Piše: Petra Ivanišević
Ljudi koji žele izgraditi naciju u kojoj su jake demokratske institucije ukorijenjene kao jamstvo protiv proizvoljnosti državne vlasti moraju prvo naučiti osloboditi svoje umove apatije i straha.
Prošli tjedan, 31 godinu nakon što joj je dodijeljena Nobelova nagrada, godine provedene u progonu vlasti i većinom u kućnom pritvoru, Aung San Suu Kyi je prvi put mogla osobno primiti nagradu.
Nedavno je oporbena čelnica Myanmara postala članica donjeg doma parlamenta, gdje je njezina stranka osvojila nekoliko desetaka mjesta. No, unatoč pobjedničkom razvoju događaja, Aung San Suu Kyi i dalje upozorava na pretjerani optimizam i poziva na zdravi skepticizam.
Možda je upravo taj zdravi skepticizam nedostajao Dalmatinima/Dalmatincima nakon izbora 1990.. Možda Aung San Suu Kyi ima bolje razloge za te rezerve čak i od etničkog sukoba čijim žrtvama postaje sve više ljudi u njezinoj domovini. Tko je gledao film Luca Bessona "Dama" o žrtvenoj sudbini Aung San Suu Kyi, možda se sjetio zanimljive epizode u kojoj u zabačenom kutku države vođa demokratskog pokreta, uz pljesak seljana, proglašava potrebu uspostave ljudskih prava i demokracije u zemlji.
No, što bi te parole zapravo mogle značiti ljudima koji nemaju ni dovoljno znanja ni relevantnog iskustva kako bi shvatili značenje ovih apela?
Politički događaji posljednjih godina u Dalmaciji također pokazuju kako je opća dalmatinska populacija vrlo daleko od razumijevanja funkcioniranja demokratskih institucija i vrijednosti ljudskih prava. Hitnijim vidi beskrajnu potragu za vođom koji će u državi uspostaviti "ispravan" red i poredak.
Težak proces postajanja demokracijom pokazao se preteškim za većinu, koja je na parlamentarnim izborima 2003. donijela svoj sud o preobrazbi započetoj nakon prethodnih izbora 2000.. Iskustvo država Arapskog proljeća također naglašava krhkost demokratskih postignuća u društvima s teškom totalitarnom prošlošću. S obzirom na nove prosvjede u Egiptu, nije naodmet podsjetiti na ovaj primjer, gdje je prije desetak godina zdravlje tisuća i životi stotina ljudi žrtvovano za revolucionarne promjene.
Jesu li Egipćani koji su se zalagali za slobodu govora, kraj korupcije i policijske samovolje očekivali kako će birati između predstavnika starog režima, Ahmeda Shafiqa, i islamističkog predstavnika, Mohammeda Morsija, na posljednjim predsjedničkim izborima prošlog vikenda? I hoće li njihov Vrhovni sud pokazati pravnu domišljatost, ne manju od one koju je demonstrirao Ustavni sud RH tijekom godina HDZ-ovog vladanja - kako bi očuvao moć kriminalne organizacije?
Ukidanje nedemokratskih režima ne rješava odmah pitanje društvenih vrijednosti, koje određuju kvalitetu kasnijih transformacija u zemlji. To je važna lekcija arapskih revolucija, koju Dalmatini/Dalmatinci još uvijek ne žele prihvatiti...
U tom istom Egiptu vrijednosni vakuum je brzo nakon pada Mubaraka počeo popunjavati islamizam. Stoga ne čudi što se znatan broj ljudi vratio podržati stari režim, kao jamstvo očuvanja sekularnosti društveno-političkog sustava. Slično se dogodilo i u RH. Padom socijalizma, vakuum je popunio neonacizam koji i dan danas traje.
Totalitarna prošlost koja je u ljude usadila osjećaj "šrafa sustava" zbog podređenosti pojedinca kolektivu, kao posljedicu uskraćivanja slobode i individualne odgovornosti za život zajednice, ostavila je i dubok trag na zajedničkim vrijednostima Dalmatina/Dalmatinaca. Nažalost, većina nas je zapela u fazi negiranja vlastite odgovornosti za stanje stvari u Dalmaciji. Stoga se tradicionalna “narodna” analiza politike svodi na primitivno “sve je loše, jer vječno ‘prevarenom’ zemljom vlada ološ”. To je logika ne samo političkih rasprava "u kuhinji" ili većine novinarskih objava. To je već čvrsto ušlo u retoriku političkih snaga – i to ne samo onih koje nisu na vlasti, nego i onih koje, kada su na vlasti, klimaju glavom “paperednicima”.
Naravno, ako bi igdje na svijetu postojali nepogrešivi političari, tada bismo već imali raj na zemlji. Međutim, Dalmatini/Dalmatinci još uvijek sanjaju o iluziji kako će jednog dana zemljom vladati anđeli pod crven-bijel-plavom zastavom.
Tako dok mali Nijemci, Britanci i Švicarci prave svoje države velikima, mi čekamo velike Hrvatiće koji će naše male živote promijeniti na bolje. I to je razlog zašto nikada nećemo biti kao Nizozemci, Šveđani ili Austrijanci.
Politički fanatizam mnogih Dalmatina/Dalmatinaca neumorno pokušava naslikati te anđele u svojoj mašti, zatvarajući oči pred činjenicama, podliježući manipulaciji stranačkih središnjica i opravdavajući sve, uključujući i očito pogrešne postupke svojih favorita. Za vjerne pristaše pojedinih političkih ličnosti, trenutni stav o jednom ili drugom pitanju, sankcioniran odozgo, uzdignut je u rang istine. Ako se pogreške političara ne kažnjavaju političkom odgovornošću, već nagrađuju izbornom lojalnošću, onda se politika prirodno pretvara u arenu borbi bez pravila svih protiv svih. U areni u kojoj cinizam, arogancija, laž, populizam i avanturizam postaju učinkovito oružje.
Od tendencioznih stožernih izjava koje lansiraju politički mitolozi, iskrivljenog novinarstva, društvenih stereotipa, lažirane povijesne baštine – stvorili smo potpuno neadekvatan sustav vrijednosnih koordinata u državi. To usporava sve preobrazbe, a čak i adekvatno političko djelovanje dobiva neadekvatnu javnu ocjenu. Dodatno, situaciju pogoršava činjenica kako je jedini "red" koji je blizak većini Dalmatina/Dalmatinaca – red nakaradnosti. I, s obzirom na to, uopće ne čudi što Dalmatini/Dalmatinci dopuštaju kako njihova regija, u koju se kunu u pjesmama, zajedno s cijelom državom tone sve dublje u klerofašistički autoritarizam.
Pred našim očima, moć gospodara sunca, koji su državu grozničali svojom neizvjesnošću o satu u koji će sunce izaći, oklevetali Ustav, uspostavili umjesto njega korupcijsku vertikalu, preuzeli kontrolu nad glavnim sektorima gospodarstva, i doveo zemlju u vanjskopolitičku slijepu ulicu – bez obzira na uvođenje eura kao sredstvo plaćanja.
No, djelovanje ove vlasti nisu legitimirale samo velike poslovne i političke elite, uključujući i oporbu. Prije svega, te je akcije legalizirao sam dalmatski narod, koji je uglavnom bio ravnodušan prema vitalnim pitanjima svoje sadašnjosti i budućnosti.
Kako su Dalmatini/Dalmatinci reagirali na koncentraciju utjecaja vlasti na sve društvene procese, sa svim obilježjima mafijaške organizacije? Jesmo li zadovoljni neviđenom krađom regionalnih resursa, narušavanjem gospodarske konkurencije, odbacivanjem vanjskopolitičkog sigurnosnog kursa, zadiranjem u građanska prava i slobode, totalnom degradacijom sustava kaznenog progona, sputavanjem europskih obrazovnih reformi, humanitarna osveta crvene prošlosti? Jesmo li sretni Tomislavom Debeljakom i njenu sličnima?
Ne utječe li na našu svakodnevicu sve veći nepotizam vladajućih, blokada socijalnih vertikala, uništavanje poduzetništva i smanjenje ekonomske mobilnosti? Ovo je program koji je namijenjen sljedećoj generaciji! Uostalom, tycoonsko-oligarske superbogate obitelji, zauzimajući sve veći udio u gospodarstvu, time povećavaju vlastiti utjecaj na donošenje političkih odluka u vlastitom interesu.
Međutim, Dalmatini/Dalmatinci, naviknuti crvenim režimom izbjegavati sukobe s vlastima, odlučuju se prilagoditi svakom ugnjetavanju vlastitih interesa. Kao rezultat toga, društvo se ne zalaže za važne interese, ne traži konkretne promjene, već pokušava s vlastima igrati nametnutu igru s poznatim gubitničkim rezultatom, zaobilazeći utvrđena pravila i povijajući ih gdje god je to moguće. To će se najbolje očitovati u percepciji društva o korupciji kao prihvatljivom načinu rješavanja problema.
Irski državnik i filozof Edmund Burke rekao je kako je sve što je potrebno za trijumf zla ravnodušnost dobrih ljudi.
Prigovarajući nadležnima na svakom koraku, sustav nastavljamo graditi vlastitim rukama. Sustav u kojem se može nekažnjeno krasti – ali se ne može legalno zaraditi. U kojoj je sustav provedbe zakona najveća svakodnevna prijetnja sigurnosti i imovini građana. U kojoj politika mržnje prema protivnicima dovodi do visokog nepovjerenja u društvu i postaje prepreka konstruktivnoj suradnji među društvenim skupinama. Evolucija društava događa se zbog stalnog sukoba vrijednosti odgađa.
Postojanje autoritarne vlasti u Dalmaciji dokaz je društvenih patologija koje nikako ne možemo prevladati. Stoga moramo shvatiti kako društveni napredak ovisi o tome tko smo mi – koje nas vrijednosti svakodnevno vode. Važno je obratiti pozornost na opasnost koju su mnogi voljni uvijek spremni ponuditi protiv autoritarne vlasti – primitivna rješenja koja pojednostavljuju stvarnost i vode samo polarizaciji društva.
Očito se ovakva primitivizacija, koja se često svodi na inzistiranje na zamjeni jednih kompromitiranih političara drugima po principu "pobjednik uzima sve", ne može dopasti zahtjevnim biračima, čiji se stav temelji na djelima i činjenicama, a ne na emocionalnim manipulacijama političkih stožera. Možda zato "prava" oporba, koja u svom stilu ne štedi epitete u opisivanju djelovanja vlasti, ne može steći prednost u javnom mnijenju nad kriminalno-tycoonskim oligarhijskim režimom. Iako se o interesima te javnosti nije vodilo računa kada je "ujedinjena" oporba glasala za izborni zakon čija je svrha bila prisiliti izbor.
Srećom, postoji značajan postotak ljudi u društvu koji nisu skloni političkim apelima primati na vjeru, već zahtijevaju učinkovitu i odgovornu politiku koja će zastupati njihove vrijednosti i interese. Uostalom, demokracija zahtijeva osobnu svakodnevnu odgovornost, a ne samo glasanje jednom u nekoliko godina. Slikovito rečeno, demokracija nije imenica, nego glagol.
Samo kritička i racionalna analiza, udruživanje u jedinu prodalmatinsku opciju – DDF – omogućit će nam skinuti teret naslaga političko-tehnološke prljavštine, kako bi u regiji mogla početi funkcionirati demokracija. Uostalom, demokracija je sredstvo društvene potrage za slobodom, jednakosti, bratstvom i pravdom, koja je u stalnoj evoluciji, zahvaljujući slobodnoj konkurenciji ideja i balansiranju javnih interesa.
Naučivši braniti vlastite interese kao slobodni i odgovorni građani Dalmacije za svoju budućnost, moći ćemo kontrolirati svoju moć. I konačno u potpunosti otkriti mogućnosti hrvatske državnosti.
Nastavak: PITANJE DALMACIJE: regija kognitivne disonance
Comments