Dok se EU od Europe nacija transformira u Europu regija, uz sve aktualne izazove, elite hrvatske političke scene sve više centraliziraju i unitariziraju RH, što se ispostavlja kao glavna kočnica njenog razvoja. Povijesno gledano, svaka hrvatska politika počiva na centralizaciji. Bilo kakva autonomija je demonizirana kroz političku propagandu i tretira se kao secesionizam i separatizam.
Bivša Jugoslavija bila je složena, federalna, država, što se posebno odražavalo i kroz Ustav iz 1974, koji je tadašnjoj RH nudio regionalizaciju i decentralizaciju koja nikada nije bila suštinski prihvaćena iako smo imali Zajednice općina. Pobjedom HDZa 1990., ideja o RH kao kompleksnoj državi sasvim je napuštena. Ustavne promjene 1990. i ukidanje Zajednice općina ugrozilo i samu RH. Može se slobodno reći da je to i jedan od njenih ključnih razvojnih problema.
90ih godina XX. st je prevladao koncept o “zgušnjavanju” hrvatskog naroda na teritoriju na kojem može živjeti. Ratovi koji su tada vođeni bili su u funkciji integriranja i homogenizacije hrvatskog naroda, kako bi dobio svoje etničke granice. Taj teritorij još uvijek nije definiran sudeći po umješanosti Republike Hrvatske u političke procese u Bosni i Hercegovini, Vojvodini, Crnoj Gori i na Kosovu. Proces “zgušnjavanja” još nije završen.
S druge strane, Dalmacija je izrazito poseban, multietnički prostor, ona je oduvijek prihvaćala različitost kao koncept življenja, upravo ono što sadašnja dominantna politička ideja u RH negira. Povijesno nasljeđe Dalmacije uvijek ju je izdvajalo kao regiju dinamične privrede (u bivšoj Jugoslaviji uvijek je bila jedna od tri najrazvijenije regije) i regija prirodno okrenuta zapadnom Mediteranu i Europi, prije svega, njenim susjedima. To Dalmaciju preporučuje kao potencijal koji može ubrzati tranziciju u RH i normalizaciju njenih odnosa sa susjedima.
Dalmacija je, međutim, iz perspektive službenog Zagreba oduvijek bila tretirana kao ratni plijen i zato je uvijek bila izložena svojevrsnom inženjeringu kroz čitavo XIX. i XX. stoljeće. To je značajno narušavalo njen identitet i može se reći da je Dalmacija zadnjih 100 godina stalno u potrazi za svojim identitetom. Zato se vjerojatno i sada njeni građani tako teško samodefiniraju, pa su istovremeno i Dalmatinci i Hrvati što je svojevrsni fenomen na svijetu (Bavarac neće za sebe reći da je i Nijemac; Oksitanac za sebe neće reći da je i Francuz; Transilvanac za sebe neće reći da je Rumunj; Piemontež neće za sebe reći da je Talijan).
Velikodržavni projektanti su, naravno, imali u vidu i smanjivanje relativnog broja manjina i istovremeno su se uvijek zalagali protiv povratka izbjeglih koje su devedesetih godina uglavnom istjerivani iz Dalmacije. Dalmacija je, osim toga, platila najveći ceh ovog rata, jer se preko njene privrede financirao rat. O tome najbolje svjedoči i stupanj devastacije njene privrede.
Odnos države prema multietničnosti kao konceptu doveo je i do radikalizacije glasne manjine u Dalmaciji. U tom smislu, u Dalmaciji su intenzivirane brojne aktivnosti ekstremnih grupa koje su veoma bliske s HDZom. Inače, te su grupe povezane s Rusijom i Njemačkom posebno sa njihovim ekstremnim grupacijama (AfD, naprimjer).
Ekstremna centralizacija ima i druge efekte: ona ohrabruje zahtjeve za autonomijom manjina. Na djelu je pokušaj dezangažiranja mađarske manjine u Baranji u zalaganju za određeni okvir kulturne autonomije i okretanje k rješenju koje bi bilo slično onom koji imaju Srbi. Takva rješenja postavljaju pitanje – koje je i europsko: kakvu vrstu multikulturalizma želimo i kuda to vodi.
Današnjoj Dalmaciji, koliko i samoj RH, neophodna je promjena političke filozofije vječito zaokupljene traženjem krivaca i izgovora – podjednako koliko joj je neophodna i nova zakonska regulativa koja bi pretpostavljeni razvoj učinila mogućim. Neinformirani, obespravljeni, uplašeni i egzistencijalno ugroženi građani Dalmacije ne može biti inicijator bilo kakvog razvoja – baš kao što su i neizgrađene, partokratski okupirane institucije kočničari svakog pretpostavljenog društvenog razvoja.
Politička scena RH je zarobljena nacionalizmom, homofobijom i općom ksenofobijom i temama koje su građane udaljile od politike. Medijska scena živi od skandala i senzacionalističkih afera koje do kraja diskreditiraju političke elite i smisao političkog života. Samo ona grupacija koja bude autentična u profiliranju vizije RH i koja bude govorila točno činjenično stanje, bez obzira o čemu i kome je riječ, moći će da mobilizirati javnost za promjene. Jeftine – a prije svega populističke - medijske kampnje u borbi protiv korupcije već su izgubile svoju snagu.
Međutim, stvarna autonomija može imati političku budućnost, a da se pritom ne ugrozi državni suverenitet RH. I to je put kojim DDF ide. S tim da takva autonomija mora počivati na razvijenoj demokraciji i socijalno osjetljivoj i zelenoj privredi, koja bi osigurala značajnu ekonomsku, političku i fiskalnu samostalnost. Bez tih atributa, one bi faktički bile obična fikcija.
Autonomiju Dalmacije treba definirati u novom ključu u skladu sa zapadnoeuropskim modelima, naravno, ukoliko RH još uvijek želi pripadati toj zajednici. Centralizacija je dovela do egalitarizacije i osiromašenja svih dijelova RH, posebno najrazvijenijih, odnosno Dalmacije.
Povijesno gledano, RH će se centralizacije teško osloboditi, jer je na njemu tradicionalno počivala svaka hrvatska politika. Osim toga, nakon raspada Jugoslavije fokus je na vlastitom suverenitetu, a svaka decentralizacija se shvaća kao atak na njen suverenitet.
Teško je anticipirati hoće li regionalizacija i decentralizacija u RH imati karakter federacije, ali je svakako neophodna radikalna demokratizacija državne struktre, kao i napuštanje centralizacije koji je na djelu od dolaska Tuđmana na vlast. Taj model autonomij mora počivati na razvijenoj demokraciji i socijalno osjetljivoj zelenoj privredi, koja bi osigurala značajnu ekonomsku, fiskalnu i političku samostalnost. Bez tih atributa, ona bi faktički bile obična fikcija.
Dalmacija ipak nije Nizozemska, ona je podijeljena po etničkim linijama zbog višedecenijske politike Zagreba i stvaranja etnički čiste države. Prevazilaženje tog stanja zahtjeva ozbiljnu politiku u izgradnji povjerenja između manjinskih zajednica i većinskog naroda, uz uvažavanje pluraliteta i različitosti. Jer, Dalmacija je, uz Vojvodinu, bila jedinstven europski region prepoznatljiv po svojoj multietničnosti i suživotu.
Nakon ratova, poraza, općte devastacije i demoralizacije društva, jedan od ključnih problema je i to – što je novi identitet RH i na kojim vrijednostima ga graditi. U općtoj konfuziji koja vlada u svim sferama društvenog života, proces izgradnje identiteta RH pokazuje nedosljednost, nedostatak autentičnosti i, prije svega, krivotvorenje povijesnih činjenica. Povelja o hrvatskom kulturnom prostoru najavljuje dalju integraciju i homogenizaciju, što ukazuje da se ne uvažava pluralnost opće hrvatske kulture i pogotovo ne posebnost kulturnog identiteta Dalmacije, Međimurja i Istre.
RH sebe definira kao multietničko društvo, što u biti i je, jer u njoj žive brojne etničke, vjerske i druge manjine, ali one nisu integrirani dio društva. Ne postoji državna politika inkluzivnosti manjina niti one imaju ikakav udio u izgradnji zajedničkog identiteta. Jer, multikulturalizam (mada i on ima svoja ograničenja, posebno ako se definira u tvrdoj formi) je odgovor na tradicionalni nacionalni egoizam i ograničenja nacionalne (etničke) kulture i države. RH nije otvorena za kulturni ni kulturološki pluralizam, jer ne postoji pravna država i civilno društvo koji bi političke aktere prisilili na poštivanje visokih standarda zaštite ljudskih prava. RH nije ni demokratsko društvo, jer ono podrazumijeva neprihvaćanje nacionalizma i rasizma.
I na kraju: globalizacija je dovela do novih izazova i za samu Europu, kada je riječ o regiionalizaciji i decentralizaciji. Jasno je da nacionalne države gube na značaju, a da primat preuzimaju regije. Na djelu su dva procesa: regionalizacija i decentralizacija s jedne strane i globalizacija s druge. Europske regije se direktno vezuju za globalnu ekonomiju. Uloga centralnih vlasti se smanjuje, demokratska društva se fragmentiraju politički, kulturno i lingvistički. Centralne institucije gube kredibiltet i može se reći da je regionalizacija i decentralizacija, bilo unutar jedne države ili bilo prekogranično, sadašnja i buduća dinamika Europe. Razlozi su različiti, ali na djelu je svakako veći osećaj pripadnosti regiji i Europi nego zastarjeloj nacionalnoj državi. Imamo dosta primera koji to ilustriraju.
Da se vratim na Dalmaciju koja ima i povijesno iskustvo pripadanja Europi. Za budućnost RH i Dalmaciji je imperativ biti razvijena država/regija u EU. Jer, EU je dobro pozicionirana kako bi prevazišla tenzije između regionalnih tendencija i nastajanja posthegemonističkog globalnog okvira upravljanja. Da bi u tome bila uspješna, RH pod hitno mora revidirati neke svoje politike kako bi ostvarila strateške politike kako bi garantirala razvoj države i njenih balkanskih susjeda, a to može učiniti samo prihvaćanjem regionalizacije i decentralizacije.
Comments