Piše: Mikula Zancchi
Ovo što se godinama unatrag, a posebno nakon slavne Oluje 1995. godine, gotovo redovito događa u Dalmaciji, očekivano je baš kao što je očekivano kako poslije kiše jednom mora svanuti sunce.
Pametniji ljudi upozoravali su na to: gubitak Herceg-Bosne izazvat će “prirodnu” reakciju naci-neoklerofašista, koji će još čvršće prigrliti Dalmaciju kako bi “dokazali” kako je ona njihova zemlja.
Dalmacija je tijekom XX. stoljeća pretrpjela tektonske demografske promjene, pa se etnička struktura stanovništva od vremena nakon I. svjetskog rata do danas drastično promijenila. Od nekadašnjeg dugovjekovnog razmjera, koji bi se mogao svesti na formulu “tri petine Dalmatina, jedna petina Slavena katolika (danas poznati kao Hrvati), jedna petina Slavena pravoslavaca (danas poznati kao Srbi) i nešto malo ostalih”, prema zadnjem popisu stanovništva, Hrvata je danas više od 90%, a svi ostali nalaze se u tragovima. Unatoč tome što se više od 50.000 ljudi prijavilo kao Dalmatini, nisu upisani u zasebnu tabulaciju pri popisu stanovništva, već su raspršeni kao regionalno opredijeljeni, ostali ili nepoznati.
Ne ulazeći sada u uzroke ovih demografskih promjena, jer bi nam za to trebao čitav jedan znanstveni rad, valja podsjetiti kako je i u proteklom desetljeću na području “Južne Hrvatske” (kako naci-neoklerofašisti vole nazivati Dalmaciju) bilo i etničkih čišćenja i zastrašivanja za koja, za sada – i to dosta trapavo – odgovarao jedino Mirko Norac, koji je sada vlasnik jedne od najjačih zaštitarskih kompanija u RH.
Težnja velikohrvatskih naci-neoklerofašističkih krugova za "zapišavanjem tuđih teritorija” kao oduvijek hrvatskih sredinom ‘90., za vrijeme operacije Oluja, kad se najdrastičnije pokazala na području Bukovice, kroz etničko čišćenje Srba, i u dijelovima Ravnih Kotara, gdje je također provođena kampanja zastrašivanja, koju su mahom predvodili upravo Norčevi i Gotovinini radikali i još kojekakve takozvane “paravojne formacije”, a u stvari grupacije pod čvrstom kontrolom Franje Tuđmana.
Poslije trećesiječanjskog "daha slobode” i gubitka iluzija koje je donijelo branje kestena, stvari su se pod sigurnom rukom Ive Sanadera počele vraćati "na pravo mjesto”. Drugim riječima, umjesto ”tigrova”, “poskoka”, “paukova” i drugih pripadnika faune, na scenu su stupili “obrazi”, “obitelji”, "hrastovi", “grozdovi”, “mostovi”, “zidovi”, “fronte”, "pametni", "centri" i slični strojevi za proizvodnju mržnje.
U čemu je osnovna razlika između ovih grupacija? One prve, animalnih naziva, bile su namijenjene za eksport na susjedne teritorije, gdje su, uz licencu Republike Hrvatske, na miru širili, ubijali a naročito pljačkali sve – od štekera preko zlatnih lančića s vratova, do nafte. U međuvremenu, ponestalo je susjeda, a ponestalo je i zuba toj nezasitnoj zlikovačkoj nemani, pa je preostalo još samo usmjeriti se na "radove po kući”. Drugim riječima, oni postoje kako bi se, po potrebi – a naročito po naređenju – obračunali s “unutrašnjim neprijateljem”. A ima li područja bogatijeg “protivnicima hrvatstva” od ove naše Dalmacije? Milina jedna, zagrabiš, mlataraš kako hoćeš, pa dohvatiš – em Srbina, em protestanta, em Dalmatina, em pedera, a posebno ponekog Roma; pa trudnice, pa učenike revidiranom povijesti i nikome razumljivim jezikom, pa radnike u trgovinama prisiljavajući ih da potpišu otkaze... A tek su posebna poslastica – neposlušni Hrvati, koji za sebe kažu da su Dalmatinci, to su kojekakvi Bralići i njima slične “hibridne vrste”.
I danas, kao i onda, početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, načelo je isto: nije tu riječ o skupini “mladih entuzijasta” koji su “nacionalno osviješteni” pa iz svoga džepa i iz viška slobodnog vremena na stadionima urliču “Za dom spremni”, kliču Gotovini, “kolju Srbende”, salutiraju sa “Sieg heil!”. Ne, tu je riječ o vođama naci-neoklerofašističkih, neonacističkih i inih šovinističko-rasističkih bandi koji su, brate mili, na redovnoj plaći. Uostalom, nije li upravo Gotovina još 1996. godine za “Nacional” napisao kako mu je žao što nisu završili posao kako je planirano, već su pustili 250.000 četnika da odu iz RH?
Nije li javna tajna kako su se mladi neonacisti iz Nacionalnog stroja, nakon upada na onu antifašističku tribinu u Staroj vijećnici na splitskoj Pjaci (narodni trg), nakon što im je postalo gusto, za savjet obratili upravo jednom ovdašnjem univerzitetskom profesoru, koji im je zabrinuto uzvratio: “Nadam se kako policiji niste spominjali moje ime?!” Nije li isto tako javna tajna kako pojedine duhovne nevladine organizacije s masovnim brojem pristalica ustupaju neke svoje prostorije u Splitu ovim ekstremistima? Nije li opće poznato kako je onaj “führer” sa splitskih ulica, iako pod teretom raznih kaznenih prijava i presuda, ipak uspio prije nekoliko mjeseci pronaći sebi rezervni junački položaj u Poljskoj? Ostaje nepoznato, je li čekao u redu za vizu s onim silnim studentima koji napuštaju Dalmaciju ili ju je dobio na nekoliko mjeseci ili na nekoliko godina, po povlaštenim uvjetima, kao, recimo, "novinar”?
A kakve veze s tim imaju studenti koji masovno odlaze iz Dalmacije, od kojih bar polovina, za razliku od “führera”, nikada u životu ni do Zagreba nisu stigli, među kojima je najviše brucoša, koji su prije par tjedana ponovo urlali na stadionu, nesretni što im je ovaj put policija pripriječila put za novo divljanje po ulicama Splita? Nemaju nikakve veze. Oni su klinci koji su odrasli u vremenu zla, koji su trovani mržnjom počevši od kuće, preko škole i crkve pa sve do medija i društva u kojem se kreću. Kada sam bio njihovih godina, meni su idoli bili recimo John Lennon, Joey Tempest, Billy Idol, Bon Jovi, The Eurythmics, The Roxette, Gary Moore, Chris Rea... Njima su idoli srpske cajke, Mirko Norac, Ante Gotovina, sestre Kardashian i kretenoidi s Tik-toka. I u toj jednoj rečenici, jednoj poredbi, sadržana je sva nesreća i sav užas te djece, koji prirodno traže junake svoga doba, a fašistička kamarila im potura mućak u vidu prononsiranih ratnih zločinaca i autora prvog genocida na tlu Europe nakon II. svjetskog rata.
I onda zaista nema potrebe postavljati pitanje zašto su fašisti i nacisti najaktivniji u Dalmaciji. Uz proklamiranu politiku administracija dalmatinskih županija, koja kao papagaj ponavlja svoju (čitaj: Zagrebačku - HDZ-ovsku) neoustašku retoriku, političarima i ljudima koji odlučuju o sudbini Republike Hrvatske, a posebno o sudbini Dalmacije, promiče jedan „sitan detalj”: Dalmacija više nije multietnička, stoga je sve manje i manje interetnička. Ovdje ljudi sve manje žive jedni s drugima, a sve više jedni pored drugih. U pojedinim sredinama ovdje se već popratio fenomen „sarajevskog korza”, gdje mladi različitih nacionalnosti šetaju suprotnim stranama ulice i posjećuju različite kafiće.
Dalmacija naprosto nije mogla ostati imuna na krvavi raspad Jugoslavije po etničkom načelu. Njen grijeh je, međutim, što, za razliku od Vojvodine, u njoj nije uspjelo opstati dovoljno manjina i dovoljno "rashrvaćenih Hrvata” kako bi djelovalo krajnje iritirajuće na naci-neokleronacionalističke krugove, koji su se, u potrazi za novim identitetom i markiranjem teritorija, recimo odrekli čak i kulturnog blaga kao što je dalmatinska gotika i dalmatinska renesansa, u kojima su bile sagrađene većina dalmatinskih crkava. Nove crkve grade se u modernističko-nakaradnom stilu, a i one stare, kada se restauriraju, poprimaju obrise tog stila, nesumnjivo kulturno-povijesno manje vrijednog i atipičnog za ove predjele Mediterana.
A Torcida, Funcuti, Tornado, Gospari, Alkari i njima slični strojevi za fabriciranje mržnje nastavljaju nesmetano raditi na regrutaciji novih nesretnih i obezglavljenih mladih fašista, kojima nude dukserice na kojima velikim slovima piše „ZDS”, ilu u novije vrijeme s obrisima face Miše Kovača, u zamjenu za rock, slobodu i moć kritičkog mišljenja vlastitom glavom. I ma koliko se neki trudili uvjeriti nas kako je riječ o „minornim i mirnim grupicama mladih”, ne treba im vjerovati. Zlo se vratilo kući i ono čeka svoj trenutak, ono čeka kako bi dobri ljudi zašutjeli, kako bi mogli nastaviti orgijati. Ako ga, ne daj bože, dočeka, ono će ga – nemojte u to uopće posumnjati – iskoristiti na sebi svojstven zvjerski način. A dok god država dopušta takvima da švrljaju, iako ih je baš ta država okarakterizirala kao fašiste i naciste, to će značiti kako imaju podršku i dalje prejakih nacionalsocijalističkih akademsko-crkveno-političko-tycoonskih krugova zla. Koji nam, sami od sebe i dobrovoljno, nikada neće sjahati s grbače. A sada se svojim čeljustima i obrazima keze na Dalmaciju.
Comments