Kada iz Dalmacije izguraš ljepotu, ostaje ti samo – nakaradnost!
Bez obzira što su na tu činjenicu odavno i uporno godinama upozoravali članovi DDFa, upravo se to i dogodilo. Istina, nakaradnost još uvijek nije sasvim tu, ostalo je još malo ljepote, ali svi njeni oblici već stanuju u Dalmaciji; svi njeni ministri, generali i svirači tu, a tu su i njene legije, tu je i „Za Dom Spremni“, tu je šahovnica s prvim bijelim poljem, a nađe se i pokoja kuna. Nakaradnost je zauzela najbolje pozicije vidljivosti, najprometnije ulice i najljepše trgove, bulevare, avenije i obale, a ludilo je otišlo toliko daleko da se ulice nazivaju po njima, dižu im se spomenici, služe se mise, a državne delegacije komemoriraju njihova počivališta.
To je Dalmacija danas čija Vlada, Vlada RH, zaključuje, poslije 30 godina nakaradnog i zlonamjernog „pumpanja“ ekstremizmom, koji je sada pokucao i na njena vrata, da je glavni zadatak „spriječiti radikalizaciju političke scene i govor mržnje u društvu“.
Kada je ovo ludilo počelo i tko je prvi krenuo sa radikalizacijom koja je dovela i do „terorističkog napada“ na Trgu sv. Marka u Zagrebu, do oružanog prepada na zgradu u kojoj zasjeda Vlada RH? Koliko je analitičara hrvatske stvarnosti toliko je i različitih „gnijezda mržnje“ gdje se izleglo ovo što imamo danas. Svatko od njih početke radikalizma pronalazi u različitim zbivanjima.
Za sve nas je to onaj momenat kada je Franjo Tuđman izgovorio onu čuvenu sramotnu rečenicu, koja će ga vječno pratiti – „Sretan sam jer mi žena nije ni Srpkinja ni Židovka!“
Za neke će to biti poražavajuća činjenica da je u Dalmaciji, u samostalnoj Republici Hrvatskoj Stjepan Filipović, simbol borbe protiv zla poznat u cijelom svijetu, u Opuzenu svoj spomenik izgubio, a da je u toj istoj Dalmaciji, Miro Barešić, osuđeni terorist, svoj spomenik dobio. Što govori ta činjenica da i danas Stjepan Filipović simbol dobra spomenika nema, a Miro Barešić simbol zla ima, te što nam taj red stvari poručuje kada to ne smeta prvim glavurdama današnje Dalmacije, Republike Hrvatske, koji trebaju povesti borbu protiv „radikalizma u društvu“, pa kako je moguće da to ne smeta ni predsjedniku Milanoviću, ni premijeru Plenkoviću?
Neki će reći da je lavinu zla pokrenuo Ivica Marijačić sa opskurnim proustaškim novinama „Hrvatski tjednik“, a četvrti da je Velimir Bujanec sa „Bujicom“ najveća štetočina u zajednici.
Za mnoge će taj okidač radikalizma biti Karamarkov skup u Omišu iz veljače 2014. godine prigodom obilježavanja 24. godišnjice osnivanja HDZ-a u tome dalmatinskom gradiću. Dok je Karamarko širio mržnju prema socijaldemokratima govoreći da oni nikada Republiku Hrvatsku nisu ni željeli, iz publike su dopirali povici – „U jame s njima. U jame s njima“.
Taj govor mržnje Karamarka iz Omiša, iako je i sadržajno poticao na nasilje, nije bio dovoljan državnom odvjetništvu da se aktivira članak 325. KZ RH u kojem se kaže: „Tko na javnom skupu potiče na mržnju prema skupini ljudi zbog njihova opredjeljenja, kaznit će se kaznom zatvora do 3 godine.“
Dalmacija je očito zemlja u kojoj zakon nije isti za sve njene građane.
Neki drugi će uzrok radikalizma tražiti u pozdravu „Za Dom Spremni“, Thompsonu ili huškačkom Tuđmanovu govoru poslije „Oluje“ u Kninu.
Nije li sramotno da se Uredbom Vlade u Republici Hrvatskoj, pa tako i u Dalmaciji obilježava 15. svinja, dan kad se vojska kvislinške NDH predala na Bleiburgu, kao „Dan spomena na hrvatske žrtve u borbi za slobodu i nezavisnost“. Prevedemo li ovako imenovani Spomendan, zakonodavac, a to je Hrvatski Sabor, je rekao da je NDH bila „iskaz težnje za slobodom i nezavisnosti“ hrvatskog naroda, a ustaše borci za slobodu. Ni to očito protuustavno obilježavanje ovog Spomendana ne smeta onima koji bi trebali povesti borbu protiv radikalizma u društvu, a radikalizam je i veličanje NDH ovim Zakonom, to ne smeta ni Milanovića ni Plenkovića, ni HDZ a ni SDP.
A Dalmacija se ima u koga ugledati – na Kataloniju. U Kataloniji se druge pjesme pjevaju, tamo nema ni Thompsona ni Budaka, a nema ni Bezuka. U Kataloniji se njeno stanovništvo bori za svoje dostojanstvo i svoj identitet već skoro 2,5 stoljeća, a Dalmacija je pod naletom fašizma 90ih poklekla i sagnula glavu.
katalonija sa svojom multikulturalnošću koja privlači, dvojezičnošću koja spaja poštujući etničke različitosti, kulturom dijaloga koja neutralizira suprotnosti i modernim antifašizmom kao branikom postojećeg sklada, razumijevanja i suživota, vladavinom prava koja svima daje jednake šanse svijetli je primjer koji može poslužiti Dalmaciji ra njen unutrašnji mentalni razvoj.
Dalmacija je za razliku od katalonije odbacila sve pozitivne vijednosti, po političkim pritiskom zaboravila je na svoj – dalmatski jezik, od multikulturalnog i liberalnog društva postala ksenofobno i autistično društvo, od kulture dijaloga postala je vlastiti predmet sprdnje u kojem se širi netolerancija i virus netrpeljivosti prema svemu drugačijem, a umjesto tradicionalnog antifašizma (samo je Šibenik na Neretvi dao 3,500 partizana) postala pobornik fašizma. Na kraju, Dalmacija je vladavinu prava zamijenila za korupciju, nepotizam i klijentelizam. Dalmacija je svoju ljepotu zamijenila za nakaradu.
Dalmacija je pred izborom – ili katalonizacija ili bijeg stanovništva i propast!
Comentarios