Piše: Lordana Andrijašević
U sjenci verbalnog klistiranja kojeg je nad Andrejem Plenkovićem prošlog tjedna provela Ursula von der Leyen, ostale su povišene tenzije između Dalmacije i službenog Zagreba.
Otvara li se novi front u Republici Hrvatskoj ili je sve samo pusta želja radikalnih nacionalista?
Prvo su seljaci pravili metež po cestama – zbog državnih poticaja, naravno. Optužili su Vladu RH kako potiče samo veleposjednike, pa su si na kraju uspjeli osigurati poticaje i za vlasnike posjeda do 30 hektara. Sada je došlo do novih natezanja između Zagreba i Dalmacije.
Naime, Plenkovićeva osoba od povjerenja i župan šibensko-kninski, Marko Jelić uvrijedio se jer je voditelj šibenskog SDP-a, Tonči Restović, oko i mimo njega dostavio Hrvatskom saboru u Zagrebu nacrt veoma važnog zakona iz oblasti lokalne samouprave – onoga o javnom vlasništvu. Restović je rekao kako se s Jelićem nije ni morao konzultirati: nadležna povjerenstva Županijskih tijela, posebno Skupština, rekla su svoje. Kako bi stari Dalmatini rekli: „Sico faulat, causa finit!
Bit spora je, naravno, u nečemu drugome, a ne u proceduralnim pitanjima oko nadležnosti: Županija šibenska je nakon mnogo natezanja uspjela natjerati Zagreb, neka joj – preko volje, uz ritanje i vrištanje – prepusti vlasništvo nad dijelom javnim (državnim, zapravo) vlasništvom na njezinom području – sve do lokalnih cesta. Sve je to bilo dio čuvene izmjena i dopuna Zakona o lokalnoj samoupravu iz 2015. oko kojega je prije osam godina letjelo perje u Hrvatskom saboru, pa je jedva-jedvice nekako usvojen. Dio toga zakona bila je i obveza Republike Hrvatske ustupiti županijama sedam posto poreznih prihoda, pa ni to još ne štima, premda se u Dalmaciji naplati mnogo više poreza nego u ostatku države.
Povijest dalmatskog autonomaštva
Kako bi sve ovo mogli bolje objasniti, a čitatelji shvatiti trebamo se vratiti malo unatrag. Dalmacija je kroz povijest bila autonomna, bez obzira koji osvajači njome vladali.
Dalmatinska autonomija veliki je trun salbuna je u oku velikohrvatskih kleronacionalista od samog pripojenja Dalmacije drugoj austrijskoj upravi nad našom zemljom. Odmah 1815. godine na zgradi dalmatinske vlade i zgradi dalmatinskog zemaljskog vijeća u Zadru, koji će kasnije postati Dalmatinski sabor, zavijorila se Frarijeva bicoláura (dvobojnica). Iste su se plave i žute boje vijorile na zgradi vojnoj upravi u Splitu, koja je bila smještena na području ratne luke Lora.
Već krajem XV. stoljeća, dok je bila pod Mlecima, Dalmacija je kovala svoju monetu – dalmatinsku lyru koja je bila u službenoj uporabi od 1460. do 1921. U svim državnim zajednicama u kojima se našla, Lyra je vrijedila 1:1 u odnosu na valutu okupatora. To je pokazivalo ne samo ekonomsku moć Dalmacije, već i njezinu autonomiju.
1921. Dalmacija protivno volje njezinih građana i bez izjašnjavanja istih – molim primijetite! – ulazi u sastav novoformirane Kraljevine SHS. Ulaskom u kraljevinu SHS prestaje postojati dalmatska nacija. Osamnaest godina poslije, također bez volje njezinih građana i bez izjašnjavanja istih, Dalmacija postaje dio Banovine Hrvatske nastale spajanjem Primorske Banovine (Dalmacije) i Savske Banovine (Hrvatska i Slavonija). Te iste 1939. hrvatski ban, Ivan Subašić zabranjuje dalmatski jezik. Ta je okolnost bila uvažena i u komunističkoj Jugoslaviji, pa su Kosovo i Vojvodina dobili autonomne statuse iz razloga stanovitih svojih osobnosti: kulturoloških, etničkih, povijesnih itd, dok je Dalmacija, nakon 22 mjeseca autonomije zagarantirane na prvom, konstituirajućem zasjedanju Vlade NFR Hrvatske, koji je održao u Splitu 20. travnja 1945., izgubila svoju vjekovnnu autonomiju.
60. i 70. godina XX. stoljeća javljaju se zahtjevi za povratkom dalmatske nacionalnosti, obnove dalmatskog jezika kao službenog u Dalmaciji i vraćanje dalmatske nacionalnosti. Hrvatski, pak, nacionalisti smatraju kako bi se ta autonomija konstituirala isključivo zbog slabljenja S. R. Hrvatske; te su se pitali zašto Istra nema autonomiju. 1985. godine Franjo Tuđman se vraća u Zagreb. Svoj kobni pohod, de facto, započeo je u srpnju 1990. ukidanjem Zajednice općima, svojevrsnim temeljima regionalizacije i decentralizacije u Republici Hrvatskoj. Zajednice su ukinute u takozvanoj antibirokratskoj revoluciji protiv ‘foteljaša’ (univerzalna pogrda) i ‘autonomaša’ u Dalmaciji koja je neodoljivo sličila na jogurt revoluciju u Vojvodini 5. 10. 1988.
Pristaše autonomije u Dalmaciji, međutim, smatraju kako je riječ prije svega o velikodržavnim ambicijama velikohrvatskih kleronacionalista koji bi usput nešto i ukrali. Vođa pokreta otpora u Dalmaciji, po osnivanju Dalmatinske akcije, Germano „Ćićo“ Senjanović postavio je pitanje na svoj lucidan način: „Čiji su dalmatinski novci?“ Sasvim jednostavno. Senjanović, a kasnije i Mira Ljubić-Lorger i njihova Dalmatinska akcija (DA) vodili su tešku i upornu borbu protiv režima Franje Tuđmana i njegove neofašističke klike svih godina postojanja stranke. Prvo su 1991. uspješno ometali stvaranje jedinica ZNG u Dalmaciji; prvi su upozorili na agresiju Republike Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu, cijelo su vrijeme štitili Dalmatine, Srbe i pripadnike drugih nacionalnih manjina od ubojstava, deložacija i protjerivanja; o političkim mjerama i da ne govorimo.
To razdoblje je kulminiralo postavljanjem eksplozivne naprave u prostorije Dalmatinske akcije. Srećom nitko nije smrtno stradao, ali je uhićeno više ljudi. Mira Lorger, njezin suprug Srećko, administrativna tajnica stranke Žižić, politički tajnik Rafanelli, poznati splitski ugostitelj i financijer stranke Miro Bogdanović, kurir u stranci i drugi su brutalno uhapšeni i strpani u kazamat u Lori gdje su redovito premlaćivani.
Napokon je hrvatski profašistički diktator, Franjo Tuđman umro. 2000. je došlo do smjene vlasti u Republici Hrvatskoj. Predsjednik Vlade, Ivica Račan obećava podjelu države na 5 autonomnih regija. No, do tog nikada nije došlo. Uskoro se shvatilo kako su se Dalmatini i Dalmatinci prerano radovali. Nacionalističke stranke i ostaci poraženog režima odmah su krenuli s pričama o ‘cijepanju Republike Hrvatske’ ukazujući na Dalmaciju i Istru. Posebno nakon 2006. kada se od S.R. Jugoslavije odcjepljuje Crna Gora i 2008. kada se od Srbije odcijepilo Kosovo.
Shvaćajući kako Vlada RH neće ništa učiniti za bolji položaj svojih regija te regionalizirati i decentralizirati RH, 2008. stvara se inicijativa DDF, kao jedina prodalmatinska opcija od gašenja Dalmatinske akcije. Dalmacija kratko vrijeme postaje tema za podgrijavanje svaki puta kada velikohrvatska kleronacionalistička bagra ostane na suhom. U Istri im, doduše, veseli Ivan Jakovčić i Damir Kajin pomažu veoma učinkovito. U Dalmaciji dolazi do napada na aktiviste DDF-a. Premlaćuje ih se, ruše im se profili na društvenim mrežama i otvoreno prijeti smrću. Toliko puta prijavljeno, bez ikakve akcije od strane policije. Dalmatinima su se, jadnima, usta osušila od ponavljanja kako se nitko neće odcijepiti od Republike Hrvatske, ali uzalud. Ultra nacionalistička desnica, okupljena u Torcidi, uporno po savjetu centralne vlast i kleronacističkih stranaka sa sjedištem u Zagrebu ponavljaju istu mantru o odcjepljenju; Dalmatini i homoseksualci, u nedostatsu Židova, Srba i Roma, su im posebna meta.
Čije su dalmatinske financije?
DDF i Dalmatini s punim pravom traže demontažu Tuđmanovog centralizma i unitarizma koji Dalmaciju muze kao kravu; ipak Dalmacija proizvode najveći dio BDP u Republici Hrvatskoj. Od 100 kuna koji se sliju u državni proračun njih čak 65 dolazi iz Dalmacije. Stoga u DDF-u smatraju kako bi im – uz dužnu solidarnu pomoć ostalima – trebalo pripasti nešto više sredstava od one koju dobivaju trenutno, a to je 0,2% iako u zakonu stoji onih sedam postotaka koje nikako dostići.
Osim toga, Dalmatini/Dalmatinci bi rado upravljali razvojem i strateškom budućnošću reintegrirane Dalmacije podijeljene na 26 povijesnih okruga; to im je još važnije od tih 7%. Ako sve bude kako je planirano, iduće godine ćemo u Hrvatskom saboru vidjeti kako će se provesti Europska deklaracija o statusu Dalmacije; iako već možemo naslutiti od toga neće biti ništa. Plenkovićev HDZ, kao u ostalom i SDP i druge vladajuće stranke, već je pokazao duboku nezahvalnost prema stanovnicima Dalmacije u više navrata, sve ulagujući se iz Bosne, Hercegovine, Crne Gore, Srbije, Vojvodine i s Kosova uvezenim ekstremnim nacionalistima. S parlamentarnom većinom koju sada imaju, oni su nervozni i spremni – iz puke navike – žrtvovati još jednom dalmatinske birače i njihove interese u narednim izborima.
Sva je prilika kako će se ponoviti ista priča: zbog neinventivnosti stanovnika Dalmacije i njihove pasivnosti te nedostatka želje da svoju sudbinu i sudbinu svoje djece čvrsto drže u svojim rukama tako što će se učlaniti u DDF i zajednički raditi na mobilizaciji svojih rodbine, prijatelja, poznanika i radnih kolega na razini četiriju dalmatinskih županija i lokalnih samouprava kako bi DDF postao pobjednička snaga u Dalmaciji, kao nekada Bajamontijevi Autonomaši ili Lorgerova „Dalmatinska akcija“, Dalmacija će i dalje biti zarobljena od strane nacionalista u lažiranim izborima. Smatrajući kako nemaju izbora, autonomaški nastrojeni birači razini Dalmacije neće izaći na birališta ili će dati glas lažnim prorocima koji rade za HDZ ili SDP (Centar stranci, odnosno novoj Dalmatinskoj akciji) što će produbiti ekonomsku i svekoliku drugu krizu u Dalmaciji.
Najnoviji manevar određenih političkih aktera koji su se sa stanovitim zakašnjenjem prisjetili kako regionalizacija i decentralizacija imaju potencijal teško da ima budućnost: svi se u Dalmaciji i drugim regijama dobro sjećaju kako su ih ti isti varali. Njima će – kao i do sada – prići karijeristi i besprincipijelni menadžeri koji se nadaju novcima, tuđim prije svega. Stoga se opet mora postaviti pitanje: „Čije su Dalmatinske finacije?“
Comments