Piše: Miona Vuković
Nasuprot optimističkim prognozama koje su pompozno najavljivale sasvim novu sliku Dalmacije nakon 3. siječnja 2000., danas je gotovo opće zastupljeno uvjerenje kako se nasljeđe devedesetih godina u još uvijek žilavo održava.
S reformama, čarobnom riječi u koju su se optimisti uzdali, nije se dovoljno odmaklo, unatoč mnogim nesumnjivim pomacima koji su načinjeni. Ne ulazeći ovdje u dijagnozu stanja na terenu birokratskog aparata i svih službi koje ga prate, možemo konstatirati kako se nedovoljni reformski iskoraci mogu utvrditi i kad je riječ kako o recepciji regionalnih i manjinskih zajednica od strane ‘većinskog naroda’, tako i u pogledu stupnja ostvarivanja prava na autonomiju regija, manjinskih prava, odnosno psihološke sigurnosti kao njihovom životnom ekvivalentu.
Nasljeđe devedesetih nije nimalo benigno: opća ksenofobija, označavanje manjinskih zajednica kao čimbenika ugroze koji remeti duhovni i ugrožava teritorijalni integritet RH, tretiranje manjina kao sigurnosno pitanje… Gotovo svakodnevno prisustvo ovih modela odnosa prema Dalmaciji i svim mogućim manjinama kreiralo je novu političku realnost. Iz javnog spektra još uvijek nisu iščezli glasovi koji u regionalnom, etničkom, religijskom, kulturalnom, jezičnom pluralitetu sagledavaju čimbenike čiji je cilj, navodno, usmjeren prema destrukciji vitalnih interesa Republike Hrvatske, uključujući i secesiju. U tome je posebno opasno identificiranje interesa manjinske zajednice kao anti-hrvatskog interesa. S obzirom na intenzitet i javni utjecaj takvih glasova situacija nažalost nije olakšana time što je protekao značajan period od završetka ratova na prostorima bivše Jugoslavije. Štoviše, generacije koje su iznikle u atmosferi u kojoj je destruiran pozitivan sadržaj predstave o regionalizaciji i decentralizaciji te mogućnosti “bratstva” između različitih naroda, a promoviran stav kako “brata” valja prepoznati samo u pripadniku istog naroda – iskazale su i nasilne potencijale u odnosu prema onima koji nisu braća.
Utoliko su regionalno i etnički motivirane tuče između mladih ljudi zabilježene u mnogim sredinama, kao što se to često događa Dalmatinima izvan Dalmacije ili Srbima po Slavoniji, zaslužuju mnogo više opreza od one koju izazivaju pojave sporadičnih incidenata, prije svega zbog toga, što u brutaliziranoj i ogoljenoj formi iskazuju stanje stvari koje je karakteristično za nasljeđe međukulturnih odnosa na početku novog tisućljeća. Pored toga, navodi se kako bi proglašenje autonomije regijama dodatno zakompliciralo situaciju, pošto potencijalno osnažuje argumente koji idu u pravcu identifikacije manjinskog i ‘secesionističkog’, unaprijed obesmišljajući svaki napor prema unapređivanju međukulturalnih odnosa kao korak usmjeren ‘protiv interesa očuvanja teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske’. Jednom riječju, kreiranje atmosfere u kojoj će značajno oslabiti motivi koji rezultiraju u konfliktima nasuprot pravu Dalmacije i drugih regija na svoju autonomiju postalo je još teži zadatak.
Neovisno do burnih događanja na političkoj sceni i različitih aktera koji su se na njoj smjenjivali, zadnju 21 godinu nakon trećeg siječnja odnos političke elite prema manjinama može se reći kako je više nego dosljedan. Problem je samo u tome, kako ono što ga čini konsekventnim nije nikakav radikalan rez u odnosu na prethodno stanje, nego odbijanje da se na nivou republičke vlasti, u kojem je koncentrirano središte moći, zbilja konstituira tijelo koje će pomoći pri prijelazu iz ekstremno centraliziranog društva u normalno, regionalizirano i decentralizirano društvo. Jer, ministarstvo, čiji je jedan od resora i regionalni razvoj, ne radi svoj posao. Spomenuto ministarstvo nije imalo ni najmanje šanse, čak ni u ustroju prošlog saziva Vlade Republike Hrvatske, koje je podrazumijevalo maksimaliziranje ministarskih fotelja, nije učinilo apsolutno ništa po ovom pitanju, jer nije imalo volje, a ni želje, išta učiniti. Time je samo dokazano ono što se i ranije slutilo. Otuda su stroži kritičari skloni stavu kako ovo Ministarstvo ima prvenstveno simulativni karakter, odnosno karakter pljačkanja Dalmacije i prebacivanje njenih sredstava u džepove slavonskih i hercegovačkih oligarha, pošto je s nestankom Jugoslavije nije dogodilo institucionaliziranje ekvivalentnih resora na republičkom nivou. Unatoč Zakonu koji je donesen, te osnivanju Nacionalnog vijeća kao posrednika između države i manjinskih zajednica može se zaključiti kako se na planu svakidašnjih iskustava malo toga promijenilo.
Ukoliko posvetimo pažnju okolnostima u regiji neće nam poći za rukom s lakoćom markirati recepte koji bi bili primjenjivi i u Dalmaciji. Stječe se dojam kako mehanizmi političke moći, ne samo u RH nego i u većini država Balkana i na području Srednje i Istočne Europe, funkcioniraju na pretpostavci homogeniziranja društva i kulture. Stanje jedne kulture prema njoj uvijek je posljedica nekih ranijih stanja iste te kulture. To za posljedicu ima dalekosežno marginaliziranje momenata uzajamnih utjecaja, tj. konstitutivne uloge koju su međukulturalne veze imale u formiranju vlastite kulture. U mjeri u kojoj je lišena utjecaja i mjerila političke elite, autonomna snaga kulture kreće se upravo u suprotnom pravcu. Njena namjera nije homogenizirati kulturalne „specifičnosti“ pojedinih nacija, te da ih predstavlja u naglašeno „pročišćenim“ formama, nego uspostava diferenciranje kulturalne stvarnosti u kojoj uvijek ima mjesta i za prisustvo „stranog“ u vlastitom.
Jedna od temeljnih kulturalnih pretpostavki za provođenje istinskih reformi u Republici Hrvatskoj sastoji se u afirmiranju ovakvog modela „kulturalnog prevođenja“ identiteta. Njegove mogućnosti su izuzetno primjenjive prvenstveno na planu obrazovanja, za što lijepo svjedočanstvo pružaju monografije o tzv. „kulturalnim vezama“ koje su se u posljednjih nekoliko godina pojavile u RH. Međutim, one se ne iscrpljuju samo na planu prevodilačkih aktivnosti i publikacija s ciljem da se osvijetli povijesna bliskost i međusobna prožetost pojedinih kultura, već imaju daleko veći politički spektar primjene. Unatoč tome, za provedbu istinskih reformi potrebno je provesti regionalizaciju i decentralizaciju kao nultu točku razvoja daljnjih kulturnih pretpostavki.
Izvan svake sumnje je da su svi napori republičkih i pokrajinskih vlasti da u nimalo naklonjenom kontekstu doprinesu generiranju drugačijih međukulturalnih odnosa suočeni s izuzetno delikatnom i složenom situacijom. Međutim, čini se da je potrebno ispoljiti rezervu u pogledu dometa reklamnih panoa sa sadržajima poput “Neka susjedova krava bude živa i zdrava”. Imamo li u vidu opservacije koje su u propagandi prepoznavale mehanizam koji je sposoban izobličiti jezik u instrument putem kojeg svatko kome se ona obraća preobražava u sredstvo, a ne u svrhu, onda ćemo mnogo opreznije odmjeriti opravdanost takvog pristupa. Otuda nije slučajno kako su riječi poput tolerancija i bogatstvo različitosti, koje su najčešće prisutne u kampanjama vlasti, odavno izgubile svoj sadržaj. Uspoređene sa složenošću životnih fenomena one naprosto nemaju mnogo šanse, čak i sa stajališta onih koji u njima načelno prepoznaju afirmativne izraze društvenosti.
Neosporno je kako situacija na polju kulture nije imuna na sferu morala, a ona opet često asocira na financijsku logiku, prema kojoj u situacijama kada dominira blagostanje dominira diskrecija, koja prerasta u komešanje javnosti tek tada, kada sredstva manjkaju. Utoliko i česti pomijeniti fraziranih sadržaja koji se tiču međukulturalnih odnosa signaliziraju na postojanje svijesti o javnoj potrebi za “normalizacijom” i poboljšanjima, ali ujedno ukazuju i kako nam nedostaju drugi mehanizmi uz čiju pomoć ćemo prebroditi postojeće stanje.
Blagonakloni komentar mogao bi nadodati kako se i Europska Unija obilato koristi metafizičkim konstrukcijama koje su preobražene u fraze tipa “jedinstvo u različitosti”, ali se njemu može odvratiti kako vitalni stupovi društva ipak ne mogu biti reklamirani paralelno s proizvodima široke potrošnje. Uz to, svatko tko je prerastao doba djetinjstva osjeća ili zna kako se u reklamama neizbježno krije i elemenat zavođenja.
S druge strane, teško breme nasljeđa i raspad vrijednosti u koje se uzdala socijalistička zajednica ipak neminovno zovu na kreiranje novih oblika zajedništva. Legitimacija tih oblika mora biti oslonjena na društvenu stvarnost, a ne na simulativnu kvalitetu jeftine propagande. Pri tom se masovno pouzdanje u budućnost, u stabilizaciju i poboljšanje ekonomskih prilika i benefite od eurospkih integracija ipak ne smije prepustiti samo sebi. Načelno uzevši, Dalmacija ipak nije svodiva na prostor čiji sadržaj se iscrpljuje u međuetničkim trvenjima. Njena povijest je itekako ispunjena primjerima međukulturalnog života koji su po mnogo čemu bili uzori u europskim okvirima. Otuda se preporučuje oslonac na fenomene svakidašnjeg života koji je načelno čitljiv svima i oslobođen svakog manipulativnog upliva.
Za razliku od formaliziranog upoznavanja kultura s kojima zajedno živimo, ispunjenog podacima, povijesnim događajima i istaknutim pojedincima – čija manjkavost leži u činjenici kako saznanja takve vrste ne moraju dovesti do izmjene vrijednosnih sudova – susret sa konkretnim sugrađanima, njihovim životom, snovima i emocijama u značajnoj mjeri može relativizirati diskreditirajuće predrasude. Zbog toga nam sadržaji koji nas upoznaju s lokalnom baštinom mogu djelovati mnogo uvjerljivije i produktivnije na uobličavanje međuljudskih odnosa nego podaci koji se odnose na cjelokupnu povijest nekog naroda. Životni sadržaji se iskazuju kao presudni čimbenici u politici multikulturalnosti utoliko, što čitavu temu oslobađaju od elemenata trubunala, atmosfere u kojoj jedni druge optužujemo i jedni drugima presuđujemo.
Oslonac takve politike iziskivao bi diskretnije djelovanje političke sfere koje podrazumijeva prije svega diskvalificiranje svake emanacije nasilja, kako u verbalnoj, tako i u brutalnom, fizičkom obliku. Jedno je sigurno: ukoliko riječi poput Dalmacija, autonomija, tolerancija i multikulturalnost iščeznu iz javnog prostora Dalmacije, to neće biti pouzdan znak kako su definitivno riješeni svi problemi koji se uz njihovu pomoć nastoje riješiti, ali će svakako ukazati na postojanje nekih novih trenutaka koji će u horizontu svakidašnjih iskustava njihovo prisustvo učiniti nepotrebnim.
Comments