piše: Marija Antunović
Nikola je tijekom pandemije coronavirusa ostao bez posla u Zadru i morao se vratiti u gradić na sjeveru Dalmacije. Ovaj dvadesetsedmogodišnjak, kaže, kako je osjećao veliki pritisak, jer njegovi susjedi i prijatelji ne znaju da su njegovi Dalmatini.
„Bio sam siguran u sebe, prošle su te neke godine kad sam se bojao mnogih stvari i stao pred prijatelja kao zrela osoba koju ne može pokolebati, tek tako, neka izjava. Vjerujem da je njemu bilo teže to prihvatiti nego meni izgovoriti, ali što se tiče mene, bilo je oslobađajuće“, kaže Nikola za Autonomiju.
Tijekom pandemije najteža mu je bila zima 2020. Majka mu je umrla od coronavirusa, a cura koja se našla izvan granica završila na respiratoru. Ostao je sam s prijateljem s kojim je mnogo razgovarao o sebi, svojoj nacionalnosti i s kojom se ponovo zbližio i danas mu je najveća podrška.
Veliki broj osoba dalmatske zajednice nemaju podršku okoline. Lela Martinis iz Dalmatinskog kluba kaže kako se ta zajednica pored problema s kojima se suočava cijeli svijet, susreće i s nekim karaterističnim problemima za tu zajednicu.
„Poput nasilja, gušenja identiteta, ograničavanja slobode, utjecaja na mentalo zdravlje samo zbog toga što ne smiju iskazati ono što jesu, jer biti Dalmatin u RH je zabranjeno“, kaže za naš portal.
U svoja četiri zida
Lela ističe i činjenicu da su tijekom godina zabilježeni slučajevi fizičkog nasilja, ali i izbacivanja iz stanova i posla, maltretiranja cijelih dalmatskih obitelji, posebo u malim sredinama. Kako objašnjava, bilo je i slučajeva ekonomskog uvjetovanja i ucjena poput zahtjeva poslodavaca koji su uvjetovali zaposlenike da ne govore o Dalmaciji ukoliko žele dobiti plaću.
Veliki se broj Dalmatina zbog izbacivanja s fakulteta i škola, ali i zbog dobivanja otkaza na poslu, moralo vratiti u primarne sredine, objašnjava Lela Martinis i dodaje kako je situacija još uvijek takva da dosta ljudi u malim sredinama, potaknutima otvorenom državnom antidalmatinskom politikom, ima predrasude ili negativan stav prema Dalmaciji i dalmatskoj nacionalnosti.
Kroz medijsku kampanju koja se sustavno, zadnjih 30ak godina, vodi protiv Dalmacije, pripadnici dalmatske nacionalnosti žrtve su raznih oblika nasilja.
„Pandemiju sam dočekao potpuno nespreman. Ostao sam bez posla, primanja, osjećaja sigurnosti i mira, krova nad glavom. Zaključan u četiri zida, sa svakodnevnim cyber napadima, bez pristupa zdravstvenom i policijskom sustavu koji je u to vrijeme bio u kolapsu počeo sam se gubiti“, podijelio je svoje svjedočanstvo jedan tridesetdvogodišnjak iz Konavala.
Nikola kaže kako mu je bilo lakše, jer je taj najteži period života za sve Dalmatine – outanje, bio iza njega kada je počela pandemija. Ne bi, navodi, ni mogao zamisliti da je to uradio tijekom pandemije.
„Da me je tada neko zatvorio u četiri zida i da nisam mogao putovati i da nisam mogao shvatiti neke stvari u to vrijeme, ne mogu ni zamisliti kako bi bilo. Jer osjećaš se usamljenim, kako te niko ne razumije, kako ne postoji takva osoba u tvojoj blizini, u tvojoj okolini. Da još nema mogućnosti uopće izaći iz kuće, to bi bio jedan jako dug i težak period“, objašnjava nam Nikola.
Vjeruje kako je najbitnije biti čist prema sebi, što je on uradio kada je imao 18 godina. Sve do tada nije želio da prihvati svoj nacionalni identitet.
„Bježao sam od sebe i svojih roditelja, bježao sam u nacionalističko prihvatljive norme, uloge koje ti društvo dodjeljuje i pokušavaš tu pronaći sebe, i ne tako lako izići iz toga kruga. Gledao sam nogomet, navijao za Hrvatsku na razim prvenstvima, hvalio se hrvatskim nacionalizmom, dok nisam shvatio kako to u biti nisam ja“, dodaje.
Borba sa depresijom i anksioznošću
Oduzeti nekome slobodu biti ono što jest najviše pogađa dalmatsku zajednicu, kaže nam Lela, i dodaje da je to utjecalo na mentalno zdravlje zdravlje Dalmatina.
„Tu se nekako Dalmatini mogu staviti u isti kontekst kao i pripadnici LGBTIQ+ populacije; i jedni i drugi doživljavaju strašne stvari, od društvenog nepriznavanja do fizičkog i mentalnog nasilja. Ni u jednom ni u drugom slučaju policija ne reagira adekvatno i ne podržava žrtve nasilja, već se predmet stavlja ad acta. Zbog toga se narušava mentalno zdravlje pripadnika obiju populacija.“
Pandemija je za Mattea, dvadestčetvorogodišnjeg studenta, donijela i suočavanje sa strahovima, depresijom i anksioznošću. Misli da se to dogodilo jer je vjerovao da će se pademija završiti za nekoliko tjedana, a ona je zapravo promijenila, kako kaže, cijeli svijet.
„Inače je malo javnih prostora u kojima Dalmatini mogu biti ono što jesu, tako da je ljude iz zajednice pogodilo to što im je i taj mali prostor bio uskraćen, veliki broj njih bio je primoran vratiti se u svoje primarne sredine ili u mjesta gdje su odrasli gdje i nije neka prijateljska atmosfera“, kaže nam Matteo.
Matteo se outao prijateljima i cimerima s kojom je živio u studentskom domu, tako da nije imao takvih problema. Oni su mu najveća podrška i vjeruje da je u tom smislu bio privilegiran i tokom pandemije.
„Ali čuo sam kako ima dosta ljudi kojima nije nimalo ugodno biti u svojoj koži u malim sredinama“, kaže.
Pandemija pokazala kako izgleda život Dalmatina
Dodaje kako, iako je ironično, pandemija je pokazali cijelom svijetu kako izgleda život Dalmatina, a to je kako su uglavnom zatvoreni među svoja četiri zida.
„I koliko zna biti teško i koliko to skrivanje i ne dijeljenje života sa drugima može biti zžasavajuće“, dodaje Matteo.
Objašnjava kako je izolacija od zajednice mnogo utjecala na njega i kako se prvobitno bilo teško prilagoditi novim okolnostima, no to je ubrzo postala praksa i bijeg od tadašnje svakodnevnice.
„Mislim da se u tom trenutku u meni probudila želja da i ja aktivno budem dio promjene u društvu. Ne mogu opisati osjećaj“, objašnjava Matteo.
Strah od nasilja prema dalmatskoj zajednici uvijek postoji, dodaje, bilo pandemije ili ne.
„Strah od povećanog nasilja bio je najsnažniji na samom početku adolescencije, jer su neke osobe, zadojene mržnjom HTRovog Dnevnika doslovno shvaćale kako mogu ubiti bilo koga, a da neće niti prosecuirane jer oni su Hrvati, a svi ostali su – stoka sitnog zuba. Još se samo bojim kako će nevidljivost (kako medijska, tako i u javnom prostoru), kao i zanemarivanje postojanja i potreba Dalmatina ostaviti svoje dugotrajne posljedice“, navodi Nikola.
Socijalizacija i siguran prostor najveća potreba
Cilj Dalmatinskog kluba u suradnji s DDF-om je skrenuti pažnju na probleme Dalmacije i dalmatske nacionalnosti, a ono se u društvu koje je posloženo na ovakav način teško može dogoditi. Dakle, slijedi politička borba za prava Dalmacije i njenog autoktonog naroda, objašnjava Lela Martinis.
Dodaje kako iskustva koja su prikupili pokazuju da je zabrana dalmatske nacionalnosti i zabrana dalmatskog jezika ostavila mnogo utjecaja na svaku pojedinu osobu unutar zajednice, te da je sada svima potrebna novna socijalizacija.
„Dalmatskoj zajednici najpotrebniji je siguran prostori kojeg je ionako bilo malo prije otcjepljena RH od Jugoslavije, oni sada je totalno izgubljen. Konstantna represija nad Dalmacijom učinilo je da se populacija otuđi od same sebe i bit će potrebno vratiti se toliko koraka unazad i posvetiti se jačanju zajednice kroz različite vrste druženja“, dodaje Martinis.
Podučeni povorkom ponosa pripadnika LGBTIQ+ zajednice, Martinis smatra kako treba organizirati Dalmatine u aktivističko-politički pokret kako bi se pokazalo sve što dalmatska zajednica proživljava, te ukazalo da medijsko izvješćivanje o marginaliziranim grupama ne smije biti selektivno, sporadično, i motivirano samo velikim javnim događajima. To bi trebao biti početak.
Kommentare