Plači, Dalmacijo

Piše: Marko Kosanović

Već 1921. u glasilu HSSa izašao je članak pod nazivom „Plači, Dalmacijo“, u kojem se, između ostalog, navodi to kako Dalmatini ne postoje, a takozvani dalmatski jezik je iskrivljeni talijanski te kako Dalmatine treba disciplinirati u okviru jedinstvene Hrvatske.

„…Mi, Dalmatini, bili smo posljednji koji smo bez ikakve prethodne pogodbe riješili raskinuti sve veze s Austrijom i na prevaru ušli u sastav Kraljevine SHS. Odrekli smo se i svoje vlade, svoje valute i svoje autonomije kako bismo dokazali lojalnost prema novoj domovini… Sada iemo još dalje: dajemo i šakom i kapom svima i svakome. No, što se dogodilo? U naše pitome krajeve stigoše horde pljačkaša, razbojnika i zelenaša sa sjevera i s istoka, te nemilice počeše isisavati srž i sokove zaprepaštenog dalmatskog naroda i pod dojmom velikih događaja opijene i bunovne Dalmacije…,“ napisao je to Zane Franceschi 1921.

Što se promijenilo 100 godine poslije? Apsolutno ništa!

Govore ljudski je praviti greške, a ponavljati ih – glupo. Pretpostavljam kako ovo vrijedi i za političke poteze koji se povlače kroz povijest. 100 godine od gore citiranog teksta objavljenog pod naslovom „Plači, Dalmacijo“ možemo bez dileme priznati kako se Dalmacija nije pomakla s mjesta. Bilo je perioda koje možemo označiti nešto boljim i prosperitetnijim, ali oni su, kako znamo, kratko trajali. Čini se čak kako je Dalmacija tijekom ovog, stogodišnjeg perioda, preživljavala turbulentne periode praveći pola koraka naprijed, a potom četiri-pet koraka unazad. Tako smo i stigli do točke u kojoj čitajući samo mali dio citiranog teksta možemo osjetiti jezivu sponu između 1921. i 2021. godine. I ne samo to. Pročitamo li ponovo tih nekoliko rečenica osjetit ćemo kako tih par redaka, od riječi do riječi, mogu bez problema predstaviti i položaj u kojem se nalazi Dalmacija danas! Kao da ih je napisao naš suvremenik, ili kao da je Zane Franceschi bio vidovit.

Ipak, postoji jedna stvar koju treba spomenuti a koja pravi veliku razliku. Prvo, tekst čiji je naziv „Plači Dalmacijo“ objavljen je u glasilu Hrvatske seljačke stranke, stranke koja je najviše doprinijela pripajanju Dalmacije Kraljevini SHS/Jugoslaviji, a kasnije i pripajanju Dalmacije Banovini Hrvatskoj s namjerom brisanja dalmatinskog imena. Zašto? Jer su Hrvati bili svjesni kako se moraju širiti prema moru kako bi mogli biti važni. Bez mora, Hrvati bi bili pleme na granici sa slovenijom u kojem se govori kajkavskim.

Još jedna stvar upada u oči. Pronađite danas medij i tog urednika dnevnih novina koji bi odobrio naslovnicu na kojoj je uvodnik s naslovom u kojem se spominje Dalmacija. Ono što je još više porazno, vjerojatno je veoma malo naših suvremenika koji bi takav tekst i sastavili. Dakle, bitna razlika je upravo ta – danas i oni koje poznajemo kao branitelje dalmatinske autonomije, odnosno borce za “otcjepljenje Dalmacije”, izuzev članova DDFa i Dalmatinskog kluba, vjerojatno ne bi imali ni priliku pred javnošću nastupiti s riječima: „Plači, Dalmacijo.“ Dozvolit ću sebi i primijetiti kako je jako malo onih koji bi se usudili na taj potez. Kako tek očekivati od protivnika dalmatisnke autonomije, kao što je prije 100 godina to bio HSS, pristanak na činjenično stanje? 1921. tekst pod ovim nazivom bio je objavljen u glasilu onih koji su se najviše zalagali upravo za ukidanje Dalmacije i njeno ujedinjenje s Dalmacijom. Dakle, sloboda objave istine o propašču Dalmacije danas je, paradoksalno, na nižim granama nego prije 100 godine.

Ostatak citiranog teksta još vjernije prikazuje stanje u Dalmaciji – danas. Od Dalmacije se još uvijek uzima, ukida joj se pravo na vlastiti identitet, osporavaju se nadležnosti koje su nas još makar malo mogle podsjetiti na to kako dalmatinska/dalmatska posebnost i dalje živi, ukida joj se pravo na jedinstveni teritorij, glavni grad, jezik te monetarnu i fiskalnu politiku… Ukinu joj se pravo na nju samu. Popis dalmatinske nesreće mogla bi se nastaviti na još nekoliko desetaka stranica, bila bi duga i porazna.

I, gdje smo sad 100 godine kasnije?

Slika sadašnjosti Vojvodine je još poraznija ako odemo dublje u povijest. U drugoj polovici XVIII. stoljeća Dalmacija je bila treće najveće gradilište na svijetu, uz Francusku i Sjedinjene Države. Dalmacija je bila urbanistički fenomen, u kojoj je došla i željeznica, za to vrijeme moderne ceste, otvarale su se škole, bolnice, vrtići, visoke škole... u Zadru, Splitu, Dubrovniku, Šibeniku i Sinju trebali su niknuti fakulteti, u Zadru čak i medicinski fakultet, a u Splitu politehnički fakultet. Dalmacija je bila fenomen koji je bio pomno planiran i isto tako realiziran. Dalmaciju tog vremena, stvarali su zajedno Dalmatini, Talijani, Nijemci, Mađari, Hrvati, Srbi i svi drugi koji su živjeli na dalmatinskom tlu i osjećali se Dalmatincima.

Ima li danas 2021. Dalmacija nekakav plan?

Ako ga i ima, onda ga mi ne znamo. Ali, prije će biti kako plana ne postoji. Dalmacija je danas pogođena nekontroliranom olujom otimačine, pljačke, razbojstava, gospodarskog i socijalnog kriminala, a ni građani nemaju kontrolu nad bilo čim što se u donjoj događa. U Dalmaciji 2021. godine nema puno onih koji vam žele objasniti što je to uopće autonomija i zašto je ona bitna. To vam govore samo ljudi iz DDFa kojima je jedino stalo do istine, pravde i uspostave boljih odnosa službenog Zagreba prema Dalmaciji. U 2021. kažete kako ste Dalmatin/Dalmatinac, odamah ćete dobiti etiketu separatiste, četnika i razbijača jedinstva RH i hrvatskog naroda. 2021. Dalmacija je još uvijek opijena, zaprepaštena i bunovna. Nadam se kako će na stodesetu godišnjicu od teksta „Plači, Dalmacijo“, Dalmacija ipak pronaći svoj put i ljude koji će se pridružiti inicijativi DDF te zajedno krenuti u dalmatinsko bolje sutra. Sadašnje stanje ne može se još dugo zadržati jer ne vodi nikuda osim u bespuće nastavka propadanja jedne regije, a to ne može biti dobro ni za nju ni za njene stanovnike.