Može li Palmina i drugi put zaštititi Dalmaciju i oprati joj lice?
„Tuku me od jučer poslije podne i čitavu noć, izmijenilo ih se preko dvadeset. Svi me tuku i traže da priznam. Ali recite da Palmina zna umrijeti kao komunist. Ni riječi im nisam rekla“, rekla je 22-godišnja djevojka iz splitskog Varoša, Palmina Piplović svojoj prijateljici Rini koja je posjetila u zatvoru, nakon što su je Nijemci dan prije 7.10.1944. godine uhapsili zbog održavanja partizanske veze u gradu i nagovaranja Nijemaca da se predaju pred skori dolazak oslobodilačke partizanske vojske u Split. Kada te jedinice dođu u grad 26.10.1944. godine, Palmina ih neće dočekati. Ona će dva tjedna prije 10. listopada biti obješena o stup električne rasvjete, a dva dana kasnije će je prijatelji sahraniti uz cestu nedaleko mjesta njenog stradavanja i mučeništva.
Palmina je odrasla u brojnoj obitelji, Ivana i Marija Piplović su imali 8 djece, pet sinova i tri kćeri, a sedmero od njih će sudjelovati u partizanskom oslobodilačkom pokretu. Troje će ih u toj borbi i stradati. Njihova je borba imala plemenite ciljeve. Borili su se za ravnopravnost, za bratstvo među ljudima svijeta, borili su se za solidarnost među narodima a protiv rasnih zakona, protiv uništavanja ljudi zbog druge vjere, nacije ili rase, protiv mučenja, vješanja i logora, protiv rata i stradanja. Bila je to borba i za njihov Split, za njihovu Dalmaciju. Split ribara i težaka, Dalmaciju u koji će se vratiti naš dalmatski jezik nakon što je prognan ustupanjem Dalmacije Italiji od strane NDH i Pavelića.
U toj je borbi svoj veliki doprinos dala i naša Palmina održavajući vezu Splita sa partizanskim jedinicama izvan grada. U njenim je postupcima sve bilo jasno, bistro i ispravno, pred njenim primjerom žrtve za slobodu i za opće dobro čovjek može samo kleknuti. Sve što je Palmina činila bilo je nevino, čisto i bijelo poput bjankarije koju je poželjela pred smrt, rekavši prijateljici koja ju je posjetila: „Rina, donesi mi bjankariju da se preobučem, vidiš kakva sam, ne mogu u smrt ovakva“.
Pripadajući antifašističkom pokretu koji je oprao sramotu NDH sa lica Dalmacije, Palmini se društvo odužilo imenovanjem dječjeg vrtića njenim imenom, jasno poručujući da Palminina žrtva u korist ljubavi i dobra treba biti poruka i inspiracija mladim naraštajima koje vrline treba cijeniti, njegovati i poticati.
Za ostvarenje tih plemenitih poruka obitelj Piplović poklonila je zemljište u gradu na kojem je i izgrađen dječji vrtić nazvan po Palmini. To je ono istinsko domoljublje u kojem je ljubav prema domovini i ljubav prema odgoju djece na istinskim vrijednostima, pretpostavljena osobnoj imovinskoj koristi. Kod pripadnika novouspostavljene kaste domoljuba u Dalmaciji takvih primjera nećete naći, ali ćete zato na svakom koraku susresti mnoge domoljube koji su od Dalmacije nešto oteli. Za razliku od tih „novodomoljuba“ koji uglavnom parazitiraju po upravnim strukturama različitih udruga proisteklih iz Domovinskog rata, domoljublje Palmine Piplović nije imalo cijenu.
Da je drugačije ne bi bilo moguće shvatiti da su pored gradonačelnika Splita Opare i njegove stranke HDZ, glavni protivnici povrata vrtiću Palminina imena, a koje je izbrisano početkom 90-tih, upravo Koordinacija braniteljskih udruga Splita i županije, koji su svoje protivljenje iskazali pismom upućenim svim vijećnicima gradske Skupštine.
Nije Palmina jedina koju današnja Dalmacija, ona iznarođena Dalmacija odbacuje. Trideset godina na naš se na Dalmaciju baca ljaga, trideset godina najsvjetlije primjere humanosti se odbacuje, a oživljava se ono najgore što smo imali u cjelokupnoj našoj prošlosti.
Ne vjerujete?
Pogledajte dobro što se u Dalmaciji dogodilo u tih 30 godina.
Izgubili smo: Palminu Piplović, Stjepana Filipovića, Vladu Bagata, Vicka Krstulovića, Marijana Badela, Franju Kluza, Nadu Dimić, braću Santini i mnoge druge sve odreda simbole dobra koji su svoje ulice i trgove u Dalmaciji izgubili.
Dobili smo: Rafaela viteza Bobana, Milu Budaka, Juru Francetića, Julija Makanca, Ivana Oršanića, Franju Nevistića, Miru Barešića..., sve odreda simbole zla rasnih zakona i logora, koji su svoje ulice i trgove u Dalmaciji dobili.
Ako u srcima „novodomoljuba“ nema mjesta za Palminu, a ima za Milu, to je bacanje blata na lice Dalmacije. S time treba prestati.
Comments