Piše: Charles Angelo Frari*
Nespremnost suočiti se s prošlošću učinila je od Dalmacije društvo koje zaostaje, nesposobno okrenuti se budućnosti, a još manje uhvatiti se u koštac s teškim problemima današnjice.
Godine Vijetnamskog rata formirale su moj način razmišljanja. Trebalo mi je neko vrijeme kako bih shvatio pravu veličinu podvale i čistog ludila u našim, američkim novinama, na televiziji i u političkim stavovima pa da uvidim u što su nas naši zapjenjeni domoljubi, sa svojim pozivima na neselektivno klanje, uvalili. Rat je učvrstio ono što je već bilo moje nepovjerenje prema svim razlozima koji traže da se pravimo da ne vidimo pokolje nevinih.
Sjećam se kako su antiratnim demonstrantima u Los Angelesu vikali: “Odite u Rusiju.” Dakle to je tako, mislio sam, ti se opredjeljuješ za nepovredivost pojedinca, a tvoji sugrađani te odmah žele objesiti. Još i danas američki konzervativci dokazuju kako smo rat u Vijetnamu izgubili jer su demonstranti potkopali vojsku koja je bila prisiljena boriti se jednom rukom vezanom na leđima. Drugim riječima, da smo se mi borili neometano i ubili četiri milijuna Vijetnamaca umjesto dva, pobijedili bismo u tom ratu.
Tuđman mi je od samog početka, od sredine ‘70., izgledao kao loša vijest. Nešto od toga sam i rekao u intervjuu hrvatskim medijima. To je izazvalo reakciju; nazvan sam, između ostalog i izdajnikom koga plaćaju hrvatski neprijatelji. Za mene je to bio samo poticaj.
Poslije opsade dalmatinskih gradova Dubrovnika, Šibenika i Zadra, a posebno Šibenika, 1991, nije trebalo biti Nostradamus kako bi se proreklo kako će sve to loše završiti po Dalmaciju. Napisao sam mnoge članke u američkim i njemačkim novinama u kojima sam iznosio argumente protiv nacionalista. I mnogi drugi u Dalmaciji činili su isto, snažnije i elokventnije od mene. Bili smo u manjini. Kao što je to uobičajeno svuda, kukavička, korumpirana intelektualna klasa nije bila voljna zvoniti na uzbunu kako su zločini prema Dalmaciji počinjeni, naviknuta kao što je bila pod komunizmom, da bude sluga vlasti.
Vjerovanje u nezavisnost intelektualaca, što se toliko puta u dvadesetom stoljeću pokazalo, obična je bajka. Najodvratniji zločini počinjeni u Dalmaciji imali su oduševljenu podršku ljudi u Zagrebu čije bi obrazovanje i postignuća navela čovjeka pomisliti kako će oni ipak znati bolje. Čak i zagrebački pjesnici izuzetnog talenta i ugleda našli su razloge veličanja velikosrpskog razaranja dalmatinskih gradova. Kad bi plakali, to bi bilo samo nad svojima. Ni jednom se nisu potrudili odmaknuti se i zamisliti kolika je cijena tih ratova koje su njihovi vođe započeli, za sve ostale.
Mnoge moje zemljake sam zbunjivao i uzrujavao. Hrvati uvijek zamišljaju složene zavjere; svaki je događaj za njih varka iza koje djeluju neki skriveni interesi. Predodžba kako su moja stajališta moja, rezultat besanih noći i grižnje savjesti, bila je nezamisliva. Bilo je aluzija o mojoj obitelji, nagovještaja kako smo godinama bili sumnjivi, ali smo zapravo stranci koji su se stoljećima uspjeli prikazivati kao Dalmatin(c)i.
Najdraži od tih tračeva bio mi je o CIA-i i četnicima, kako su mi platili velike novce da pišem protiv mlade, novonastale, nezavisne države Hrvatske i kao rezultat toga sad živim lagodnim životom u vili u New Hampshireu, gdje me poslužuje gomila crnih slugu.
Nesposobni voditi državničku politiku ili uspostaviti legitimne nacionalne interese, jedino u čemu su Tuđman i njegovi sljedbenici bili dobri bilo je poticanje na mržnje i huškanje susjeda na susjeda, brata na brata, Hrvata na Srbina, Hrvata na Dalmatin(c)a. Danas znamo kako je svu tobože spontanu patriotsku vojnu pomoć koja je slana za obranu Hrvata u Hrvatskoj i Bosni organizirala, naoružavala i kontrolirala Tuđmanova tajna služba u okvirima Hrvatske bratske zajednice dok je s Miloševićem imao zajednički ratni bankovni račun na Cipru.
Ništa ne može toliko obeshrabriti kao promatranje, godinu za godinom, razaranje gradova i sela, ubijanje i protjerivanje ljudi, znajući kako se njihove patnje nisu morale dogoditi. Otkad su novine i tjednici postali dostupni na Internetu, ustajao bih rano svako jutro, čitao ih i, neizbježno, do osam sati padao u najdublju depresiju.
Hrvati često, u samoobrani, kažu kako nisu oni jedini koji su činili ratne zločine. Naravno da nisu. I kad bi svi drugi bili anđeli, ne bi danas bilo nekoliko stotina tisuća ljudi koji su pobjegli iz Dalmacije od zločinačkog režima HDZ-a. Međutim, moralna je obveza prvo raščistiti ispred svog dvorišta, a ne gurati smeće pod tepih.
Otkrio sam, međutim, kako raščišćavanje vlastitog dvorišta nije nešto što se očekuje od “domoljuba”. U narativu “domoljuba” je uspostava dogme o čistoći i legitimnosti Oluje. Uloga intelektualaca je naći opravdanje za silovatelje i ubojice žena i djece; naći opravdanja za istjerivanje iz kuća i stanova; naći opravdanja za čistku u javnoj upravi i pravosuđu sposobnih samo jer su bili “čudnih krvnih zrnaca”; naći opravdanje za privatizacijsku pljačku dok Dubrovnik gori, Zadar nema vode, a Split struje. A uloga novinara i političkih komentatora očito je širenje laži kako bi kasnije pokušali dokazati kako su te laži bile istina. Odmah mi je postalo jasno kako se od mene tražilo da postanem suučesnik u zločinu tako što ću se praviti kako razumijem i opraštam djela za koja sam znao da su neoprostiva.
Naravno, nisu samo Hrvati stavljali takve zahtjeve pred mene. Nije mnogo bolje ni u današnjoj Americi, ali to nije isprika. Nespremnost suočiti se s prošlošću učinila je od Dalmacije društvo koje zaostaje, nesposobno okrenuti se budućnosti, a još manje uhvatiti se u koštac s teškim problemima današnjice. To je kao obitelj svaku večer sjedne zajedno oko stola praveći se kako nitko ne zna da je baka zaklala poštara škarama, a tata višekratno silovao jednu od svojih kćeri.
Najgore što vam se može dogoditi je da ste u pravu u vezi sa svojima. To se nikad ne oprašta. Bolje je biti u krivu stotinu puta. Oni će to kasnije objasniti velikom ljubavlju prema vlastitom narodu. Nacionalisti bi nas vjerojatno više cijenili da smo se fotografirali kako koljemo neko dijete nego što demonstriramo protiv rata koji su oni vodili i izgubili.
Kad sam se 1972. vratio u Šibenik nakon gotovo 20 godina, otkrio sam da prozor iznad ulaza u našu kuću, koji sam ja razbio igrajući se s loptom negdje poslije rata, još uvijek nije popravljen. Ni 1982. nije bio popravljen. Kad sam došao u jesen 1995, još uvijek nije bio popravljen, ali sam čuo nevjerojatnu priču kako je neki četnik razbio taj prozor kako bi ubacio bombu u kuću, ali su ga strašni gardisti spriječili u tome. Obitelji koja je živjela tu, dao sam novac za obnovu tog prozora.
Zašto nije popravljen ranije? Stanari u zgradi bili su posvađani i međusobno nisu razgovarali. Moja pokojna teta nije četrdeset godina željela priznati postojanje nekih od susjeda i bilo je nezamislivo da bi ona pokucala na njihova vrata zbog prozora ili nekih drugih stvari koje je u kući trebalo napraviti. To, po mom mišljenju, dobro opisuje stanje u Dalmaciji – svakako to namjeravam reći svom prastricu kojeg se još uvijek nadam sresti jedan od ovih dana.
On će biti star preko sto godina, sjedi vjerojatno u stolcu za ljuljanje u nekom staračkom domu, gluh je i skoro slijep, nosi slamnati šešir i kaubojsku kravatu, tanku poput vezice za cipele, preko havajske košulje. Ali unatoč svemu što je u svom dugom životu smislio da to prikrije, izgledat će kao Dalmatin(ac). Tu i tamo promrmljat će nešto na starom dalmatskom jeziku, što će sestre smatrati tek nerazumljivim staračkim blebetanjem: “Sve što čovjeku treba je krov nad glavom, pjat fažola i malo sriće.”
*Tekst je napisao Charles Angelo Frari, praununuk dr. Angela Antonia Frarija dizajnera dalmatinske zastave i jednog od upravitelja splitskog lazareta. Mailom nam ga je na engleskom poslao Julian Frari-Smith, unuk autora teksta.
Comments