U javnom prostoru se zadnjih dana pojavila teza da su mladi Dalmatinci glasali nogama, a stari navikom, iz osjećaja nesigurnosti i interesom. Oni koji su htjeli promjene su prema toj tezi dobili promijene – promijenili su državu. Jer mladi više ne žele mijenjati ništa – žele biti tamo gdje je već sve promijenjeno.
Situacija je takva da je svakako zrelo vrijeme za postaviti pitanje međuodnosa politike i demografije, odnosno gdje je uopće nestalo 58% birača iz Dalmacije koji nisu izašli na izbore? Teze su: 1.) veliki je dio iselio i 2.) mlade politička elita u Hrvatskoj ignorira pa oni posljedično ignoriraju političare.
Dokaz za ovu tezu je činjenica da je na razini EU izlaznost mladih oko 42%, dok je u Republici Hrvatskoj to znatno manje, svega 18%. U Dalmaciji još manje, samo 11%. U klasičnoj dijaspori (bez BiH koja zapravo nije dijaspora) je izlaznost mladih ispod 1%. Dok prosječni glasač dviju najvećih stranka u Republici Hrvatskoj ima oko 55 godina.
Tijekom predizborne kampanje, kao i sve godine iza nas, se pokazalo da u Republici Hrvatskoj ne postoji dovoljna zabrinutost oko iseljavanja mladih i interes za njihov povratak. Svi dakako govore da su mladi bitni, da je na mladima budućnost i sl. Budući da se tu pak ne radi o relevantnoj glasačkoj skupini, politika ih je ponovno potpuno izignorirala.
U međuvremenu znamo da nisu iselili oni rođeni pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća nego mahom osamdesetih i devedesetih pa i tzv. „milenijalci“. Tako je u Kataloniji, gdje je najviše mladih Dalmatina(ca), glasalo svega 210 glasača, što na preko 30.000 osoba s pravom glasa u Kataloniji iznosi izlaznost od 0,7%. Druga omiljena destinacija u koju odlaze mladi Dalmatin(c)i, Norveška, imala je tek 18 registriranih birača.
Političke elite pak u Dalmaciji, ka i u ostatku Republike Hrvatske kao da reflektiraju isključivo vlastita uvjerenja i interese. Jako je puno baka i djedova, mama i tata kojima je stalo da njihovi unuci i djeca budu uz njih na njihovom kamenu a ne u tuđini, međutim to pitanje nije artikulirano tijekom ovih izbora, iako je to interes tih „starijih“ birača.
Svako normalno ljudsko biće ima poriv za brigu o mladima, njihovoj budućnosti i budućnosti ove države te svih njenih regija, pa svaka zajednica radi na očuvanju same sebe. Stoga je teza koja se nedavno pojavila „da iseljavanje odgovara političkoj eliti u Republici Hrvatskoj“ nešto o čemu treba razmisliti. Teza glasi da pojačano iseljavanje smanjuje mogućnost pritiska građana na političke elite jer su upravo oni koji odlaze ti koji bi bili najsposobniji pokrenuti promjene i oni su najmotiviraniji. Tako se i gubi dio biračkog tijela koje traži nešto drugo, konstruktivnije. Pa bi prema toj tezi to mogao biti i dio objašnjenja gdje su nestali birači.
Nepotrebno je otvarati pitanje legitimiteta ovih izbora jer kada je izlaznost ispod 50% ta činjenica govori puno sama za sebe. Naime, 50% je psihološka granica legitimnosti za sastavljanje vlade. Svakako je tu još niz pitanja koja su direktno vezana uz iseljavanje i izbore, npr. što raditi s činjenicom da izborne jedinice zbog iseljavanja i depopulacije ne odgovaraju onom broju birača kao kad su nastale prije nekoliko desetljeća. I ako taj problem ostavimo po strani i dalje ostaje činjenica da čak 57% ljudi s pravom glasa u Dalmaciji nije izašlo na ove izbore što može značiti npr. da nitko nije artikulirao njihove interese. Ili su potpuno slomljeni. Ti su ljudi bili toliko puta prevareni ispraznim populizmom da su možda „digli ruke od svega“. A Dalmacija je, kao uostalom i statak države, danas moralno devastirana, ne toliko zbog onih ljudi koji su korumpirani, nesavjesni ili zli, nego zbog onih koji u vezi toga ništa ne poduzimaju. Čak štoviše, mnogi su dojma da najveći dio društva svjesno blokira promjene i sprječava one koji djeluju na njima.
Prema toj argumentaciji je veliki dio onih koji su htjeli promjene odselio te da su oni koji su ostali mahom – konformisti. Biti konformist u Dalmaciji često znači i birati one koji će zaštiti „osvojeni plijen“ u vidu statusa, radnog mjesta, sinekure i sl. pa su mnogi dakle konformisti iz interesa. Međutim često ni nema nekih opipljivih interesa kod prosječnog birača u Dalmaciji, nego glasači glasaju prema onome kako su uvjetovani u obiteljskom domu.
Postoji čitav niz razloga zbog kojih su mladi trebali biti upravo u žarištu političke djelatnosti stranaka u Republici Hrvatskoj. Natalitet u zemlji je već godinama u padu i Republika Hrvatska se nalazi ispod prosjeka EU. Istovremeno je stopa nezaposlenosti među mladima najviša u EU, posebno opet u Dalmaciji. Otkako je 2013. postala članicom EU, Dalmaciju godišnje napušta 44,000 ljudi – uglavnom mladih. Prema istraživanjima iseljeni su izgubili vjeru da stvari mogu izaći nabolje. U Kataloniji, gdje mnogi objektivno znatno teže žive nego ikada u domovini, imaju nadu da će jednom biti bolje, dok kao da su je u svojoj regiji izgubili. Zato među mladima ne prevladava duh pobune i duh stvaranja „boljeg svijeta“.
Kad se uzme u obzir izaračun koliko bi ljudi uopće moglo otići iz Dalmacije, to bi bilo ukupno oko 500 tisuća ljudi, a već ih je 230.000 otišlo. Ukoliko se trendovi nastave i ništa se konkretno ne poduzme, Dalmacija će u idućih par godina izgubiti cijeli migracijski potencijal, odnosno neće više biti nikoga tko će htjeti ili željeti iseliti i tada će zapravo iseljavanje stati. Možda je najtužnija spoznaja do koje smo došli da bi i mnogi stariji zapravo rado odselili, ali se smatraju prestarim za taj čin. Našim istraživanjem iz 2018. jasno se dokazalo da iseljenici odlaskom žele kazniti političare i da u njihovom činu iseljavanja ima zapravo i čina osvete tzv. „malog hrvatskog čovjeka“.
„Mladi iseljavaju jer u kratkom roku žele poboljšati financijsku situaciju“ izjavio je nedavno aktualni premijer (N1, 16.01.20.). Početkom 2020. Plenković je tvrdio da je njegova stranka izgubila predsjedničke izbore zbog nepovoljnih demografskih trendova, jer „HDZ pobjeđuje u dijelovima Republike Hrvatske koji su demografski u znatno lošijem stanju od onih u kojima pobjeđuje SDP“ (…) i da „su rezultati predsjedničkih izbora posljedica nepovoljnih demografskih trendova, posebice u Slavoniji.“ (08.01.20, RTL.hr). Međutim ovi izbori 2020. su pokazali da je upravo HDZ osvojio dominantno najveći broj mandata u Slavoniji pa ta argumentacija ne može stajati.
Nadalje se tvrdilo da je trend iseljavanja u silaznoj putanji, političari su počeli govoriti o velikom povratku iseljenika. No, prema podacima Saveznog ureda za migracije Autonomnih Zajednica Katalonija, Baleari i Valencia potpuno je jasno da i dalje svake godine iseljava oko 45.000 stanovnika Dalmacije, i to pretežito mladih, a da su oni koji se vraćaju zapravo umirovljenici. Još problematičnije je da je samo prošle godine došlo 30 tisuća stranih radnika u Dalmaciju, najviše iz BiH, što ako se trendovi nastave mijenja kompletnu sliku dalmatinskog društva. Sljedećih godina će još rasti broj povratnika umirovljenika jer u mirovinu ulaze tzv. stari gastarbajteri iz vremena 1968. do 1972. Ne radi se ni o kakvom povratku recentnih iseljenika, nego o umirovljeničkoj migraciji, Dalmatincima koji su iselili za vrijeme tzv. „gastarbajterske ere“. EU nam dakle uzima mlade a vraća stare.
Međunarodne migracije nisu interesno neutralne i nisu slučajan društveni fenomen. Danas kao da svjedočimo strateškom pomicanju Dalmatinaca. Istovremeno nordijske države, Katalonija i Francuska ispumpava radnu snagu a vraća u zemlju umirovljenike. To čini dodatno opterećenje zdravstvenog sustava, koji će pored manjka zdravstvenog osoblja, a uslijed većeg broja starije populacije u zemlji, početi produžavati i postojeće liste čekanja.
Što god da je, odgovora politike na ovo nema. U isto vrijeme, problematika demografije i iseljavanja je i dalje zanemarena. Zar nije zapravo logično očekivati strah političara od gubitka ljudi? Pitanje zapravo ne bi trebalo nikako imati logike jer političari žive od uplata poreza, doprinosa i sličnih davanja. Iseljavanje poreznih obveznika znači odlazak prihoda dok dotacije koje oni šalju ni približno ne nadoknađuju gubitak koji zemlja ima od njihovog odlaska.
Ako postoje političari kojima odgovara iseljavanje glasača, onda oni očito racionalno kalkuliraju i zaključili su da im iseljavanje nimalo ne šteti nego zapravo čak i pogoduje. Naime, jasno je da je iseljavanje pogodovalo statistici nezaposlenih kojom se nerijetko barata u politikantske svrhe kao relevantnim pokazateljem ekonomskoga razvoja i rasta.
Ako je to zaista tako, onda bi to bilo u najmanju ruku poražavajuće za društvo, jer bi današnja Dalmacija, odnosno Republika Hrvatska zapravo bila u istoj situaciji kao ondašnja Jugoslavija. Jer i jedna i druga nisu učinili puno da se iseljavanje spriječi. Čini se da je političarima na „ovim prostorima“ uvijek odgovaralo „otvoriti zemlju“ i pustiti nezaposlene da odu, kako je to učinila Jugoslavija krajem 60-ih i 70-ih. Takva mjera kupuje socijalni mir u zemlji i smanjuje rizik unutarnjih političkih promjena zbog odlaska nezadovoljnih. A to što zemlja gubi ono najvrjednije – ljude – kao da nikoga ne zabrinjava.
Ali osim političara, cinično je da ni zaposleni ni sindikati nisu previše uzrujani kad drugi iseljavaju, jer se na tržištu rada smanjuju pritisci na smanjenje plaća i rastu šanse za rast plaća zaposlenih (tako barem oni misle), a postojeća radna mjesta su sigurnija. Stoga zaposleni, prvenstveno oni u javnom sektoru (njih 400 tisuća) ne pritišću vlast da promijeni politike. To što bi takav razvoj situacije dugoročno mogao dovesti do supstitucije ovih prostora uopće se ne artikulira u mainstream javnom prostoru.
Prepustiti se fatalizmu i apatiji sigurno nije rješenje. Popravak situacije bi mogao ići preko nametanja ovog pitanja na razini EU. Tu pak dolazimo do pitanja: Zašto u svjetlu moralne i političke panike zbog iseljavanja, hrvatski politički stroj nije proizveo pritisak na EU da se pitanje iseljavanja iz periferije EU nametne tijekom hrvatskog predsjedanja EU, što je bila izvrsna prilika.
Upravo je hrvatsko predsjedanje EU moglo ukazati na problem nemara EU prema svojoj periferiji i pražnjenju gotovo pa cijele Jugositočne Europe. Sjećamo se da je na početku predsjedanja R. Hrvatske Europskom Unijom baš premijer Plenković najavio da će pitanje demografije biti ključno pitanje hrvatskog predsjedanja. Time je službeni Zagreb zapravo najavio da će postaviti demografiju u središte svog šestomjesečnog predsjedanja EU-om. R.Hrvatska je svakako imala potencijala da lobira za jedno takvo pitanje te da postane leader u regiji, a osobito s imenovanjem D. Šuice kao povjerenice za demografska pitanja i Pejčinović-Burić na visokom položaju… Međutim, osim ovog spomena nije bilo više ništa.
Ipak, nije sve izgubljeno. Njemačka je preuzela predsjedanje EU-om i propuštena se prilika može nadoknaditi, u tom smislu potrebno je upozoriti Njemačku da će isušivanje periferije EU u konačnici doći i do jezgre EU, tj. pustinja koja se stvara na periferiji će zagrliti i Njemačku ubrzo.
Hrvatski politički stroj treba sada upregnuti sve snage i nametnuti pitanje nepravednosti migracija unutar EU te nepostojanje zajedničkog zdravstvenog i mirovinskog sustava na razini EU – to bi mogao biti početak svih promjena, kako za R.Hrvatsku tako i za novu Europu.
Dakako, paralelno s tim R. Hrvatska mora promijeniti paradigmu u kojoj su političke stranke glavni spremnici moći u zemlji, umjesto da su to institucije. Hrvatske institucije ovakve kakve jesu, nisu sposobne zaštiti ni same sebe, a kamoli građane.
Jer R.Hrvatska je „politički zarobljena država“ (Hellman). Nigdje u postsocijalističkoj „novoj Europi“ ne postoje političke stranke koje imaju toliku moć kao u Hrvatskoj. Stranke su glavni generator korupcije i klijentelizma u Hrvatskoj.
Yorumlar