Piše: Domenica Soldi
Jedan od koordinatora DDF-a, Vedran Bralić rekao je kako se razmišlja o formiranju radne grupe koja bi u na okruglim stolovima diljem RH predstavila i promovirala status Dalmacije trenutno te nakon regionalizacije i decentralizacije.
Pošto je prošli tjedan došlo do situacije do koje je došlo, a kreatori kaosa optužili DDF i Dalmatinski klub za dezintegraciju RH i secesiju Dalmacije, zadatak ove radne grupe bit će otklanjanje svih kontroverzi i laži koje prate proces regionalizacije i decentralizacije.
„Nećemo dopustiti da bauk statusa Dalmacije kruži njome,“ izjavio je Bralić.
Prije nego što ova radna grupa krene objašnjavati i tumačiti dalmatinsko pitanje i što znači promjena statusa Dalmacije, ostala je borba za razumijevanje osnovnih političkih, politoloških i pravnih pojmova koje obični građani ne razumiju.
Da odmah na početku kažemo – benevolentnost i upornost članova DDF-a van je svake sumnje. Njihovi argumenti u prilog promjene statusa Dalmacije uvjerljivi su i ni u jednom detalju nisu sporni. U njihovoj namjeri da građane Dalmacije uvjere u to kako je trenutni status ove regije u suprotnosti s Ustavom, Međunarodnim pravnim pravilima koje je RH ratificirala i na taj način postavila visoko u hijerarhiji pravnik akata, kako u bilo kom detalju ne šteti interesima RH, sadržana je izvjesna doza ‘idealizma'’ Taj je ‘idealizam’ sadržan u uvjerenju Vedrana Bralića kako bi građani Dalmacije, nakon što se iz prve ruke upoznaju s trenutnim statusom Dalmacije, mogli na bilo koji način doprinijeti njegovoj izmjeni.
To bi uvjerenje moglo dati rezultate kad bi u ovoj zemlji postojala slobodna i demokratska javnost pomoću koje se reproduciraju neke od temeljnih vrijednosti, poput: prava građana Dalmacije na samostalno odlučivanje o svojoj sudbini, pravo na reintegraciju svih njenih dijelova (koji se nalaze u RH), kada bi hrvatska politička klasa u svom djelovanju uvažavala interese javnosti i kada bi Hrvatski Sabor bio tijelo pomoću koga se iskazuje suverenost svih naroda, ne samo jednog.
Na žalost, niti politička klasa drži, osim u manipulativne svrhe, do javnosti, niti je Sabor mjesto na kome se reprezentira volja svih naroda i potvrđuje njihova suverenost. U njemu zastupnici djeluju na temelju stranačkih direktiva i naloga, a ne na temelju autonomije vlastita uma. Pošto su, ne zastupnici nego virilisti svojih stranaka, deponirali, a ‘sve u skladu s Ustavom’, svoj mozak i svoju autonomiju stranačkoj centrali, i pojam dalmatskog i drugih naroda, pa i onog hrvatskog, je u RH izgubio svako demokratsko značenje. Ranije nam se pod tim nazivom najprije prodavala svjetina, zatim histerična nacionalistička masa, a sada je on sveden na etnos, neprestano izluđivan i obmanjivan navodnim dalmatinskim separatizmom.
Pre izvjesnog vremena Zoran Milanović je ustanovio političku dijagnozu prema kojoj je prijedlog izmjene statusa Dalmacije – „destabilizacija i dezintegracija RH“. Iluzija je vjerovati kako će toj „destabilizaciji i dezintegraciji RH“ život udahnuti nekakvi okrugli stolovi. Status Dalmacije je „mrtav“, jer u zagrebačkoj Skupštine nema većine spremne i voljne da ga „blagoslovi“ i udahne mu život. Čak i kada bi se radna grupa diljem Dalmacije pojavljivala u društvu presvete Djevice Marije, i to sve s prijedlogom izmjene statusa ove regije u njenim rukama, to ne bi promijenilo odluku već donijetu u stranačkim kurijama.
Dalmatinskoj političkoj sceni kao da nije dovoljno to što se dogodilo 11. prosinca, što je već, samo po sebi, dovoljno ponižavajuće, nego ga ovim naknadnim ekskurzijama još dodatno ponižava. Zašto? Iz prostog razloga kako bi svom ‘NE!’ te ovom i ovakvom statusu Dalmacije (za koji oni nisu krivi) nabavila alibi za daljnju borbu protiv mrskog okupatora iz Zagreba. Nakon što je zatajio u ‘obrani Herceg-Bosne' i pokušaju njenog odcjepljenja od BiH te pripajanju RH, probran i kroz sitna stranačka rešeta pažljivo prosijan ‘ustavoljubiv’ narod nestrpljivo iščekuje priliku za revanš. Tja, tko bi, nošen pravdoljubivim bijesom, propustio priliku separatiste s juga ne razapeti na stup srama, a unitarističku lomaču ne raspaliti prijedlogom o izmjeni statusa Dalmacije.
U borbi za bolji status Dalmacije kao dijela RH nisu potrebni okrugli stolovi, nikakva tumačenja i uvjeravanja u njenu važnost i korist. Nema ni jednog valjanog razloga kako bi se status regije, koja najviše uplaćuje u državni proračun a najmanje iz njega dobiva, prezentirao u Čakovcu, Županji ili Karlovcu. Ne zbog HDSSB-a, Domovinskog pokreta ili HDZ-a, ne ni zbog SDP-a i drugih lažnih ljevičara nego zbog jednostavne činjenice što se ovim činom ne uređuju odnosi u Slavoniji, Lici ili Istri, već u Dalmaciji. Ako neko treba biti na okruglom stolu to su ljudi iz Dalmacije, ako netko već treba uživati korist od izmjena statusa ove Zlatne regije to su, pre svega i iznad svega, građani Dalmacije.
Izmjene statusa Dalmacije trebaju usvojiti građani Dalmacije. Nikakva dodatna potvrda od strane građana drugih regija u RH ili zagrebačke Skupštine, poznatijeg kao Hrvatski sabor, nije potrebna. Jer, u čemu je onda smisao autonomije Dalmacije, ako ne u tome da ona, u ulozi ‘samozakonodavca’, sama donosi svoje odluke. Ukoliko virilisti u zagrebačkom Parlamentu smatraju kako status Dalmacije je u skladu s oktroiranim Ustavom, to je njihova stvar. Postoje nešto što se naziva Ustavni sud kojem se građani Dalmacije uvijek mogu obratiti i tražiti zaštitu, a postoji i Međunarodni sud za ljudska prava u Strasbourgu/Luxembourgu kojem se također mogu obratiti.
No, vratimo se koordinatoru DDF-a, Vedranu Braliću koji godinama čini napore kako bi promovirao izmjene statusa Dalmacije, koji je čak bio pretučen zbog toga što je rekao istinu o Dalmaciji. Bralić u svojim nastojanjima nije uspio (ne svojom krivicom, već krivicom onih koji odbijaju biti dio DDF-a i raditi na poboljšanju života u ovoj regiji, jer je važniji konformizam i frenetično lajkanje nebitnih stvari po društvenim mrežama), ali je ostalo primijećeno kao je uložio ogroman napor da se RH ustroji kao uređena zajednica, kao zajednica koja počiva na poštivanju prava i pravnih pravila.
Bralić je, unatoč svemu, i dalje spreman uhvatiti se u koštac sa maglom koju je u vezi izmjena statusa Dalmacije stvorila hrvatska politička kasta, njen ideološki servis i botovi njima na usluzi. Ukoliko je već spreman lobirati za pravu stvar, onda bi njegova ruta trebala obuhvaćati destinacije poput Bruxellesa, Strasbourga, Rima, Londona, Pariza, Praga... Na spomenutoj ruti morali bi se, pored spomenutih, naći i Zadar, Šibenik, Dubrovnik i otoci, Zagora, Bukovica i Ravni Kotari jer i u ovim gradovima i subregijama postoje akteri koji se zalažu za autonomiju Dalmacije, pa bi u njima rješenje dalmatinskog pitanja mogla biti od koristi.
Ljudi iz DDF-a i Dalmatinskog kluba trebali bi se maknuti s društvenih mreža i krenuti u kampanju od uha do uha - širiti svoju, hvale vrijednu, misiju kojom žele poboljšati status svih građana Dalmacije, što je moguće samo kroz njenu punu funkcionalnu autonomiju.
Comentarios