Piše: Livia Marini
Bit problema hrvatske ultradesnice, koja se prelila na Dalmaciju, nije održavanje neonacističkog skupa u Splitu, već licemjernost njegovih građana.
Ultradesničari mrze Srbe, Rome, Muslimane, Židove, Dalmatine i uopće, sve strance. Da, Dalmatini su za njih stranci – bez obzira što su starosjedioci. Mrze homoseksualce i Europsku uniju, imaju pretenzije prema dijelovima drugih država, prvenstveno prema BiH služe se govorom mržnje. Velika većina njih slave Hitlera i Pavelića.
Nisu sve njihove stranke iste, ali su sve nacionalističke, populističke, ultradesničarske, a bogme i neofašističke. Neke od njih zagovaraju silu, a neke je i prakticiraju. I takvi su ljudi pozvani na skup u Splitu, a pozvala ih je po ideologiji sestrinska partija HČSP, kako bi proslavili 10. travnja – dan osnivanja zločinačke i kvinsliške NDH.
Zanimljivo, nitko se od nadležnih nije izravno izjasnio protiv ovog ultradesničarskog skupa. Nešto su članovi Plenkovićeve vlade izrazili nezadovoljstvo, da su se antifašisti zgrozili, da je Beth Israel upozorio da je ovaj skup atak na građanske vrijednosti i slobode, ovi im odgovorili – i to je sve! Sama atmosfera u Splitu nije bila sklona ovom ultradesničarskom okupljanju iako ni HČSP, a niti njegovi uzvanici, ma kako dubiozni bili, nisu zabranjeni.
Međutim, sve političke i pravne dileme trebala bi prekinuti je policija koja bi trebala donijeti odluku o zabrani skup zbog ‘svjetonazorskih i političkih’ razloga. A trebalo bi ga slijediti Državno odvjetništvo, sudovi i sve ostale relevantne institucije.
Je li ovaj skup, kao i mnogi prije njega, legitimizirao ustašku ideologiju, učinivši je javnom i dajući joj vidljivost? Da! To i jest cilj skupa ove vrste.
Je li skup trebalo zabraniti? Da! Ustaštvo je u Republici Hrvatskoj protuustavo.
Što bi zabrana postigla?
Zabrana je čin vlasti koja time daje jasan signal kako je protiv nacizma i njihovog razmetanja.
Budimo realni: u posljednjih deset godina broj i utjecaj ultradesnih partija u državama EU je značajno porastao i još uvijek raste. Jorg Haider je bio sam, a sad postoje deseci njegovih klonova. U desničarenju, zanimljivo, prednjače civilizirane dobrostojeće zemlje na sjeveru. Republika Hrvatska, a s njom i Dalmacija, u tome nije izuzetak, Dapače – ona je u ovom slučaju na neki način, da parafraziram Tuđmana „Europa prije Europe“. Imali smo ekstremnu desnicu kad su je drugi samo sanjali!
Ono što najviše zbunjuje je atmosfera općeg neodobravanja koja je stvorena oko ovog skupa. Zašto se dalmatinska javnost ustvari uzbunila? Zašto bi joj smetao takav jedan skup ekstremnih desničara? Je li stvar sam u tom jednom koraku prema outanju odnosno konačnom izlasku iz ormara HČSP-a kao ekstremno desne pronacističke stranke? Ili je stvar u tome kako je nekako nezgodno što se svi ti neonacisti okupljaju baš sada kada je Austrija zabranila ustaško orgijanje na Bleiburgu i u vrijeme ruske invazije na Ukrajinu?
Ako je tako, onda je ponovno, po tko zna koji put, riječ o običnoj dalmatinskoj dvoličnosti. Naime, razmislimo… sjetimo se.
Ta se ista javnost, kako građanska tako i politička, nije pretjerano pretrgla dići glas kad je, krajem osamdesetih objavljena knjiga Franje Tuđmana „Bespuća povijesne zbiljnosti“ ili knjiga Adolfa Hitlera „Mein Kampf“; nije se bunila ni kad je upravitelj koncentracionog logora Dinko Šakić slavljen u medijima koji su bez ograde citirali njegove riječi kako „mirno spava“ i kako bi sve ponovio. Niti je Đapićevo ironično tumačenje fašističkog pozdrava kao ‘mjerenje visine kukuruza’ ili Kolindino tumačenje istog kao „starog hrvatskog pozdrava“ izazvalo provalu zgražanja, da o popularnost Thompsona i ustaške ikonografije na njegovim koncertima, kao i na nogometnim utakmicama, ni ne spominjemo. Isto tako, osuđeni ratni zločinac Mirko Norac ima svoju zaštitarsku tvrtku čiji su djelatnici obučeni u ustaške uniforme: crna košulja i hlače, crvena kravata.
Nije nužno dalje nabrajati „incidente“, jer oni ustvari čine opće mjesto hrvatske kulture koja očito tolerira ovakvo ponašanje, znakovlje i ideologiju.
Jesu li sve ove pojave poticanje mržnje? Svakako!
Zašto se onda do sada šutjelo? Nisu svi šutjeli – mnogi su progovarali, ali oni na pozicijama moći je to tada odgovaralo.
Da se ne radi o pitanju političkog trenda, onda bi se ustaštvo i kažnjavalo. Naime, kod nas nema suočavanja s problemom, već samo mlaka reakcija na događaj. Da je bilo pameti, ovaj je skup mogao poslužiti kao obračun sa zabranjenim, nedopustivim i negativnim.
Kao što sada nema osude fašističke ideologije – sama zabrana nije dovoljna. Treba se suočiti i obračunati. Konsantnim revidiranjem povijesti, prošlost je još obavijena velom tajni. Zbog toga se stječe dojam kako sva ta ekstremnodesna dreka, zabrane, ima više veze s dnevno-političkim floskulama nego ičim drugim.
Bit problema nije održavanje ekstremnodesnog, neonacističkog skupa u Splitu, već neartikuliran odnos društva – a prije svega vlasti – prema tome.
Comments