Piše: Jelena Rogoz (CCO)
Prije godinu dana proveden je popis stanovništva, čiji se konačni službeni rezultati i dalje čekaju, što baca sumnju u realnost podataka kada jednom budu objavljeni.
Svega tjedan dana od objave poražavajućih i katastrofalnih privremenih, ali službenih rezultata Popisa stanovništva 2021. godine, emocije su se slegle, a tek poneki mediji se tu i tamo vraćaju na tu temu – uglavnom kroz priče pojedinaca kojima popisivači, eto, nisu pokucali na vrata pa Popis 2021. „nije vjerodostojan“. Realno gledajući, bez obzira na ove priče, nevjerodostojnost ovog popisa je velika. Prvi i najvažniji razlog za sumnju u kredibilnost popisa stanovništva leži u tome što su podaci Državnog zavoda za statistiku i onih policijskih toliko različiti. A sjetimo se samo afere sa zapaljenim popisnim listovima pored glavnog popisnog centra u Jastrebarskom nakon popisa 2011.
Prvi suvremeni popis stanovništva u Dalmaciji je održan 1857. godine. Tada je zabilježeno kako u najjužnijoj austrijskoj zemlji živi 415,628 stanovnika. Do Prvog svjetskog rata broj stanovnika se popeo na 690,000 stanovnika (procjena 1915.). Unatoč padu stanovnika prouzročenim ratom (672,106 stanovnika 1921.), broj stanovnika na samom početku Drugog svjetskog rata 1941. godine bio je 721,969. Prvi službeni popis stanovništva nakon Drugog svjetskog rata, onaj iz 1948. daje stanje od 680,786 stanovnika. Tijekom naredne 43 godine (1948.-1991.) broj stanovnika u Dalmaciji raste. Sporo, ali kontinuirano. Popisom 1991. godine Hrvatska je imala više pd 950,000 stanovnika (968,815) što ujedno predstavlja i njezin najveći broj stanovnika od kada se održavaju popisi stanovništava, a najvjerojatnije i uopće.
Događaji iz 1990-ih (rat, raseljavanje domicilnog stanovništva, iseljavanje…), ali i promjena metode popisivanja utjecali su na veliko smanjenje stanovništva koje je bilo vidljivo na popisu 2001. godine: pad s 960,000 na 870,000 (-3,33%). Deset godina kasnije, službeni podatci pokazali su ponovni pad – na 836,000 (-3,9%). Najveći pad zabilježen je tijekom posljednjih 10 godina. U razdoblju između 2011. i 2021. godine, broj stanovnika smanjio se za 29,804 stanovnika, tj. smanjio se s 836,745 na 806,941 stanovnika (-3,6%). Dakle, od 1991. do 2021. Dalmacija je izgubila 10,4%, odnosno 87,848 stanovnika.
Ne smijemo zaboraviti činjenicu kako su se mnogi današnji stanovnici Dalmacije tijekom ’90. i 2000. doselili iz drugih krajeva bivše države, dok su originalni stanovnici bili protjerivani, pa čak i ubijani. Od 30. svibnja 1990. do 31. prosinca 1999. samo se u naselje Split doselilo više od 70.000 osoba iz Hercegovine. Ako usporedimo broj stanovnika naselja Split 1991. i 2021. te tome pribrojimo broj došljaka iz Hercegovine, dolazimo do zaključka kako je u trideset godina iz Splita otišlo 144.558 osoba. A nisu se doseljavali samo Hercegovci, već i Janjevci, katolici iz Srednje Bosne, Slavonci i ostali koji ne pripadaju Mediteranu.
Unatoč tome što Dalmacija službeno bilježi pad broja stanovnika unatrag 30 godina, stručnjake najviše zabrinjava ovaj tijekom posljednjih 10 godina. Razlozi leže u činjenici kako se metodologija popisa nije znatno mijenjala pa su podatci usporedivi, odnosno u tome kako se radi o razdoblju u kojem se za stanovnike Dalmacije otvorilo tržište rada Europske unije te su mnogi napustili regiju, čega su se svi pribojavali. Tek će rezultati koji još nisu objavljeni, a pitanje kada će biti, pokazati situaciju koja nas još i više zanima od samog pada – promjene u dobnoj strukturi stanovništva po lokalnim jedinicama. Kako znamo, postoje područja koje su unutar posljednjih stotinjak godina svjedočile i više nego četverorostruko većoj gustoći stanovništva od one koju pokazuju rezultati Popisa 2021. godine (primjer Zagore).
Demografsku tranziciju Dalmacija je započela u drugoj polovici XIX. stoljeća, kada su se prvo počele smanjivati godišnje stope mortaliteta, a za njima povećavati stope nataliteta s gotovo 45‰, na oko 10‰ 1980-ih. Ove promjene pratilo je kontinuirano povećanje broja stanovnika, kako bi od 1990-ih Dalmacija ušla u postranzicijsku fazu u kojoj su stope mortaliteta i nataliteta još bliže nuli. Tijekom ove faze u Dalmaciji je prirodno kretanje je negativno, tj. stopa mortaliteta je, izuzevši 1996. i 1997. godinu kao polazne godine, iz godine u godinu viša od stope nataliteta.
Kao što je prije navedeno, nema niti jedne dalmatinske subregije koja je zabilježila relativni porast broja stanovnika između Popisa stanovništva 1991. i 2021. Naravno, kretanje broja stanovnika tijekom posljednja tri desetljeća je vrlo nepovoljno za Dalmaciju. Iako Dalmacija nikako nije jedina regija koja gubi stanovništvo, a osobito u Europi, usporedbe sa svjetskim trendovima daju za misliti: dok se od sredine XIX. stoljeća stanovništvo Dalmacije jedva udvostručilo, stanovništvo svijeta poraslo je za pet puta.
Depopulacija je proces koji nikada ne dolazi sam. To je duboki problem čiji su uzroci i posljedice vrlo kompleksni, unatoč tome što su sastavnice jako poznate. Radi se o prirodnom i migracijskom kretanju stanovništva koje su uzrokovane prvenstveno ekonomskim, socijalnim i političkim procesima u društvu. Ove dvije sastavnice odgovorne su za ukupno kretanje broja stanovnika nekog područja. Općenito gledajući, smanjenje broja stanovnika Dalmacije rezultat je toga što Dalmacija već godinama na godišnjoj razini bilježi više umrlih nego rođenih, odnosno više iseljenih nego doseljenih. Prema privremenim podatcima Državnog zavoda za statistiku, prirodni prirast u Dalmaciji za razdoblje između 2011. i 2021. godine iznosi -33.928 stanovnika. Kako bismo došli do migracijskog salda dovoljno je taj broj dodati razlici popisanih stanovnika 2011. i 2021. godine (29.804 stanovnika) i dolazimo do velikog broja od 4.124 stanovnika koji su napustili Dalmaciju unutar posljednjih deset godina.
Kao i drugdje u svijetu, u Dalmaciji su također prisutne subregionalne različitosti po tom pitanju. Tijekom porasta broja stanovnika do 1991. godine broj stanovnika je uglavnom rastao u gradovima na obali (Split, Zadar, Dubrovnik, Šibenik, Trogir, Makarska, Solin, Metković, Omiš, Ploče) i otocima (Brač, Korčula, Vis, Lastovo, Hvar) te nekim manjim gradovima u zaleđu (Knin, Sinj, Imotski, Drniš), dok je opadao u ruralnim područjima. Generalno gledajući, taj proces promatramo od 1948. godine i usko je povezan s procesima deagrarizacije na selima, i istovremena procesima industrijalizacije – uglavnom u gradovima. Gotovo dvije trećine općina u Dalmaciji zabilježio je pad stanovništva od 1948. do 1991. godine, dok je ona 1/3 naglo porasla. Nakon 1991. godine broj administrativnih jedinica u Dalmaciji je nenormalno povećan. Povećanje broja općina i gradova nije imalo nikakvog pozitivnog efekta na demografiju: zabilježen je još veći pad stanovništva. Tako je između 1996. i 2011. godine čak 81% općina i gradova u Dalmaciji rapidno gubilo stanovništvo.
Depopulacija je do 2011. godine najdrastičnije zahvatila otoke i područje Zagore, Bukovice, Ravnih Kotara. No, kako su ti krajevi već gotovo ostali bez ljudi, a osobito onih u reproduktivnoj dobi i mlađih, trend pada stanovništva u Dalmaciji XXI. stoljeća su preuzeli gotovo svi preostali dijelovi, uključujući i gradove.
U konačnici, Dalmacija je od 1991. godine izgubila 87,848 stanovnika – cijeli jedan Zadar prije rata! Precizno govoreći, zbog različitih metodologija korištenih prilikom različitih popisa stanovnika, poredbe nisu u potpunosti moguće. No, trendovi i okvirni brojevi su jasni.
Najnoviiji popis stanovništva (2021.) ukazuje kako Dalmacija nema više četiri naselja s više od 40.000 stanovnika. Ostala su tri: Split, Zadar i Šibenik, dok Dubrovnik, koji nije ni u klubu 30.000+, ima nešto više od 29,000 stanovnika.
Samo 37,7% stanovnika Dalmacije živi u njezinih deset gradova s najvećim brojem stanovnika (2011. godine živjelo je 38,5%, a 2001. 42,8%). Svaki peti stanovnik Dalmacije (19,8%) živi unutar administrativnih granica Grada Splita. Među 10 gradova s najvećim brojem stanovnika samo su dva koja su povećala broj stanovnika u odnosu na Popis stanovništva 2011. (Solin i Kaštela).
Depopulacija je proces i veliki problem čiji su uzroci i posljedice vrlo kompleksni. Popis stanovništva 2021. je dobro upozorenje vladajućim strukturama neka konačno uđu u koštac s problemom koji nas prati kroz cijelu nezavisnost Republike Hrvatske. To znači, osigurati sve moguće uvjete da mladi ljudi – cijele obitelji – ne odlaze iz svojih sredina i uopće iz Dalmacije. Postoje načini, postoji li volja?
Popis stanovništva 2021. godine stajao je porezne obveznike oko 170 milijuna kuna. Oko 40% stanovništva popisalo se u digitalnom obliku i, prema najavama Državnog zavoda za statistiku s konferencije održane 14. siječnja 2022. godine, kroz iduće mjesece (već ih je prošlo osam) trebali bismo saznati kakva nam je spolna i dobna struktura te kako stojimo prema zanimanjima i obrazovanju. Kada budu objavljeni, ovi će podatci već biti zastarjeli i neće nam pružiti detaljni uvid u stanje stanovništva. Konkretne brojke predočene pravovremeno mogle su iznjedriti dobre dijagnoze i kvalitetna rješenja.
Također, rezultati na koje čekamo mogli bi razotkriti brojne druge nedoumica. Dosadašnji objavljeni šturi rezultati su nam već pokazali ne samo koliko otprilike manje ljudi živi u Dalmaciji nego i povezano s tim kako Dalmacija na primjer ima oko 210.000 više stanovnika prema podacima MUP-a i oko 300.000 više zdravstvenih osiguranika više nego stanovnika te više oko 300.000 birača nego punoljetnih građana.
Comments