za autonomno rešenje statusa Dalmacije i nesumnjivo anticipirao njen ravnopravni status u novoj federaciji. U ratu formirane dalmatinske institucije bile su u direktnoj vezi s jugoslavenskim rukovodstvom i pod njegovim neposrednim političkim i vojnim ingerencijama. Sukladno tome, Odluke II. zasedanja AVNOJ-a (1943) konstituiraju jugoslovensku federaciju na nacionalnim, a ne na povijesnim osnovama (s izuzetkom Bosne i Hercegovine i Dalmacije).
Rešavanje statusa Dalmacije okončano je, mislili su svi, na konstituirajućoj sjednici Vlade NFR Hrvatske u Splitu u travnju 1945. Tada je donesena odluka da se na osnovi povijesnih, nacionalnih i drugih specifičnosti donese Odluka o konstituiranju Autonomne Pokrajine Dalmacije. samo dvije godine poslije, na ustavotvornoj skupštini donijeta je Odluka o pripajanju Dalmacije narodnoj Republici Hrvatskoj
Zbog permanentnih pokušaja službenog Zagreba da promijeni i preinači povijesni smisao konstituiranja dalmatisnke autonomije 1945. rasprave u jugoslavenskom vrhu početkom šezdesetih godina XX. stoljeća, stavile su u prvi plan dalmatinsko pitanje koje je ponovo otvoreno u pokušaju političkog vodstva NRH da se prije donošenja novog Ustava (1963) pitanje autonomije Dalmacije riješi na drugačiji način. Zahtjevi hrvatskog državno-partijskog rukovodstva išli su za osporavanjem Dalmacije kao povijesne regije, njenog jezika, njene povijesti, njene monete, njene kulture pokušajima da se ona izrazi isključivo kao dio Hrvatske. Nerazumijevanje i neprihvaćanje ideje složene države, izrazilo se u hrvatskom partijskom vrhu i ovom prilikom, napadima na same temelje Dalmacije i ugrožavanje njenog identiteta i daljnjeg razvoja. Slično kao u koncepcijama ideologije austrijskog i talijanskog nacionalizma XIX. stoljeća i hrvatski nacionalizam XX. stoljeća je autonomiju Dalmacije permanentno shvaćao kao prepreku konstituiranju vlastite nacionalne unitarne države.
Međutim, u izmijenjenim okolnostima u Jugoslaviji u drugoj polovini šezdesetih godina, zbog privremene prevlasti reformske orijentacije u društvu, nakon smjene utjecajnog jugoslavenskog potpredsjednika, Aleksandra Rankovića, dubokim promjenama bila je podvrgnuta i federacija od 1967. do 1971. godine. Ustavne promjene išle su u smjeru dalje demokratizacije društva i decentralizacije zemlje, a prije svega je izmijenjen položaj regija i pokrajina, koje su dobile znatno širu autonomiju.
Ustavne reforme i prekompozicija jugoslavenskog federalizma koja je išla u pravcu dalje decentralizacije, osnaživanja republičke državnosti i značajnog povećavanja nadležnosti regija i pokrajina, nisu prošli bez snažnog otpora u Zagrebu. Dio republičkog rukovodstva SRH i utjecajni dijelovi humanističke inteligencije, nezadovoljni predloženim rješenjima, organizirali su raspravu na Pravnom fakultetu u Zagrebu na kojoj je brutalno napadnuto predložena decentralizacija SRH osnivajući regije s dovoljno velikim ovlastima. Unatoč tome, usvojene ustavne promijene išle su u smjeru daljnje demokratizacije društva i decentralizacije zemlje, a prije svega je izmijenjen položaj regija, koje su dobile znatno određenu autonomiju. Tada se iz Dalmacije izdvojili njeni povijesni otoci: Pag i Rab, te pripojeni riječkoj regiji. Završetak te ustavne reforme označen je donošenjem Ustаva iz 1974. godine. Položaj Dalmacije nije jamčio je zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast, ali je jamčio pravo na imovinu i raspolaganje vlastitim prihodima. Dalmatinska blijeda autonomija bila je zajamčena saveznim ustavom, čime su samo djelomično potvrđene izvorne povijesne i političke težnje za autonomijom, proizišle iz 2200 godina stare povijesti Dalmacije, ali i antifašističkog pokreta i Narodnooslobodilačkog rata. Ovi preduvjeti otvorili su period povjesno neusporedivog ekonomskog razvoja Dalmacije. Dalmacije je počela generirati ekonomski rast i razvoj, te je razdoblje između 1974. i 1990. bilo najbolje razdoblje, što se ekonomije tiče, u njenoj povijesti.
Ipak, ni tada neće prestati pritisak za ukidanjem Dalmacije. Tako je grupa političkih čelnika Hrvatske bliskima hrvatskom emigraciji napisala „Plavu knjigu“, kojom se otvoreno napadao položaj i status Dalmacije. Nekoliko godina kasnije, sredinom osamdesetih godina XX. stoljeća, dolaskom Franje Tuđmana u Zagreb, kao uvod u krvavo razbijanje Jugoslavije, žestoko se obrušio na dalmatinsku djelomičnu autonomiju. Najzad, poslije konstantnih i upornih pritisaka, Republika Hrvatska će u vrijeme vladavine Tuđmana, protiv volje Dalmacije, protuustavnim, nasilnim metodama, izvršiti destrukciju regija izmjenama Ustava SRH 1990. godine.
Dalmacija je postala sastavni dio Kraljevine SHS 1921. kao ekonomski najrazvijenija južnoslavenska regija. Po stupnju razvijenosti Dalmacija je 1989. bila izjednačena sa Slovenijom, iznad Hrvatske i Vojvodine. Pred raspad Jugoslavije 1989. omjer razvijenosti Dalmacije i Slovenije je bio 1:1,2. Slovenija je poslije sedam desetljeća jugoslavenskog razvoja pretekla Dalmaciju po veličini društvenog proizvoda za 20%. Ali, ove računice djeluju odlično kada se uporede s bilansama Dalmacije u unitarnoj, centralizoranoj RH, nakon raspada Jugoslavije. Dakle, ako se uzme 2000. kao referentna godina, tada svaka usporedba Slovenije i Dalmacije mora biti okarakterizirano kao potpuna povijesna katastrofa, jer je omjer 18:1. Samo desetljeće provedeno u ekstremno centraliziranoj Hrvatskoj podigla je razliku u razvijenosti između Slovenije i Dalmacije za čak osamnaest puta, na štetu pokrajine. U drugom desetljeću XXI. stoljeća, Dalmacija je i službeno okarakterizirana, od državnih organa EU, kao nedovoljno razvijena regija RH.
Pođe li se od ovih činjenica – Dalmacija ulazi u jugoslavensku državu prije sto godina kao njena najrazvijenija regija, a danas je nedovoljno razvijena regiija RH, kao najmanje razvijenog dijela EU. Eksploatirana, pljačkom unazađena, politički ponižena i ekonomski devastirana, s najlošijom infrastrukturom na čitavom postjugoslavenskom prostoru – postavlja se pitanje kakav točno benefit Dalmacija ima od unitarne i ekstremno centralizirane Republike Hrvatske?! Po starom pravilu, korumpirana vlast koja nije sposobna građanima ponuditi bolju budućnost, falsifikatima povijesti, nudi „bolju“ i „slavniju“ prošlost. Otpor primitivnoj, nacionalističkoj, histeriji čiji je cilj negiranje Dalmacije i njeno nasilno preinačavanje, brisanje i zatiranje njenog identiteta – čini se kao politički, društveni i kulturni imperativ. Odavno je došlo vrijeme za otvaranje dalmatinskog pitanja. Dalmacijom trenutno upravljaju oni koji je mrze, oni koji su ukinuli i samo njeno ime. Ipak, viševjekovni politički entitet, povijesna pokrajina, uvijek je imala ideju o vlastitom identitetu i samobitnosti. Ta ideja bivala je tijekom povijesti kao rijeka ponornica. To što je danas ona u povlačenju, ne znači da vrlo brzo njena plima neće odnijeti na deponij povijesti one koji je gaze i ponižavaju.
Kommentare