Piše: Kristina DIlica
Dalmacija danas, 29. godina po donošenju Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi, zakona o područjima županija gradova i općina, ni malo ne stoji dobro i ništa lijepo se nema tu za reći.
Zadnje vrijeme se na HRT-u objavljuje dokumentarna serija o NDH. Međutim, u toj seriji na račun Dalmacije izrečeno je dosta neistina, npr. ona kako je u Sisku osnovana prva partizanska jedinica u Hrvatskoj. No, to se može tumačit na razne načine: kako prof. Klasić ne zna za formiranje partizansku jedinice u Vrgorcu; misli samo na teritorij Hrvatske, ali ne i Republike Hrvatske; zlonamjerno zapuštaju priču o Dalmaciji kako bi veličali samo sebe; smatra kako Dalmacije nije u sastavu RH.
Kako bilo i kakvi god bili naši stavovi, činjenica je kako je Dalmacija dio RH, a činjenica je i to kako je upravo u Vrgorcu 21. lipnja 1941. osnovana prava partizanska jedinica u okupiranoj Europi i želim vjerovati kako je lažna informacija koja je izrečena samo odraz nemarnosti autora i ničega više. A to se pravim autorima ne bi smjelo događati.
No, ovdje nije pitanje povijesti, već budućnosti Dalmacije.
Ustav – samim sobom
Ustav RH je takav kakav jeste i radi na štetu Dalmacije. Ali, ono što Ustav RH jamči je područna (regionalna) samouprava kao originarno pravo koje ostvaruje preko svojih predstavničkih tijela. E sad, kako bismo nastavili priču moramo krenuti od početka.
Dalmacija je do ’90. godine uživala određen i stupanj autonomije i decentralizacije, nije imala svoj Ustav, niti zakonodavnu vlast, ali je djelomično imala izvršnu i sudsku vlast, izvorne prihode i imovinu. Promjenama Ustava u ljeto ’90. godine, donošenjem novog Ustava za Božić 1990., potpuno je ukinuta dalmatinska i sve ostale regije u RH. Dvije godine kasnije, donijet je novogodišnji paket zakona o lokalnoj samoupravi koji je stvoren za jačanje Zagreba na štetu regija i drugih gradova. Tim su zakonima svi prihodi i sva imovina prešli u vlasništvo RH, odnosno grada Zagreba. Ne treba pričati o tome kako je ta nagla centralizacija imovine i prihoda bila štetna i pogubna za cijelu državu, posebno za Dalmaciju, Stoga se pitam, kako je moguće da mi 2021. godine još uvijek imamo na snazi jedne od najštetnijih zakona koji je donio Tuđman. Oni su donijeti ’92., a mi smo u 2021, a 2000. su bile “demokratske promjene”. Odgovor na to pitanje je vrlo jednostavan. Nitko se ne želi tako lako odreći vlasti. Usput, svim dugogodišnjim parlamentarnim strankama u RH ovakva situacija odgovara.
Jedini odgovor na pitanje zašto ti zakoni još uvijek nisu ukinuti i zašto su još uvijek na snazi, je kako se niti jedna državna vlast nije htjela odreći vlasti, moći, utjecaja i novca koji se sliva u Zagreb. To je prapovijest institucionalizirane pljačke Dalmacije.
Ne možemo reći kako se baš ništa nije učinilo po pitanju lokalne samouprave i Dalmacije od 2000.. Urađene su neke stvari, ali su i dalje potpuno nedovoljne i nevidljive kad je reintegracija i vraćanje autonomije toj regiji u pitanju.
Prvi javni branitelj početkom 2000. trebao je biti samo najava ukidanja županija i uspostave regionalizacije i decentralizacije. No, dogodile su se samo kozmetičke promjene zbog kojih imamo još više općina i gradova nego li u originalnom paketu zakona.
Platforma za Dalmaciju
Ako želite čitati o Ustavu, o statutu i o zakonu, o nadležnostima, a sve kroz aspekt nedonošenja zakona o imovini i prihodima JLS koji su neophodni kako bi bilo što od toga zaista postojalo, sve je prevara. Prevara u smislu manipulacije informacijama. Jedino tko se može nositi s tom prevarom je inicijativa DDF, koja je već 2008. donijela Platformu za Dalamciju.
U toj Platformi jasno piše i taksativno je navedeno kako se traži da u zakonu o LS bude definirano kako reintegrirana Dalmacija ima svoju punu statutarnu, zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast, izvorne prihode i imovinu. Mjesec dana prije usvajanja Ustava RH 2010., budući premijer Zoran Milanović izjavljuje kako će se, kada on dođe na vlast, tražiti i promjene koje idu u smjeru odbacivanja županija i uspostave regija. To mu je bila i jedna od najvažnijih agendi Plana 21. Dolaskom na vlast, potpuno okreće svoju priču i blokira svaku mogućnost procesa regionalizacije i decentralizacije.
Novi Ustav RH je donijet, a nove promjene Ustava uslijedile su nakon protuustavnog referenduma o braku, kad je odredba kako je brak zajednica muškarca i žene uvrštena u tekst Ustava. Bila je to prilika za promjenu ustavnih odredbi koje se tiču JLS, ali i tu je propuštena prilika. No, to nije razlog za plač, već prilika za udruživanjem i radu na izmjeni tog Ustava i na izmjeni svega onog što ne valja u tom Ustavu. Ovakav Ustav i zakoni koji reguliraju pitanja LS, ne bi prošao u Dalmaciji. Najviše iz tog razloga što bi Dalmatini/Dalmatinci prepoznali kako su taj Ustav i ti zakoni čista prevara.
Ekonomska autonomija
Iz vlade često govore kako su županije ekonomski autonomne. Ali, kako možemo govoriti o ekonomskoj autonomiji kad regije ne postoje, ne postoji njihova autonomija, a ne postoji ni fiskalna autonomija, kao ni zakonodavna. Dakle, potpuna je zloba pričati o ekonomskoj autonomiji kada ne postoji pravni okvir za takvo nešto. Dalmacija koja čini četvrtinu teritorija i petinu stanovništva RH, a državni proračun puni s najmanje 65% svih sredstava koji su se našli u istom te još za Slavoniju godišnje izdvaja 3,5 mlrd €, spala je ekonomsku monokulturu zbog nemogućnosti autonomnog djelovanja, te joj se iz državnog proračuna vrati manje od 2%. Gledano s točke centralizirane RH, to znači kako 65% ukupne zarade u bilo kojoj lokalnoj samoupravi dolazi iz Dalmacije i kako sva ta sredstva idu u Zagreb, a on Dalmaciji daje milostinju na kapaljku. To je neodrživo.
No, što god netko mislio o trenutnom Ustavu, dok se isti ne promijeni, mora se postupati u skladu s njim. No, ipak, taj najviši pravni akt RH nije u skladu sa željama građana Dalmacije. DDF i dalje želi progurati svoju Platformu za Dalmaciju, no umjesto da se gro građana regije okupe oko nje, na adrese vodećih ljudi inicijative stiglo je pismo grupe okupljene oko Torcide, u kome se Platforma proglašava za separatistički akt, kako su četnici pod okriljem noći napisali nekakav akt koji vodi prema odcjepljenju Dalmacije i slične gluposti. Nakon što pismu nije dana nikakva medijska pažnja, pripadnicima DDF-a srušeni su profili na društvenim mrežama, a bilo je i prijetnji smrću i sl.
Od, 14. listopada 2011. do 1. prosinca 2013. bili su 26 najmučnijih mjeseci što se tiče Dalmacije. Poslije dugo vremena, odnosno od 1990. i 1993. kada su “autonomaši” potpuno sotonizirani i kada su prikazani kao neprijatelji naroda broj jedan, ponovo su se javili oni koji su pokušaj normalizacije odnosa u Dalmaciji demonizirali za račun klerofašističkih i kriminalnih organizacija. Dakle, vratio se diskurs ranih ’90-ih godina kada su Dalmacija i svi oni koji se zalažu za Dalmaciju i njenu autonomiju, sotonizirani u smislu poistovjećivanja autonomije sa separatističkim idejama.
DDF je, kao jedina inicijativa koja se zalaže za Dalmaciju, 26 mjeseci prolazio kroz ozbiljnu agoniju i tu se najbolje pokazala slabost demokratije i parlamentarizma u Dalmaciji. Od 13600 članova, DDF je ostao na manje od 100 članova od kojih mnogi više nisu željeli sudjelovati u akcijama koje je vrh inicijative pokušavao organizirati. Uslijedili su sve učestaliji napadi na vrh inicijative što je za posljedicu imalo još rušenja profila, prijetnji smrću da bi na kraju kulminiralo prutalnim rebijanjem jednog od koordinatora za Split, Vedrana Bralića.
DDF je svoju Platformu za (reintegriranu, autonomnu) Dalmaciju donio 2008. kao prva organizacija, nakon Dalmatinske akcije, koja se aktivno zalaže za dobrobit ove regije. Prema Platformi, osim reintegracije i autonomije, Dalmacija bi dobila preko 500 nadležnosti. Radi se o Platformi koja bi se jednom donijela kao zakonski akt kojim se nadležnosti s državnog nivoa prebacile na regionalni; to je platforma koja definira sve moguće nadležnosti koje trenutno postoje kroz županije i centralnu vlast te koje bi se jednom u budućnosti prenijele s višeg na niži nivo. No, zašto prebacivati nadležnosti?
Proces decentralizacije podrazumijeva načelo supsidijarnosti. Što znači supsidijarnost? Najjednostavnije rečeno, to je spuštanje ovlasti s višeg na najniži mogući nivo. To u praksi znači, kako sve što je vezano za LS dobivate u vašoj općinskoj, gradskoj ili mjesnoj samoupravi. Sve ono što je vezano za regiju, sva pitanja koja se mogu riješiti na nekom regionalnom nivou ostaju na tom nivou vlasti. Samo pitanja od državnog značaja ostaju na državnom nivou. To su pitanja monetarne politike, obrane i koordinacija sektora, te kontrola poslovanja JLS… Dok, npr. vanjska politika ne treba biti na državnom nivou, već može biti decentralizirana kao i školstvo, zdravstvo, uprava, unutrašnji poslovi, teritorijalna obrana, monetarna politika mora ostati u rukama centralne vlasti kao i pitanje obrane državnih granica... Načelo supsidijarnosti je dobro iz više razloga, a najbitniji je taj što je time vlast mnogo bliža građanima.
Što se tiče nedavnog prijenosa nadležnosti s republičkog na županijski nivo, neke nadležnosti su manje-više prenijete, ali nisu još sve. Vraćen je dio inspekcijskih službi. Različita republička ministarstva i paralelna županijska tijela potpisala su sporazume po kojima inspekcijske službe, s republičkog, prelaze na županijski nivo, što je u redu. Ljudi su ostali inspektori, samo su sad u sklopu županijske administracije. Međutim, dok županije, kako dalmatinske tako i ostale, nemaju svoju imovinu, odnosno izvorne prihode, državna vlast mora osigurati odgovarajuća financijska sredstva kojima će se financirati nove nadležnosti. Tako se u biti ništa nije promijenilo. Imate situaciju kako su neke nadležnosti prenijete, ali ne postoje sredstva kojima bi ih se financiralo. Pa dobijete potpuno nevjerojatnu situaciju da proračunima županijskih tijela nisu predviđena sredstva za rad inspekcijskih službi. Osim plaća za te ljude, ne postoje financijska sredstva za rad.
Uvjeti za biti regija
Kako bi neka regija bila regija, jedan od uvjeta je teritorijalnost u povijesnim granicama, stanovništvo, regionalna administracija, zakonodavno predstavničko tijelo, regionalna vlada, regionalni guverner, regionalni sud... Dakle, ne administraciju kao administraciju, već tijela vlasti koja upravljaju regijom. Regija mora ispunjavati još neke uvjete: određeni broj gradova, visokoškolske obrazovna ustanove, razvijena industrija, ekonomske privredne potencijale i slično. Sve su to uvjeti koje Dalmacija, u ovom trenutku, ispunjava. Za razliku od Istre. S druge strane, podjela na statističke regije se nikako ne može izjednačavati s administrativno-političkim regijama, što županije svakako nisu.
Govoreći o Dalmaciji 2021. godini, moramo podastrijeti još neke podatke, ilustrirati koliko je devastirana centralizacijom RH i zbog svega što se u njoj događalo, a nažalost, još uvijek se događa. Dalmacija je, pored S. R. Slovenije, do 1990. godine bila najrazvijeniji dio Jugoslavije; plaće u Dalmaciji su bile za 60% više u odnosu na druge regije u S. R. Hrvatskoj. Onda su se dogodile ‘90. pa sad imamo situaciju da nemamo regiju, a ni Regionalni zavod za statistiku koji je ukinut 1990. godine. Ovo je vrlo bitan podatak. Državni zavod za statistiku vodi statistiku na republičkom i lokalnom nivou, pa se ne mogu dobiti realni podaci o Dalmaciji kao regiji – koliki je BDP u Dalmaciji, kakve su demografske karakteristike, privredne karakteristike… Ništa od ovih podataka ne postoje, zato što netko smatra kako nema potrebe voditi evidencija na nivou regija. Uspostavljeni su županijski uredi, DZS, no oni ne daju stvarnu sliku stanja po regijama, već su politički instrumentalizirani iz vrha centralne vlasti.
Ono što je dodatno simptomatično je kako se ni statistika na županijskom nivou nije vodila do prije nekoliko godina. DDF je svojom Platformom inicirao osnivanje Regionalnih zavoda za statistiku. Tada su klerofašisti odgovorili kako nema potrebe za osnivanje takvog zavoda, jer DZS mogu voditi tu evidenciju, samo to do sada nisu uradili jer nisu smatrali za potrebno. I tu je krenula priča o masovnom iseljavanju iz Slavonije. Onda dođete u situaciju da se zapitate tko je tu lud? Pa se 2010. godine, DDF obratio EFA-i i Eurostatu i počneli su dobivati podatke na regionalnom nivou, pa su shvatili zašto nije bilo tih podatka ranije. U prvih 10 JLS po zaradi građana, devet je iz Istre, Hrvatske i Slavonije, jedna iz PG regije. U TOP 20 nema niti jedne iz Dalmacije. Tek na 32. mjestu je Dubrovnik, na 34. je Zadar, Hvar je na 40, Solin je na 45, Split na 47, Šibenik na 54. Korčula i Kaštela na 60. i 61...
To je Dalmacija danas. Oni rođeni ‘70. kad su išli u osnovnu školu, učili su nas kako je Slavonija, uz Vojvodinu, zlatna europska žitnica, a kako je Dalmacija njena plava žitnica, kako Dalmacija hranimo cijelu Europu ribom, kako smo najbogatija, najrazvijenija i najmoćnija regija na Mediteranu. Danas, 2021. Dalmacija je jedna od najsiromašnijih regija u Europi. Iza nje su samo Transnistria u Moldovi i ratom poharani Donbas i protupravno, od Rusije, anektirani Krim.
Jedino tko ovo može promijeniti su građani Dalmacije koji se moraju uozbiljiti i prihvatiti Platformu za Dalmaciju DDF-a kao putokaz boljeg života i većeg standarda u regiji te povratka iste na stare staze. Sve je na vama, hoćete li izabrati Platformu i DDF ili one koji sadistički uništavaju ovu regiju i još uživaju pri tome.
Comments