Treba razumijeti patriotsku inteligenciju i vladajuću kliku: rata nigdje na vidiku, davno su prošla ona vremena kad su mogli uživati u granatiranju Zadara, Dubrovnika, Sinja ili Šibenika, pa im medijsko bombardiranje dođe kao jedina utjeha u ovo odvratno mirnodopsko doba.
Obrana Dalmacije od njenih stanovnika ne ide im baš najbolje, ali našim intelektualnim gromadama se ne žuri. Oni su listom katolički kršćani, zagledani u vječnost, orijentirani prema eshatonu, njima je dan kao tisuću godina, a tisuću godina kao jedan dan.
Hoće li Dalmacija ponovno biti autonomija sutra, za par stoljeća ili tisućljeća, uopće nije bitno, bitno je samo sačuvati “Dalmatinski zavjet” u srcima najvjernijih sinova hrvatskog napaćenog naroda.
Autonomija Dalmacije, strašnije od apokalipse
Okupile su se tako umne glave s jednim jedinim ciljem, a to je “spriječavanje i trajno onemogućavanje pravnog otuđenja od Hrvatske bilo kojeg dijela ‘Južne Hrvatske’”. Najumnije hrvatske kockaste glavurde strahuju da će dođe li do regionalizacije i decentralizacije doći i do dezintegracije cijele države.
Otkud tom umnom svijetu bolesna ideja da će doći do dezintegracije Republike Hrvatske ukoliko se prizna autonomija regijama koje nikada nisu bile pod Hrvatskom do 1939. godine, jer su šanse za tako nešto ravne nuli, a možda čak i manje od toga.
Koliko se da vidjeti ovako sa strane, Vlada RH i svi predsjednici RH već dvadeset i sedam godina vuku Europsku Uniju i ostatak svijeta za nos glumeći suradnju u pogledu rješavanja problema regionalizacije i decentralizacije, a u međuvremenu je HDZ iskoristio međunarodnu podršku, sebi bliskih korumpiranih stranaka diljem Europe, da osvoji apsolutnu vlast u RH, da potpuno zarobi državu i pretvori je u svoj privatni zabavni park.
Provedba regionalizacije i decentralizacije, što bi značilo i priznanje autonomije Dalmacije bi uzdrmalo pozicije i Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića, a budući da njih ništa osim vlasti i moći ne zanima, malo je vjerojatno da će dobrovoljno ugroziti ono do čega im je najviše stalo. Takva je surova realnost hrvatskog političkog života, ali naši pametari preziru realnost kao očigledno antihrvatsku pojavu, oni se sa svojih intelektualnih visina rijetko spuštaju u ove naše nizine gdje žive obični ljudi, pa im činjenice nimalo ne smetaju u razvijanju bajki za male neoustaše.
Ako netko vjeruje da je Dalmacija dio Hrvatske, onda mu nije teško povjerovati kako će predsjednik RH Zoran Milanović osigurati autonomiju Dalmaciji, a poslije toga – samo nebo je granica u psihodeličnim halucinacijama.
Kako bi spriječili nepostojeću opasnost hrvatski intelektualci su se zdušno dali na posao, organiziraju tribine i okrugle stolove, neprestano pišu tekstove u kojima na originalan način izlažu dalmatinsku problematiku, nije im teško da se na prvoj liniji fronta bore za „srce Hrvatske“, prosto su neumorni.
Nije ni čudo što su se intelektualci ovoliko aktivirali, jer je za njih scenario u kojem bi Republika Hrvatska priznala autonomiju Dalmacije strašniji od apokalipse, smaka svijeta, sumporne kiše i najezde skakavaca zajedno. Kako mudro veli jedan filozof, stojeći na branitku Južne Hrvatske: “Naš Pokret ravan je pokretanju naroda suočenog sa užasnom prijetnjom identitetskog uništenja, koje bi nastupilo ako bismo dobrovoljno odustali od Južne Hrvatske”.
Poklonici opskurnog religioznog kulta
Taj filozof govori o Dalmaciji kao o “našoj zavjetnoj kolijevci”, a eventualno odustajanje od Južne Hrvatske navuklo bi “na sve nas i naše potomke… prokletstvo izdaje Svetogā, izdaje smislotvornog zaloga našega narodnog trajanja”.
Očigledno je da je filozof učio od najboljih stilista i jezičkih mađioničara, na primer od Mate Bobana. U tim dubokim filozofskim promišljanjima prosto odjekuju Bobanove mudrolije tipa “Dalmacija je najskuplja hrvatska riječ” ili “Dalmacija je južna polutka hrvatske planete”.
Nisu ni drugi članovi Pokreta ništa manje inventivni, intelektualci se utrkuju tko će smisliti bolje i upečatljivije sintagme o Dalmaciji. Tako, na primjer, jedan profesor književnosti kaže da je Dalmacija opredjeljenje “nepobjedivi iskon”, profesor s PMFa u Zagrebu kaže da je Dalmacija “smisao hrvatskog bića”, a filozof i univerzitetski profesor iz Rijeke postavlja dijagnozu da je pitanje Dalmacija “jedna vrsta skenera ili rendgena našeg stanja, stanja hrvatskog organizma”. Jedan slikar je kratak i jasan: „Dalmacija je naša ljepota i naša duša”, a svećenik, teolog i profesor povodom „Dalmatinskog zavjeta“ tvrdi: “Hrvatstvo obvezuje, a Nebeska Hrvatska nebeski obvezuje”.
Iz silnih tekstova i umovanja naših najumnijih kockastih glavuri teško je razaznati što je ta famozna Dalmacija. Najmanje je ona neki teritorij, regija ili pokrajina, neki stvarni postojani komad planete Zemlje na kojem žive i rade neka ljudska bića. Jedino što nepristrani promatrač može zaključiti iz ovih pisanija je to da je Dalmacija nekakvo božanstvo, te da su naši vrli intelektualci zapravo poklonici jednog opskurnog religioznog kulta. Samo nema potrebe da svoja religijska uvjerenja prodaju kao kršćanstvo.
Svakakve su gadosti ljudi činili u ime Krista, proganjali su heretike, spaljivali vještice, na kolac nabijali vražju djecu, vodili križarske ratove, priređivali razne bartolomejske noći, ali jasno je da Krist s tim nema nikakve veze. Kao što nema veze ni sa ubijanjem, premlaćivanjem i raseljavanjem civila u Dalmaciji 90ih godina XX. stoljeća, silovanima, paljenjem kuća, sustavnom pljačkom, progonima...
Ne želimo rat, ali jedva čekamo da se zarati
Iako su im usta puna uzvišenih riječi, kroz taj koloplet od zavjetnih koljevki, smisla hrvatskog bića, nepobjedivog iskona i sličnih – što bi rekao Constantine P. Cavafy – “zvučnih banalnosti”, ponekad se probiju zraci neočekivanog pragmatizma. Intelektualci se povremeno spuste sa nedoglednih visina Nebeske Hrvatske u prezrenu realnost i ponude konkretna rješenja „dalmatinskog problema“.
Evo, na primer, gore spomenuti filozof ima ideju: “Jedini hrvatski unutrašnji dijalog o Dalmaciji, ne računajući dijalog o tehničkim stvarima koje nekada mogu biti bolne i začkoljičaste, dakle jedini takav dijalog koji nije nečasno voditi bio bi onaj dijalog koji bi se vodio u Glavnom stožeru kada za to kucne trenutak”.
Eto gdje završavaju sve te prividno idealističke priče o etici, identitetu, svetinjama, smislu, duši i ljepoti – u pozivu na rat i istrebljenje. Kad se razgrnu sve te magle satkane od banalnih metafora, na kraju ostane samo žudnja za ubijanjem. Komično je što branitelji Južne Hrvatske nisu u stanju sebi priznati za čim čeznu, pa to dovodi do potpune logičke pometnje u njihovim mislima.
Veli onaj s PMFa: “Kad se grijesi i izdaje umnože, onda dolazi i rat, jer se Bog povuče i pušta ljude da žanju što su sa đavolom sijali. Ne može se izdati Krist Dalmatinskog zavjeta, a da se živi u miru. Naravno, katolička vjera je mirotvoračka, i nitko od katolika rat ne želi. Hrvati imaju izreku: ‘Tko voli rat, rat mu bio u kući’. Ali, katolička vjera nije kukavička i nije lažno pacifistička”.
Šta je pisac htio reći to ni on ne zna, jer da zna izražavao bi se jasnije i koherentnije. Katolici ne žele rat, jer je katoličanstvo mirotvoračka vjera, ali nije lažno pacifistička, a ako dođe do izdaje Krista hrvatskog zavjeta e onda se ratovati mora, jer katoličanstvo nije kukavičko. Ukratko – ne želimo rat, ali jedva čekamo da se zarati. Tako nam Krist Dalmatinskog zaveta pomogao. Kog nipošto ne treba miješati s Kristom iz Novog zavjeta, to su dijametralno suprotne ličnosti, samo se isto zovu.
Krvoločni Bog na Tuđmanovoj strani
Onaj gore spomenuti teolog i svašta nešto, problem postavlja u metafizički i religijski okvir. On raskrinkava lažnu postavku po kojoj se politički okvir nudi kao jedina metafizika, kaže da ga obvezuje “samo stajanje pred licem Boga i licem Drugoga”, i zaključuje: “To i jest smisao politike kao laži: ja delegiram stajanje pred precima tako što najprije od zahtjeva koji stoji preda mnom napravim pseudo-praktični problem („što ćemo s 800.000 Dalmatinaca i 50.000 Dalmatina?“) a onda taj problem jeftine pragmatike povjerim majstorima pragmatike”.
Dakle, 850.000 stanovnika Dalmacije su “problem jeftine pragmatike”, tako izgleda kad vjernik i svećenik stoji “pred licem Drugog”: u njemu ne vidi čovjeka, nego smetnju za ostvarenje vlastitih projekcija. Vidjeli smo kako su plaćenici, vojska i policija otklanjale tu sitnu smetnju od 1990. do 2000. godine – ubojstvima i protjerivanjem na tisuće Dalmatina i Dalmatinaca iz Dalmacije.
Razbaškarili se ti Dalmatini i Dalmatinci nasred smisla hrvatskog bića, u centru naše ljepote i naše duše, sve dok naoružane horde nisu pristigle da ispune Dalmatinski zavjet ognjem i mačem. Jer, kao što smo maloprije naučili, “Hrvatstvo obvezuje, a Nebeska Hrvatska nebeski obvezuje”. Nema te gadosti koja se ne može počiniti u ime “Krista Dalmatinskog zavjeta”. U to vjeruju naše umne kockaste glavurde, profesori, doktori, intelektualna krema hrvatskog ojađenog društva; takav je krvoločni Bog kojem se klanjaju – uvijek raspoložen da primi neku ljudsku žrtvu.
Pošto su, kao zatočenici uzvišene etike i čuvari Dalmatinskog zavjeta, zagledani u visine Nebeske Hrvatske, našim profesorima promiču neke sitnice koje se događaju na zemlji, u realnosti koju preziru. Na primer, besprimjerena ljudska patnja.
Na primjer, profesor književnosti Silvio Marini kojem su na Čiovu u srpnju 1996. godine članovi Hrvatske vojske spalile 12 članova šire obitelji, od čega su njih devetoro bili žene i djeca. Među njima su bili i Silvijova supruga Ines, osmogodišnja kćerka Anita, petogodišnji sin Egon i četverogodišnja kćerka Rina. Svjedočeći o ovom strašnom zločinu, Marini je rekao: „Kad sam pronašao komadić ljudskog mesa, počeo sam plakati. Sjedio sam i plakao oko dva sata i psovao Boga. Mislio sam da i on mora da je na Tuđmanovoj strani.“
Ako je neki Bog bio na strani Tuđmana i njegovih ubojica, to je onaj “Krist Dalmatinskog zavjeta”. Krist Novog zavjeta i evanđelja svakako nije, jer je on uvijek s progonjenima. Uzaludni su svi pokušaji branitelja Južne Hrvatske da ga otmu i da sakriju svoje zle pobude iza njegovog imena. Tamo gdje se poziva na rat i ubijanje, tamo gdje caruje ravnodušnost prema ljudskoj patnji, tamo gdje nema ni trunke pokajanja i savesti – tamo nema ni krista ni kršćanstva.
Comentários