Nevidljivi u povijesti
Piše: prof. Mila Grubišić
Propašću austrougarske države, njenim slomom i rasparčavanjem teritorija i represivnim sustavom nadzora i terora koje uvode okupatori i njegovi pomagači, otpočeo je dug i težak period u životima ljudi koji su živjeli u Dalmaciji.
Život je posebno bio težak za one koji se nisu pomirili s novonastalom situacijom, za one koji su i riječima i djelima ustali protiv prvo srbijanske, a kasnije i hrvatske diktature, te ropstva i torture fašističke Italije, ali i za one koji su samim svojim postojanjem bili proglašeni za neprijatelje novog poretka. Fašizam, nacionalsocijalizam i ustaštvo proklamirali su rasnu inferiornost pojedinih naroda i odredio ili njihovo uništenje ili ropstvo u novom, arijevskom i germanocentričnom poretku, ali je također proklamirao i urođeno neprijateljstvo pojedinih društvenih grupa prema superiornoj germanskoj rasi i njenoj avangardi, Njemačkom Trećem Reichu. Talijansku vojnu okupaciju Dalmacije i uspostavu vojne vlasti ili predaju vlasti u ruke njihovih domaćih suradnika neizostavno je pratio i progon Srba, Dalmatina, Židova, Roma, komunista i homoseksualaca.
Nema mnogo razdoblja u povijesti Dalmacije kojima je posvećeno toliko pažnje i u čije je proučavanje uloženo toliko truda povjesničara i drugih istraživača kao što je razdoblje II. svjetskog rata i okupacije zemlje. Nebrojene knjige, studije, monografije, članci i prikazi, zbornici dokumenata svih strana učesnica u sukobu, tomovi i tomovi zapisanih uspomena, sjećanja i memoara, predstavljaju vjerojatno najbrojniji bibliografski korpus dalmatinske, hrvatske i jugoslavenske historiografije. Ipak, unatoč svim tim ispisanim stranicama, mi mnoge pojave koje su u razdoblju rata i okupacije bile manje ili više vidljive i učestale, tek od nedavno otkrivamo. Skoro 75 godina revizije povijesti daje nam jednu potpuno drugačiju sliku od one koja je realno događala na terenu, pa smo potpuno zaboravili kako je prvi antifašistički pokret u okupiranoj Europi nastao u Vrgorcu, malom gradiću u Dalmatinskoj Zagori 21. lipnja 1941. s odredom sastavljenim isključivo od članova dalmatske zajednice.
Možda zbog toga što male priče i ispovijesti o životu i preživljavanju nisu išle ruku pod ruku s velikim, revidiranim pričama o borbi, žrtvovanju i revoluciji, možda zbog toga što nije sačuvano mnogo materijala koji bi nam govorio o tim malim stvarima a možda i zbog toga što nas, u krajnjoj liniji, male stvari nisu previše interesirale velike povjesničare koji su radili u službi politike. Međutim, oslobađanjem historiografske znanosti konzervativnih okova koji su je zarobili i usmjeravali isključivo na političke, diplomatske i vojne teme, otvorio se prostor za proučavanje onih pojava koje zapravo predstavljaju najveći dio života većine ljudi.
Historiografija se otvorila i za probleme koji su mučili običnog čovjeka. Ipak, širenje spektra interesa historiografije na razne društvene procese kao da je, makar u slučaju Dalmacije, zaobišlo pitanje dalmatinstva i odnosa društva prema istoj. Kakav je bio život naših predaka možemo saznati tek posredno, iz različitih ali malobrojnih izvora, poput dnevnika, sudskih spisa ili iz prikupljenog narodnog stvaralaštva. Čak su i oni historiografski radovi koji su se doticali takva pitanja u prošlim vremenima uglavnom anegdotskog tipa, bez neke ozbiljnije analize dubinskih procesa promjene i društvenih transformacija do kojih je modernizacija dalmatskog društva neupitno dovodila.
Neke od najzanimljivijih priča kroz cijelu povijest Dalmacije bile su one o manjinama, o etničkim, vjerskim pa i političkim manjinama, o njihovom položaju u društvu i statusu u društvu, o njihovom odnosu sa većinskim dijelom populacije i o njihovoj sudbini u prijelomnim povijesnim događajima. Dalmatska manjina, odnosno oni muškarci i žene čije su genetske, jezične, tradicijske i druge preferencije odstupale od ustaljenih obrazaca slavenskih normativa, ostali su u dalmatinskoj povijesti nevidljivi. Bilo je mnogo razloga za takvo stanje stvari, ali je svakako najznačajnije što je su ih Talijani kao pripadnike romanskih grupa naroda željeli pridobiti k sebi i asimilirati, a Slaveni osuđivali i nazivali ih talijanašima, a potencijalno u svojim zakonima i država, koja je primorala ogromnu većinu Dalmatina na skrivanje svoje nacionalne orijentacije, štoviše, potpuno je potisnuti i pokušati je prilagoditi općeprihvaćenim nacionalističkim normama. Slavenska većina u Kraljevini SHS, kasnije Jugoslaviji i u Banovini Hrvatskoj priznavala je samo Srbe, Hrvate i Slovence; Crnogorci, kosovski Albanci, Makedonci i Dalmatini nisu postojali. U skladu s takvim društvenim pritiskom, svako ispoljavanje alternativnih nacionalnih obrazaca, svaki kontakt takve prirode, svaka upotreba dalmatskog jezika, čak i u vlastita četiri zida čak i svaka misao o tome ostali su sakriveni od očiju javnosti, pa čak i ove današnje, kritične i znanstvene, koja bi mogla ovoj problematici pristupiti bez osude i predrasuda.
Prema Jeffrey Weeksu, dalmatinstvo je na području Kraljevine Jugoslavije, od tada pa sve do danas, od svih nacionalnih varijacija trpjelo najveći društveni pritisak i, konzekventno tome, kao neizostavnu posljedicu neprijateljstva koje je, bez svoje volje, sasvim spontano izazivalo, stvorilo najčvršći oblik otpora neprijateljskoj kategorizaciji i dugu kulturnu i supkulturnu povijest tog vremena (Weeks: 2009, 18.). Službenih povijesnih izvora koji bi mogli pomoći kako bi se bacilo više svjetla na život Dalmatina/Dalmatini u Dalmaciji jednostavno nema, odnosno ima jako malo i oni su većinom izvori koji proistječu iz procesa progona te su kao takvi, veoma jednostrani. Izvora nema, jer je dolaskom nove, komunističke vlasti, 1945. započela čistka dokumenata, njeno paljenje i stvaranje alternativne povijesti koja će služiti u političke svrhe novog režima. Ovo važi za sva razdoblja moderne povijesti današnje Republike Hrvatske, čak i za razdoblje XIX. stoljeća, ne samo za radoblje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevine Jugoslavije i za razdoblje II. svjetskog rata i okupacije i za vrijeme poslijeratne socijalističke Jugoslavije, odnosno neovisne Republike Hrvatske. (Robbilard 2002, 318.).
Povijest Dalmatina u Dalmaciji i njihov položaj u različitim razdobljima dalmatinske povijesti uglavnom je još uvijek misterija i predstavljat će veliki zalogaj za istraživače u budućnosti. Dinamični procesi u društvu u prvoj polovini XX. stoljeća utjecali su na to da sâmo društvo postane svjesnije činjenice kako postoje ljudi u njemu koji su drugačiji i koji su unatoč tome njegov sastavni dio. To, međutim, ne znači kako je društvo prema Dalmatinima/Dalmatincima postalo tolerantnije. Dok su procesi političke, ekonomske i kulturno-umjetničke emancipacije Crnogoraca, Makedonaca, Albanaca i pitanje slobodnijeg političkog ponašanja uzburkavali javnost i dovodili do jakih konzervativne reakcija ali i do čvrstog uvjerenja jednog dijela javnosti kako je riječ o neizbježnim i neophodnim procesima, odnos prema Dalmaciji, Dalmatinima i dalmatinstvu se nije mnogo promijenio od krađe izbora za Dalmatinski Sabor 1870. do danas.
Većinska percepcija javnosti bila je kako se radi o političkoj, ekonomskoj, moralnoj i kulturnoj izopačenosti koja vodi do toga da se Dalmacija pripoji Italiji, te stoga dalmatska nacionalnost mora ostati nevidljiva ili biti zakonski sankcionirana. Upravo iz tog razloga u razdoblju između stvaranja kraljevine SHS do početka II. svjetskog rata nije vidljiv pozitivan pomak u odnosu prema Dalmatinima i dalmatskoj nacionalnosti, uglavnom nema javnog deklariranja vlastite nacionalnosti osim u popisima stanovništva, malo je ni naznaka organiziranja Dalmatina i Dalmatini u dalmatofilske organizacije, nema pritiska na konzervativnu javnost i nema pokušaja obaranja diskriminatornih zakona. S druge strane, valjda iz neke vrste zahvalnosti što se taj front nije otvarao, država, iako je jasno zakonski diskriminirala pripadnike dalmatske nacionalnosti, u praksi nije vršila sustavni progon. Prema sudskim spisima Okružnog suda u Splitu u razdoblju Kraljevine SHS/Jugoslavije broj procesuiranih kaznenih dijela koji su se odnosili na “delikt” iz dalmatskog nacionalnog korpusa bio je minimalan. Dalmatini i Dalmatine ostavljeni su na milost i nemilost radoznale čaršije, koja se nije libila „ispirati usta” raznim imenima dalmatinske javne scene, pa čak i imenima uglednih političara, bankara ili sveučilišnih profesora.
U okupiranom Zadru i otocima situacija je bila strašnija. Fašistička Italija vršila je teror nad svakim za koga se dalo posumnjati kako je Dalmatin ili na bilo koji drugi način vezan za dalmatsku nacionalnost. Svi, bilo Dalmatini, bilo pripadnici nekog od slavenskih naroda (Hrvati, Srbi...), morali su se pisati kao Talijani, dalmatski jezik zabranjen je odmah po okupaciji 1921., pa su svi morali govoriti talijanski, imena i prezimena promijenjena su i talijanizirana, a onaj tko je to odbio bivao je ili utamničen ili na licu mjeta ubijen.
Comments