Piše: Tina Peribonio
Prema ocjenama iz izvješća Europske Komisije i prema mišljenju Venecijanske komisije, prema neprestano ponavljanim mišljenjima odjela za demokratizaciju misija OESS i misije Vijeća Europe u Zagrebu, u RH ne postoji podjela vlasti, a samim tim ne postoji ni pravna država.
Izvješća o pitanju regionalizacije i decentralizacija i izvješća o pitanjima manjina i na više nego prisutnu i krajnje efikasnu medijsku cenzuru kada se o tim pitanjima radi. Cenzura je znatno efikasnija nego što je bila u vrijeme Tuđmana, i efikasnija je od cenzure koja je postojala u posljednjih 5-6 godina Titovih epigona, znači negdje od ’85. pa do ’90. godine. Ona se, naravno, izvodi na drugačiji način. U najmanju ruku, novinari nose žive glave na ramenima. Ali, kada se radi o manjinskim pitanjima, neka od tih pitanja ne mogu prodrjeti čak ni do kvalificirane javnosti, a kamoli do šire javnosti.
Kada se radi o ostvarivanju manjinskih prava, zaista nigdje u medijima ne možete naći kako ne postoji kompletna nastava na manjinskom jeziku na osnovnom školskom nivou tamo gdje manjinsko stanovništvo čini više od 33% ukupnog stanovništva. Nigdje, osim u agencijskim vijestima, ne možete naći kako u nizu općina gdje, prema podacima posljednjeg popisa, žive pripadnici nehrvatskog stanovništva ne postoji niti jedan razred osnovne škole na manjinskom jeziku. A ni u jednom tiskanom ni elektronskom mediju, ne možete naći vijesti o štrajku pred ambasadom RH u Bukureštu zbog tretiranja položaja Rumunja i Vlaha. Nema ni vijesti o vrlo oštroj protestnoj noti rumunjskog ambasadora u Zagrebu ministru Radmanu, ni vijesti o pokušajima rumunjskih zastupnika u Europskom Parlamentu i u Skupštini Vijeća Europe da određena manjinska pitanja RH stave na dnevni red ovih međunarodnih organizacija. Jako je mnogo zaštićenih. Čak su i političari koji po svom utjecaju ne spadaju u prvorazredne političare, pod potpunom zaštitom medijske cenzure. To u vezi sa manjinama…
Manjine u vojvodini
Kada pričamo o manjinama, često mislimo na nacionalne manjine, no manjina može biti svaka skupina ljudi, pa i statistički većinska, koja se tretira kao manjina. Tu spadaju i žene, djeca, pripadnici raznih vjerskih, seksualnih, jezičnih i drugih skupina čija su prava na ovaj ili onaj način zakinuta. No, kada pričamo o nacionalnim manjinama, moramo naglasiti kako je Dalmacija postala mononacionalna iako u stvarnosi to nije tako. Imamo jednu etničku većinu - Hrvate i jednu brojnu nacionalnu manjinu, koja je nepriznata - Dalmatine. Srbi koji su nekada činili veliki dio populacije Dalmacije danas su tu samo u tragovima. A tu su i ostale nacionalne manjine koje uzimaju manje od 3% udjela u stanovništva Dalmacije, odnosno manje od 1% stanovništva RH i koje, zbog svoje malobrojnosti, ne mogu pridonijeti očuvanju normalizaciji stanja u Dalmaciji, i koje ne mogu poslužiti kao amortizer u izvršenju fašističke zamisli, mononacionalne i monoreligijske RH. Ali što je manjinsko pitanje u Dalmaciji? To je, u biti, koeficijent odnosa službenog Zagreba prema Dalmaciji. Ukupno manjinsko pitanje u Dalmaciji uobličava se u skladu s odnosom Markova Trga i Pantovčaka prema Dalmaciji. Sve ostalo ima sekundarni ili tercijarni značaj, uključujući i sve Deklaracije, Rezolucije i dr. pravni dokumenti ratificirani od strane Sabora ili doneseni u Saboru padaju u vodu zbog ovog odnosa.
EU i Dalmacija
Kako stoji stvar s regionalizacijom i decentralizacijom RH i uspostavi autonomije Dalmacije? Ako se promatra iz geopolitičke perspektive, autonomija Dalmacije zanima EU, ali ne zanima službeni Zagreb. Različiti oblici, varijante autonomije Dalamcije, zagovarani ili osporavani, realizirani ili ne, priželjkivani ili osuđivani pružali su Zagrebu mogućnost da na području naše Zlatne regije vrši svojevrsne kvazi eksperiment za moguće scenarije unutrašnjeg organizacijskog preustrojstva same RH. Tako smo na kraju došli do za RH jao štetnog sustava županizacije i metropolizacije države, po uzoru na Francusku.
Ni jednu drugu veliku silu međunarodne zajednice autonomija Dalmacije ne zanima, osim možda poneke države, kao što je Italija. Odatle se može izvući zaključak o perspektivama same autonomije. Ako spustimo malo perspektivu, onda se autonomija Dalmacija javlja kao ideja za razvoj iste, dok se odbijanje te ideje može razmatrati kao partijski, unutarstranački problem HDZ-a i njegovih satelita poput Mosta, Pametno, Centar, Živi Zid, Slobodna Hrvatska, Pokrenimo Hrvatsku, Mislavi Kolakušići... koji su samo načelno za regionalizaciju i decentralizaciju, a u stvari slušaju svoje financijere i nalogodavce iz vrha HDZ-a. Sve ostalo ima samo prateću ulogu. Sve zastave, nadležnosti, zakoni, simboli, sve ostalo je od sekundarnog ili od tercijarnog značaja. Plenković ima u Dalmaciji Puljka, Pranića i njima slične. Plenkoviću se kao i Milanoviću isplati zadržavanje županija jet to njihovim strankama osigurava ili bar povećava prilike za osvajanjem i zadržavanjem centralne vlasti. Županije im, također, odgovaraju zato što mogu platiti dijelove partijskog aparata sinekurama i drugim rijetkim resursima.
U dalmatinskim županijskim vladama, u kojoj prema procjenama radi oko 5.000 ljudi, postoje županijske skupštine koje broje oko 150 zastupnika, uz njih tu su tajništva skupština, razne sekretarice i referentice pa se brojka diže na oko 300 ljudi. Poslove tih 5.300 ljudi moglo, u reintegriranoj autonomnoj Dalmaciji, obavljati 200 ljudi. Sve ostalo su sinekure, radna mjesta s odgovarajućim prednadležnostima - dakle, izmišljena radna mjesta. A ljudi koji su prema stranačkom ključu zauzeli ta mjesta u pravilu pate od nerada. Nerad je po mnogo čemu loš – ne samo što kvari karakter, već stvara određene psihičke probleme i stvara neproduktivne sukobe tamo gdje bi bila svakako potrebnija jedna produktivna suradnja. U tom smislu, aparat dalmatinskih županija po mnogo čemu je rezervoar resursa, prije svega radnih mjesta, rukovodećih mjesta i nekih drugih resursa za ljude koji su bliski antidalmatinskim neoliberalističkim političkim strankama.
Autonomija – partijska stvar
Pitanje regionalizacije i decentralizacije, pitanje autonomija 5 hrvatskih regija pretvorila se u stranačku stvar i ne vidim kako će se to u dogledno vreme promijeniti. Kada je negdje u 2007. predsjednik Republike sazvao sastanak desetak predsjednika država u Splitu, policija je morala izvršiti provjeru članova i vozača županijske vlade. Njih nekoliko desetina je provjereno i ustanovljeno kako je ogroman broj njih svojevremeno počinilo teška kaznena djela, tako da su predsjednike europskih država za tu prigodu vozili posebno angažirani taksisti. Spomenuti vozači, profesionalno zaposleni pri vladi županije Splitsko-dalmatinske, bili su prije toga tjelohranitelji vođa političkih stranaka koje su u datom trenutku na vlasti, a još prije toga dileri narkoticima, silovatelji, ubojice ... Ovde se dotičemo dublje potrebe partitokracije i zadovoljavanja interesa nekih vrlo specifičnih grupa.
Prema ocjenama iz izvješća Europske Komisije o napretku RH i prema mišljenju Venecijanske komisije o stanju lokalne samouprave, prema neprestano ponavljanim mišljenjima odjela za demokratizaciju misija OESS i misije Vijeća Europe u Zagrebu, u RH ne postoji podjela vlasti, a samim tim ne postoji ni pravna država. Podjela vlasti podrazumijeva tri autonomne grane vlasti: zakonodavnu, izvršnu i sudbenu, jedna drugu međusobno ograničavaju i kontroliraju. Ovdje je, međutim, samim institucionalnim rješenjima postignuto stanje potpadanja zakonodavne vlasti pod potpunu kontrolu izvršne vlasti., dok je sudbena vlast od ranih ‘90. u rukama jedne stranke.
To je bila karikatura predstavničke demokracije, racionalnosti, razuma, čega god hoćete. Ilustracije radi, pet godina smo imali ilegitimnu predsjednicu Republike koja je bila stranačka predsjednica. Kolinda Grabar-Kitarović je nastupala isključivo kao predsjednica jedne političke stranke, a ne kao predsjednica svih građana RH, tako da su građani koji su predstavljeni HDZ-u bilo kao njeni članovi i dužnosnici, bilo kao njene interesne grupe čije specifične posebne interese zastupa ta politička organizacija, pozitivno diskriminirani u odnosu na one građane i građanke Republike Hrvatske koji nemaju veze sa tom političkom strankom. Tuđman je, u najmanju ruku, bar formalno zamrznuo funkciju predsjednika i članstvo stranke dok je bio predsjednik Republike. Grabar-Kitarović čak ni to nije htjela uraditi u svom arogantnom kršenju Ustava. Institucionalne mjere koje su na snazi, normativi koji su na snazi, samo stanje stvari, takvi su da od jednog, u biti, blijedog političara, kakva bivša predsjednica Republike, prave osobu koja ima cezarističke mogućnosti i koja čak pokušava te mogućnosti iskoristi na štetu države.
Dobro je poznato kako se ne možete zaposliti ni kao čistačica ukoliko niste ušli u neku od stranaka koje su na nekom nivou društvene organizacije od općine do državne vlasti, pogotovo, ne možete ući u rukovodeća tijelo, ne možete biti član upravnog ili nadzornog odbora… Pitanje je kako ćete se liječiti, pitanje je i kako ćete se obrazovati. Stranke su premrežile cijelo nebo javnog života RH. Izvršna vlast je Ustavom stavila na raspolaganje političkim stavila mandate zastupnika. Tako da oni, u biti, nisu predstavnici građana, oni su agenti političkih stranaka u RH.
To je konkretizirano kroz Zakon o izboru za zastupnike u Hrvatski Sabor. Time je izvršna vlast potpuno podjarmila zakonodavnu vlast, ukinula Republiku i stvorila faktičku oligarhiju. Međutim, i oligarhija bi mogla biti pravna, kao što i autokratska država može biti pravna. Imali ste tradiciju jozefinizma, imali ste Friedricha Velikog, koji su autokratski donosili zakone, a gubili građansko-pravne sporove pred sudovima u Beču i Berlinu. Ovdje je, međutim, partitokracija, odnosno vladavina centrala političkih partija koje su na vlasti, popuno uzurpirala i sudsku granu vlasti.
Primjeri partitokracije
Kada je bio reizbor sudaca i tužitelja imali smo javnu svađu Milanovića i Plenkovića, stoga me nitko me ne može razuvjeriti kako je kako je izbor sudaca i tužitelja stvar politike, a ne stvar struke. Potpuno je pogažena sudska grana vlasti uključujući i tužiteljstvo koje je, prema definiciji, neovisno tijelo. I to je nešto što smeta Europskoj Uniji. Njoj ne smeta partitokracija ni autokracija, ni korupcija, njoj ne smeta uzurpacija Republike od stranačkih rukovodstava, ali joj smeta pravna nesigurnost. EU želi neovisno sudstvo kako bi mogle jamčiti zaštitu imovinskih interesa. I stoga Europska Unija, bilo preko svoje misije u Zagrebu, bilo preko odgovarajućih tijela u Bruxellesu, neprestano hvali stanje u različitim područjima društvenog života RH, a neke od tih ocijena su apsolutno netočne. Insistira samo na osiguranju samostalnost sudske grane vlasti. I to će se morati što prije uraditi. A mi ćemo naravno ostati u državi premreženoj nitima partitokratskih mreža.
Čak se za vrijeme socijalizma moglo zaposliti na bilo kojem položaju, od čistačice do direktora bez da ste član Saveza komunista; mogli ste postati profesor matematike u gimnaziji, bez članstva u Savezu komunista. I znala su se pravila igre. Znalo se ako hoćete zauzeti mjesto na samom vrhu društvene piramide, tek tada morate ući u Savez komunista. Danas jedino preko tog sustava patronaže i klijentizma, koji je bitno stranački po svome sadržaju, možete zauzeti resurs koji bi vam po svakoj zdravorazumskoj osnovi pripadao.
Gro nevladinih organizacija dobrim su dijelom korumpirane preko stranačkih fondova. Prvenstveno se tu radi o ultradesnim udrugama (Hod za život, U ime obitelji, Zagreb pride, Split pride...) S druge strane, neki drugi oblici civilnog društva potpuno su razdrobljeni partitokracijom. Najbolji primjer je crkva. Crkva je pod potpunom kontrolom političkih stranaka. Prema našem zakonodavstvu, da bi crkva bila priznata i da bi uživala svoje beneficije, ona mora biti registrirana. Zakonodavstvo nalaže, recimo, registraciju svake vjerske zajednice ponaosob. I onda izvršna vlast, koja odvaja nekoliko milijardi kuna našeg novca dotacije crkvi i vjerskim zajednicama, odlučuje kome će koliko dati. One vjerske zajednice koje su poslušnije dobit će više sredstava, one koje su manje poslušne - manje. Isto vrijedi i za nagrade u smislu drugih resursa. Medijska prohodnost za pojedine vjerske zajednice i udruge ili sindikalne dužnosnike, za neposlušne - recimo DDF ništa.
Je li moguće bolje?
To je samo jedan nivo priče. Jer, me nešto drugo više zanima. Koje su to stvarne potrebe koje ispunjava partitokracija? Ako bismo rekli kako su to neki negativci, neki Plenković, Milanović, Jandroković i ne znam tko sve ne, netko tko je ukrao Republiku od građana i sad istu nose u off shore kompanije na Berumdama, pa je tamo prodaju i žive sretno, pali bismo u zamku teorije zavjere ili na nivo teorije zlih ljudi i govorili bismo neistinu. Partitokracija ispunjava stvarne društvene funkcije, ona ispunjava stvarne potrebe, tamo gdje te potrebe ne može nitko drugi ispuniti. Koje su to potrebe: 1. partijski šef u gradskoj ili seoskoj organizaciji, je šef stranke koja je na vlasti. Šta on meni može dati?
Ako je u pitanju obrazovanje, može pomoći pri upisu u srednju školu mojeg nesposobnog i lijenog djeteta tako što će se naći iznad crte ili tako što će nekim paralelnim načinom biti upisano u tu srednju školu. Ako netko treba liječenje i ako se obrati svom stranačkom vođi dosta su veliki izgledi kako će prije proći dijagnostičku proceduru od onoga tko nije u stranci i nema se kome obratiti. Čak o kad se radi o takvim banalnostima kao što su vrlo jeftine bočice euthyroxa kojih trenutno nema, mogu se dobiti preko stranačkih veza. Cijeli niz područja je pokriven na sličan način.
Funkcionalna partitokratija
Partokratija zadovoljava potrebe običnog građanina ukoliko je predstavnik neke od stranaka, s obzirom na to da su svi resursi koncentrirani u malom broju ruku po političkom ključu, koja pokriva ono što su drugdje tri grane vlasti. Zbog toga, građani moraju uspostaviti poseban odnos s vlašću. Građani su na određeni način reketirani, ali ostvaruju nečije interese za svoje dobro. U korumpiranom društvu građanin mora biti korumpiran. Ako želi funkcionirati, građanin moram ostvariti svoje interese putem partitokracije. Ona zadovoljava potrebe običnih ljudi, businessa, kriminala - svega.
U cijelom svetu je, do neke mjere, tako. Svaka promjena stranačkih vlasti i u Njemačkoj ili SAD-u dovodi do promjene cijelog niza klijenata koji zauzimaju određene političke položaje, ali je to ograničeno do određenog nivoa. U RH se to probalo ograničiti time što je na normativnoj razini riješeno kako se u izvršnoj vlasti samo ministri/ce, državni tajnik/ca bivaju smijenjeni kada se promijeni stranački sastav vlade, a da stručnjaci ostanu. Međutim, to nije slučaj., jer su i šoferi i čistačice u svakom ministarstvu, svakoj agenciji, neposredno vezani za svoje partijske patrone, pripadnike ovog ili onog partijskog rukovodstva na ovom ili onom nivou.
Šta bi pomoglo u smislu promjena na institucionalnom nivou? Neki predlažu jačanje ovlasti predsjednika Republike, odnosno dodjela većih ovlasti izvršne vlasti predsjedniku Republike, kako bi se oslabila moć potpuno jednostranačkog parlamenta koja nije ništa drugo do li glasačka mašinerija. Mislim, danas nam ne treba 151 zastupnik. Dovoljno bi bilo njih 3 od kojih bi jedan imao 80 glasova, drugi 50, a treći 21, kao skupština nekog dioničkog društva. Oni i onako ne predstavljaju nikog drugog do li svoje stranke i smiješno je da oni tamo sjede, i ne čudi zašto je skupštinska sala uvijek prazna. Da bi se taj problem riješio uvedeno je biranje imenom i prezimenom po stranačkim listama, no ni to nije urodilo polodom. Stoga, DDF predlaže većinski sustav izbora zastupnika i čini mi se kako ta ideja ima smisla. 1. To bi smanjilo broj stranaka u Saboru, 2. zastupnici bi bili vezani za izbornu jedinicu iz koje su birani te bi im povećalo odgovornost.
Izborni sistemi i partitokratija
Većinski izborni sustav daje stabilniju vlast od proporcionalnog. Daje mogućnost izbora osobe koja ima veći integritet, nekad i veću popularnost (primjer Donalda Trumpa). U ovom se slučaju suočavamo s opasnošću da umjesto cijele jedne stranke bude korumpiran pojedinac, a to je onda njegov problem ne stranke ili sustava. S druge strane, većinski sistem ne mora biti jednokružan. Dvokružni većinski sustav, koji također omogućava stabilnu vlast, daje apsolutnu većinu, uklanja, osim stranaka nacionalnih manjina, dobar broj koruptivnih stranaka iz parlamenta, ali istovremeno čini zdraviji politički život, prisiljava na stvarnu transparentnu komunikaciju i kooperaciju, i prisiljava one koji pred drugi krug usmjeravaju svoje birače glasati za nekog od kandidata koji su ušli u taj drugi krug. Usmjerava ih da jasno i nedvosmisleno i uz obveze obećaju i zatraže obećanja od kandidata kome upućuju svoje birače. To bi bilo sredstvo sustavne kirurgije, ne samo botoksiranje. To bi dovelo do pada partitokracije i slušanja želja birača, a želja birača iz Dalmacije jer reintegracije regije, provedba procesa regionalizacije i decentralizacije te politička i fiskalna autonomija Dalmacije.
Comments